Ljeto Gospodnje 1979. bilo je interesantno po mnogo toga, ali za našu današnju temu bitno je to što su tada dva američka programera, Bob Frankston i Dan Bricklin, dovršili aplikaciju VisiCalc, i prepustili izdavaču da je lansira na tržište. Radilo se o tabličnom kalkulatoru, prapradjedu danas daleko prisutnijeg Microsoftovog Excela, napisanom za Apple II, koji se tada probijao na tržište.

Nadali su se da će njihov koncept tablice, u kojoj se rezultati nakon promjene automatski računaju prema unaprijed zadanim pravilima, biti interesantan kupcima, ali nisu mogli ni naslutiti koliki će hit njihov VisiCalc uskoro postati. Tijekom nekoliko godina prodano je preko milijun komada (za ta vremena, apsolutno nevjerojatna brojka), a osim lukrativnosti svojim tvorcima, VisiCalc time je postigao i nešto drugo: natjerao kupce da počnu kupovati Apple II, isključivo kako bi mogli koristiti VisiCalc. I, neizravno, promijenio percepciju tog računala iz igračke za zagrižene entuzijaste u sredstvo za ozbiljno poslovanje. I time se kvalificirao za ulogu prvog pravog killer appa: softvera koji je toliko izvrstan, ili ima neku značajku koja je dovoljno bitna da poveća prodaju same platforme na kojoj se izvodi.

Sreća tablične kalkulacije

Ako ste se nasmijali, pomislivši kako nešto tako naoko suhoparno, poput tabličnog kalkulatora, može biti "mlazni pogon" za cijelu platformu, možete nastaviti: Lotus 1-2-3, također tablični kalkulator, smatra se killer appom PC-ja, u njegovoj mladosti u prvoj polovici 1980-ih, kada ga je afirmirao na tržištu.

Ne postoji jasno pravilo, niti oštar kriterij, prema kojem se zadani komad softvera može smatrati killer appom, nego se obično jasno iskristalizira tijekom vremena. Deluxe Paint za Amigu, još jedan dobar primjer, taj je renome stekao tek time što je tržište shvatilo koliko je moćniji u ulozi programa za obradu rasterskih slika od konkurenata, i svojedobno podigao Amigu na tron obrade grafike.

Primijetite jedan detalj: killer appovi, unatoč imenu, zapravo ne moraju nužno biti praktično korisne aplikacije. Naprotiv, nakon ovih spomenutih nekoliko ranih primjera, kasnija vremena vidjela su sve više igara u toj ulozi. Ta tranzicija ne treba čuditi, jer su u svojim počecima računala ipak bila malo preskupa da bi si itko mogao opravdati njihovu kupnju samo igranjem određene igre. No bilo je i takvih ranih primjera, primjerice, britanskih entuzijasta, koji su kupovali Acornov BBC B, samo kako bi igrali Elitu – tada igru koja je daleko nadmašivala standardnu "letvicu".

Time postaje i malo jasnije zašto pravih killer appova zapravo nema mnogo: u pravilu, svaka platforma (ili njena generacija) načelno ne može imati više od tog ključnog jednog, koji "pokrene val". A mnoge platforme nisu imale niti jedan – naročito razna osobna računala iz doba njihove inflacije 1980-ih.

Ratovi konzola

No, sve je to tek prva polovica priče – polovica u kojoj su se killer appovi uglavnom afirmirali ili neočekivano, ili kao usputni bonus. Fabula je, međutim, od sredine 1990-ih počela mijenjati karakter, čineći ga sve komercijalnijim.

Riječ je o igraćim konzolama, koje su praktički od svojeg velikog kraha 1983.-84. godine naovamo zatrpavale tržište neprestanim novim modelima, varijantama i tehnologijama. Njihovi proizvođači, u koje su se u raznim fazama ubrajali (ili se i dalje ubrajaju) Sega, Nintendo, Sony, Microsoft i slični, shvatili su da u bujici šarenog i histeričnog marketinga kupci neće previše razlikovati konzole na ponudi i – nedajbože! – u najgorem slučaju odustati od kupnje i ostati vjerni onoj prethodne generacije, koju već imaju kod kuće.

Kao rješenje, proizvođači su shvatili da njihov killer app, odnosno killer igra, može biti podjednako učinkovit marketing njihovih konzola, koliko i konvencionalno oglašavanje. I tu je polako došlo doba ciljanog razvoja superigara, čija je originalna uloga bila postati killer appovima, i natjerati kupce da se radi njih opredijele upravo za tu konzolu unutar šume drugih. Jedan od prvih, i tipičan "školski" takav primjer je Nintendov Super Mario 64 koji je, osim što je bio i ostao neosporno nevjerojatno dobra igra, služio upravo kao atraktor kupaca u smjeru konzole Nintendo 64.

Nema konzole bez perjanice

Kako su svi proizvođači tada krenuli s tom logikom, vrlo brzo se formiralo tržišno pravilo, koje je i danas na snazi, da se već pri lansiranju igraćih konzola mnogo marketinške prašine diže oko neke markantne igre, prema mogućnosti prepoznatljive za tu seriju konzola, koja je konzistentno dobra, i koja je tu u ulozi reklame. Skupe reklame – ali i vrlo učinkovite. Primijetite da je tako svaka Nintendova konzola već u svojim ranim danima bila lansirana s odgovarajućom igrom u Super Mario franšizi, koje su sve redom izvrsne. Isto važi i za Halo u slučaju Xboxa.

Naravno, bitno je da se radi o ekskluzivi za tu platformu, a razvojni studiji ne vole previše ograničiti se na samo jednu platformu, i time si smanjiti potencijalno tržište. Stoga se takvi killer naslovi obično razvijaju u studijima vrlo bliskima samim proizvođačima konzola, ili u njima samima.

Do danas se to pravilo toliko rafiniralo da je praktički nezamislivo lansiranje nove konzole, a da ona sa sobom ne povlači neke ekskluzivne, nahvaljene igre. Posrijedi čak i ne mora biti konzola, već možda i bilo koji komad hardvera, koji njegov proizvođač želi afirmirati na tržištu. Od nedavnih primjera, Half-Life: Alyx bio je očit slučaj gdje je Valve iskoristio najjači trademark koji ima kako bi pogurnuo prodaju VR setova. Teško da bi se za njegov set Index toliko čulo, da ga nije slijedila igra iz tako markantnog serijala.

Afirmirani ostaju afirmiranima

Zasigurno ste uočili kako je tematika nesuptilno skliznula s "korisnih" aplikacija u domenu igara. To je samo efekt stanja na tržištu: PC i Mac, kao dvije daleko najkorištenije platforme, već su dovoljno afirmirane, i teško je zamisliti aplikaciju koja bi bila profesionalno toliko korisna da okrene svijet naopako, a bila bi dostupna samo za jednu od njih. Nikad ne recimo nikad, ali takav scenarij djeluje teško mogućim.

Čak i da se danas pojavi potpuno novi, treći veliki igrač u profesionalnom sektoru, koji bi izazvao PC i Mac na njihovim tronovima, sama koncepcija killer appa više vjerojatno ne bi bila moguća u obliku u kojem je to bila prethodnog milenija. Naime, kako bi se afirmirala danas, ona bi morala prije svega zadovoljiti mali milijun praktičnih svrha koje PC i Mac zadovoljavaju već danas, a bez kojih ih nikakav killer app ne bi mogao "spasiti". Zrele platforme, ne samo da ne trebaju killer appove, nego ih teško uopće i mogu imati.

Kad smo kod toga, za kraj napomenimo kako su neki tobožnji budući killer appovi zapravo imali obrnut učinak, iako je taj slučaj rijedak. Najupečatljiviji je zasigurno igra E.T. the Extra-Terrestrial za Atari 2600. Tada je Atari proizveo čak više primjeraka te igre nego što je dotad bilo uopće prodano samih konzola, očekujući da će igra kao hit za sobom drastično "povući" i prodaju konzola. Ne samo da se to nije dogodilo, nego je katastrofalnost te igre pokopala i konzolu i tvrtku, a usto još pokrenula i veliki svjetski pad tržišta igara.