Ako ne znate o kakvoj kameri se radi, mogli biste se iznenaditi kada Panasonic LUMIX BGH1 izvadite iz kutije. Ova je kamera u obliku kocke (ili kvadra, ako ćemo cjepidlačiti). Nema ekran, nema elektroničko tražilo, nema grip – nemate gdje gledati sliku, nemate je za što uhvatiti. Međutim, rupe sa standardnim navojima za stativ smještene su s četiri strane kamere (nema ih samo s prednje i stražnje strane), i mogu se iskoristiti za montiranje monitora, mikrofona, ručki, pločice za stativ, ili kaveza na koji će se te druge stvari namontirati. Poanta je da vam kavez zapravo nije nužan, što nije slučaj s običnim fotoaparatima i većinom kamera.

• +1

Dakle, nedostaju neke tipične komponente fotoaparata i kamera, no zauzvrat imate veću fleksibilnost – na kameru možete namontirati monitor ili snimač videa s monitorom. No i ne morate. Ako će se kamera koristiti u studiju, kao jedna od više njih, onda ekran možete koristiti samo za inicijalno podešavanje za udaljeni pristup, a nakon toga živu sliku iz kamera možete uzimati preko HDMI (4K) i SDI konektora (samo Full HD) te upravljati njima na daljinu, preko Wi-Fija ili Etherneta. BGH1 ima i konektore za timecode i genlock pa se može sinkronizirati s drugim kamerama u studiju.

Povezivanje

Panasonicov program za udaljeno upravljanje Tether for Multicam podržava istodobno upravljanje s do 12 kamera. BGH1 na računalo se preko USB-C konektora može spojiti i kao web-kamera, no u našem je slučaju slika ispala trzava (snimate li u isto vrijeme video na memorijsku karticu, snimljeni video neće biti trzav). To znači da bi se za tu namjenu kameru ipak trebalo spojiti preko HDMI capture kartice, pa makar i neke jeftine.

Fotografije se ne mogu okidati gumbom na kameri (kamera nema čak ni mehanički zatvarač), ali fotografije u JPEG formatu mogu se okidati preko aplikacije.

Vratimo se na Ethernet port – kamera se može i napajati preko Ethernet kabela ako mrežni switch podražava PoE+, što je vrlo praktično. S inicijalnim firmwareom preko Etherneta kamerom se može upravljati na daljinu te se dobije preview niske kvalitete (dovoljne za podešavanje slike), no s budućim firmwareom kamera bi preko Etherneta trebala dobiti mogućnost i IP streamanja.

Osim preko Ethernet kabela, kamera se može napajati preko isporučenog strujnog ispravljača, čiji se konektor može slobodno rotirati, te preko baterije, koju je potrebno dokupiti.

Metal i plastika

Kvaliteta izrade tipična je za Panasonic – imamo čvrsto, robusno kućište i kvalitetne materijale – no nije otporna na prašinu i prskanje vode, vjerojatno upravo zbog načina kako je riješeno hlađenje. S obzirom na to da bi ova kamera trebala imati mogućnost praktički beskonačnog snimanja, nudi ventilator i perforacije na lijevoj i desnoj strani – s jedne se strane uvlači hladni zrak, s druge izbacuje topli. Način rada ventilatora može se prilagoditi potrebama, a tijekom korištenja ove kamere ventilator je bio gotovo nečujan.

Srce kamere je senzor iz Panasonica GH5S. To je senzor veličine Micro Four Thirds, no riječ je o vrlo dobrom senzoru, vrlo sposobnom i pri maloj količini svjetla, čime se u dobroj mjeri anulira manja veličina senzora u svijetu koji se sve više okreće full frame uređajima. Ni u BGH1 senzor nije stabiliziran, no za kameru ovog profila ionako se očekuje ili da će biti u studiju ili, ako će biti na terenu, obično će biti na nečem stabilnom ili na gimbalu.

Kamerom se primarno upravlja preko kombinacije četverosmjerne tipke, gumba za potvrđivanje i kotačića – nešto što je standardno na Panasonicovim fotoaparatima, a i na fotoaparatima nekih konkurentskih tvrtki. Razlika u odnosu na tipične fotoaparate je to što je većina kontrola smještena s gornje strane kamere (i nekoliko gumbića s prednje), a nijedna sa stražnje strane. Spomenutim kotačićem na fotoaparatu upravlja se palcem desne ruke. Ujedno – kotačić je samo jedan.

Kako BHG1 nema ekran, tako nema ni mogućnost upravljanja dodirom prsta. Dakle, ergonomski gledano, upravljanje ovom kamerom kompliciranije je nego korištenje tipičnih današnjih fotoaparata, no tu može pomoći aplikacija za mobitel, ili ćete njome upravljati preko računala.

Kakva je u praksi?

Automatsko fokusiranje poboljšano je u odnosu na GH5S, i slično novijim Panasonicovim top modelima, no i dalje se koristi DFD tehnologija (kontrastni autofokus), koja kaska za konkurencijom. Nekad će kamera vrlo dobro držati subjekt u fokusu, pa i pratiti ga kad se kreće kroz prostor, a povremeno se očituje neodlučnost (pulsiranje), što je inherentna posljedica fokusiranja temeljenog na kontrastu (konkurencija na senzorima koristi piksele za fazni autofokus).

Video koji se dobije ovom kamerom kvalitetan je, oku ugodan, vrlo sličan videu dobivenom Panasonicom GH5S, a i mogućnosti snimanja videa vrlo su slične, s tom razlikom da BGH1 interno snima 10-bitni 4:2:0 4K video do 60 FPS (10-bitni 4:2:2 može isporučiti preko HDMI-ja), a GH5S pri 60 sličica u sekundi interno snima 8-bitni 4:2:0. Također je poboljšan i profil V-Log L pa BGH1 ima za jedan korak veći dinamički raspon od GH5S. Neki će korisnici možda zamjeriti to što BGH1 preko HDMI-ja ne nudi opciju RAW videa.

Zbog drugačije ergonomije, specifičnih mogućnosti te nemogućnosti okidanja RAW fotografija, ova kamera nije zamjena za mainstream fotoaparate, nije zamjena onima koji trebaju i video i fotografije. Niti to pokušava biti. Riječ je o alatu koji će se prilično dobro snaći pri brojnim drugim zadaćama.

Zapravo je teško reći da je ovo kamera za specifičnu nišu. Ovo je kamera koja popunjava rupe koje su ostavili tipični fotoaparati, mnoge videokamere, pa čak i akcijske kamere (primjerice, za snimanje u vozilima, s dronova…), a posebno je prikladna za studijsko snimanje s više kamera istodobno. Zahvaljujući modularnosti, pogodna je i za kinematografske svrhe. Također, ovo je jedna od cjenovno najpristupačnijih kamera koje je Netflix odobrio za proizvodnju sadržaja za svoju platformu.