Svjetski poznati Bayreuth festival u Njemačkoj koji se bavi djelima skladatelja Richarda Wagnera svoj je ovogodišnji program započeo produkcijom o kojoj bruji umjetnički svijet. Umjesto u izvornu srednjovjekovnu prošlost, redatelj Jay Scheib, inače profesor na MIT-u, smjestio je Wagnerovu proslavljenu operu "Parsifal" u apokaliptičnu budućnost. Uz niz vizualnih efekata on obilato koristi i tehnologiju  proširene stvarnosti. Publika tako vidi stotine dodatnih slika, od oblaka koji se brzo kreću do strelica koje se u predstavi ispaljuju na njih. 

Novi "Parsifal" pripremao se punih pet godina, na poticaj generalne direktorice festivala Katharine Wagner, praunuke slavnog kompozitora. Postavljanje predstave podržao je MIT.nano Immersion Lab Gaming Program, efekti su osmišljeni u njihovom Immersion Labu, a produkciju potpisuje dizajnerski tim na čelu s tehničkim instruktorom MIT-a Joshuom Higgasonom. Predstave se mogu pogledati do 27. kolovoza, a mogu se pratiti i na VoD kanalu Stage+.

Utrka za Afriku

Originalni "Parsifal" premijerno je izveden u kasnom 19. stoljeću, u vrijeme takozvane Utrke za Afriku, kolonijalne ekspanzije kojom su zapadnoeuropske sile ustanovile svoju vlast nad gotovo cjelokupnim afričkim kontinentom i tamošnjim resursima.

Neke od sirovina, poput kobalta koji se neštedimice eksploatira iz rudnika u DR Kongo, osnova su za niz elektroničkih uređaja i komponenti, posebice baterija. Tu su i masivna nalazišta bakra otkrivena ispod budističkog hrama u Afganistanu i litija ispod svetog mjesta u Nevadi, objašnjava inspiraciju za novog "Parsifala" redatelj Scheib. 

Litij-ionski bazen

"Suočavamo se s intenzivnim izazovom klimatskih promjena, a predviđanja nisu dobra. Neka od naših rješenja poput električnih automobila zahtijevaju ove materijale no to su rješenja za samo neke ljude, dok oni gdje se rude vade samo još više pate", kaže Scheib. "Počeli smo razmišljati o tome kako rane nikad ne zacjeljuju i kako mogućnost stvaranja boljeg svijeta otvara nove rane u drugim zajednicama. To je postala tema..."

Radnju opere smjestili su u posthumano okruženje u kojem ljudi gube i sve se oko njih urušava. Treći čin odvija se tako u zapuštenom rudniku, litij-ionskom bazenu koji nam dao energiju i onda nas otrovao. 

AR u velikom okruženju

Kako bi AR tehnologiju integrirali u operu, producenti su istražili niz mogućnosti. Više puta su boravili u Bayreuthu i napravili milimetarski točne laserske skenove gledališta i pozornice. Izradili su razne modele kako bi otkrili kako proširena stvarnost funkcionira u velikom okruženju, u kojem se istovremeno koristi 2000 naglavnika.

Sastavili su tim animatora, programera i dizajnera u kojem su sudjelovali stručnjaci iz raznih zemalja, od Mađarske, Njemačke i Portugala, do New Yorka i Cambridgea u SAD-u. 

"Trebale su nam dvije godine da shvatimo kako ćemo najlakše nagovoriti gledatelje, od kojih neki ne koriste ni pametne telefone, da stave AR naglavnike i uživaju u predstavi, ne misleći na tehnologiju koju nose na glavi", objašnjava Scheib. "Još ne mogu vjerovati da smo ovo uspjeli napraviti. Ali stvar radi!"