U nadolazećim desetljećima tehnologija skeniranja mozga toliko će se poboljšati da ćemo moći promatrati kako svaki pojedinačni neuron razgovara s drugim neuronima. I sve te informacije moći ćemo snimiti kako bismo stvorili simulaciju nečijeg mozga na računalu. Tako u kratkim crtama glasi koncept koji stoji iza učitavanja uma, ideje da bismo jednog dana neku osobu mogli premjestiti iz njenog biološkog tijela na sintetički hardver. Ovom konceptu svoj je rad posvetio i Clas Weber viši predavač na Sveučilištu Zapadne Australije, a njegova razmišljanja u sažetom je obliku nedavno objavio i The Conversation.  

Biološko tijelo i sintetički hardver

Ideja o premještanju osobe iz njenog biološkog tijela na sintetički hardver, podsjeća Weber, nastala je u intelektualnom pokretu transhumanizma koji ima nekoliko ključnih zagovornika poput računalnog znanstvenika Raya Kurzweila, filozofa Nicka Bostroma i neuroznanstvenika Randala Koenea. Transhumanisti vjeruju da nam prijenos uma može omogućiti da živimo koliko god želimo, ali ne nužno i zauvijek. Moglo bi nam čak omogućiti da se poboljšamo, primjerice simulacijom mozgova koji rade brže i učinkovitije od bioloških.

No, je li to doista i moguće? Weber kaže kako izvedivost učitavanja uma počiva na tri temeljne pretpostavke: da ćemo uspjeti razviti tehnologiju prijenosa uma, da bi takav simulirani mozak mogao dovesti do stvarnog uma i da je osoba stvorena u tom procesu doista vaš "ja". 

Tehnološka pretpostavka

Pokušaj simulacije ljudskog mozga bio bi ogroman izazov, smatra Weber. Naši su mozgovi najsloženije strukture u poznatom svemiru. U njima se nalazi oko 86 milijardi neurona i 85 milijardi ne-neuronskih stanica s procijenjenim milijunom milijardi neuronskih veza. Usporedbe radi, u našoj galaksiji nalazi se oko 200 milijardi zvijezda.

Neuroznanstvenici crtaju 3D dijagrame ožičenja ("connectomes") mozgova jednostavnih organizama. Dosad im je to uspjelo s ličinkom vinske mušice koja ima oko 3000 neurona i 500.000 neuronskih veza. U sljedećih desetak godina možda će im uspjeti mapirati i mozak miša. No, ljudski je mozak 1000 puta složeniji od mišjeg. Dakako, kaže Weber, to ne znači da će nam trebati 10.000 godina da mapiramo i ljudski mozak, i to zahvaljujući tehnološkom napretku i projektima kao što je Projekt ljudskog genoma.

Bile su potrebne godine rada i stotine milijuna dolara da bi se mapirao prvi ljudski genom; danas najbrži laboratoriji to mogu učiniti u roku od nekoliko sati za stotinjak eura. Takav napredak znači da bi tehnologiju za učitavanje uma mogla doživjeti naša djeca ili unuci. No, stvaranje statične mape mozga samo je jedan dio posla. Da bismo simulirali funkcionalni mozak, kaže Weber, morali bismo promatrati pojedinačne neurone u akciji, a to baš i nije izgledno u bliskoj budućnosti.

Pretpostavka umjetnog uma

Mnogi kognitivni znanstvenici vjeruju da je kompleksna neuronska struktura mozga odgovorna za stvaranje svjesnog uma, a ne priroda njegove biološke materije koja se uglavnom sastoji od masti i vode. Kad bi se implementirao na računalu, kaže Weber, simulirani bi mozak replicirao strukturu mozga. Za svaki simulirani neuron i neuronsku vezu postojat će odgovarajući dio računalnog hardvera. Simulacija će replicirati strukturu mozga i time replicirati svjesni um.

Današnji sustavi umjetne inteligencije pružaju korisne, iako neuvjerljive dokaze za strukturalni pristup umu. Ovi sustavi rade na umjetnim neuronskim mrežama, koje kopiraju neke od strukturnih principa mozga. I oni su sposobni obavljati mnoge zadatke koji zahtijevaju puno kognitivnog rada u nama.

Pretpostavka preživljavanja

Pretpostavimo da je doista moguće simulirati ljudski mozak i da simulacija stvara svjesni um. Bimo li učitana osoba doista bili mi ili možda samo naš mentalni klon, pita se Weber. Zamislite, kaže, da je vaš mozak presađen u praznu lubanju tijela druge osobe. Jeste li rezultirajuća osoba vi s vašim uspomenama, sklonostima i osobnostima, ili je to osoba koja je donirala svoje tijelo? Jeste li vi dobili novo tijelo ili je netko drugi dobio vaš um? 

Mnogo toga ovisi o ovom pitanju. Ako je točan odgovor ovaj drugi, "biološki", tada umno učitavanje ne bi funkcioniralo. No, ako je točan odgovor onaj prvi "mentalni", postoji šansa za učitavanje, budući da bi učitani um mogao biti pravi nastavak nečijeg sadašnjeg mentalnog života, smatra Weber.

Koji je "ja" zapravo pravi?

No, priča tek tu postaje zamršena. Jer, pita se Weber, što bi se dogodilo ako i izvorni, biološki "ja" također preživi proces učitavanja? Biste li se vi, zajedno sa svojom sviješću, podijelili u dvije osobe, rezultirajući s dva "ja", jednim u biološkom i drugim u uploadanom obliku? Weber tvrdi da se ne možemo doslovno podijeliti na dvije odvojene osobe i biti identični s objema u isto vrijeme. Da samo jedna od tih osoba može biti "ja".

Intuitivno, čini se da bi nakon razdvajanja, naš biološki oblik nastavio kao pravi "mi", a naš bi upload bio samo mentalna kopija. Ali zbog toga je upitno da bismo mogli preživjeti kao upload čak i u slučaju kad bi naše biološko "ja" bilo uništeno, razmišlja Weber koji zaključuje da se pretpostavke o umjetnom umu i preživljavanju ne mogu uvjerljivo empirijski ispitati:

"Morali bismo učitati sami sebe da saznamo", zaključuje Weber. "Osobno bih taj korak napravio samo kad bih bio siguran da moj biološki hardver neće trajati dugo."