Velike tvrtke, ali i pojedinačni „vizionari“ vole nas pripremati za tehnologije koje su otkupili od nekoga ili pak sami razvili i predstavljati ih u daleko boljem svjetlu nego jesu. U idealnom svijetu tu bi na vrijeme uskočili stručni i specijalizirani novinari i na vrijeme stopirali neopravdani entuzijazam i hype koji ide uz najavu strelovitog prihvaćanja neke tehnologije, ali u stvarnosti – to nije tako. Ne zato jer su novinari nepošteni, već stoga što se i sami počesto povedu emocijama i nadom, a katkada je teško predvidjeti koliko će ideje, tehnologije i proizvodi jednom kada dođu na tržište biti primamljivi kupcima.

Odabrali smo sedam tehnologija od kojih se proteklih godina mnogo očekivalo i za koje se tvrdilo, nagađalo ili nadalo da bi ove godine napokon mogle postati mainstream, odnosno na velika vrata ući u mnoge domove, ili se koristiti kao standard u svojim industrijama. Na koncu, od svega ništa ili daleko manje od najavljenoga.

7. mjesto - Električni automobili

Da bi električni automobili mogli biti realna zamjena onima s motorima s unutarnjim izgaranjem ponadali smo se s dolaskom Teslinog Roadstera prije gotovo desetljeće. Marljivi rad na ovom programu, ali i još više na reklamiranju ideje idu u zasluge Elonu Musku koji nije ni izdaleka prvi koji se sjetio elektrificirati automobil, ali je u zadnjem desetljeću učinio mnogo na popularizaciji ideje.

Međutim, diskrepancija između percepcije uspješnosti i penetracije ove tehnologije i stvarne uspješnosti, isplativosti i penetracije među korisnike je abnormalno velika. Trenutno je u svijetu, tako, ukupno oko 2 milijuna električnih automobila (Teslinih 10-tak posto toga broja), dok je sveukupni broj motornih vozila preko 1,2 milijarde.

Iako i mnoge velike tvrtke najavljuju svoje programe elektrifikacije svoje ponude, to će se dogoditi tek za tri, pet ili deset godina, a i tada tek djelomično, usprkos tome što su neke europske zemlje već sada donijele relativno skoro rokove zabrane kupnje novih vozila s motorima s unutrašnjim izgaranjem.

Za to vrijeme, pak, Teslina megatvornica koja bi napokon trebala početi proizvoditi „električni automobil za mase“, ne baš tako jeftini Model 3, ima golemih problema s produkcijom, proizvodnom linijom i kvalitetom svojih vozila (nedavno su Teslini automobili proglašeni najnepouzdanijim na američkom tržištu).

Ukratko, još uvijek ništa od toga van vrlo uskog kruga entuzijasta i parajlija.

6. mjesto – 3D i 4D filmovi

Iako su 3D filmovi praktički prisutni od samih početaka kina, učinilo se da bi s digitalnim projekcijama i mogućnostima koje nudi digitalna tehnologija snimanja i njihove reprodukcije kako u kinodvoranama, tako i u domovima, 3D trebao postati standard, a ne izuzetak. Posebice je manija bila izražena nakon Avatara, igrano-animirarnog filma koji se svojski potrudio iskoristiti mogućnost 3D prikaza.

U stvarnosti, sve manje novih filmova se snima i u 3D varijanti, a publika nije pretjerano luda za njima kako u kinu, tako i na kućnim televizorima koji već godinama manje-više svi podržavaju i „3D prikaz“.

Podvarijanta ovoga su „4D filmovi“, gdje se vizualnom dojmu još dodaju drmusanje stolaca u kinu i efekti vjetra, magle i ponekog mirisa, koji također nisu uhvatili nikakvu podršku ni među posjetiteljima kina, ni među filmskim studijima. Obje tehnologije su se vrlo brzo ispuhale jer ih nitko naročito ne cijeni.

5. mjesto – Internet of Things (IoT)

Ideja da će sve, ali SVE (i svatko) jednoga dana biti povezani s Internetom stara je više desetljeća. Čitava Java je napravljena s idejom da bude jezik namijenjen programiranju tih malih, jednostavnih stvarčica koje će sve komunicirati međusobno, sa serverima, s nama i sve će biti jedna idila. Pametni usisavači, frižideri, stanovi, bojleri, štednjaci, mlinci za kavu, mikrovalne, televizori… Nema šta nije „pametno“ u toj viziji.

U stvarnosti, Internet je i dalje Internet računala i servera, a povezivanje frižidera, kuhala za vodu ili perilica suđa i rublja s Internetom se čini kao kolosalni gubitak vremena i resursa. Zašto bi to netko radio? Da mi perilica iz susjedne prostorije preko Facebooka javi da je oprala i centrifugirala rublje? Pošalje mi njegovu sliku prignječenog uz čelični bubanj na Instagram ili MMS? Šta će moj frižider raditi na Internetu? Pričati s drugim frendovima frižiderima?

Došli smo u fazu kada je povezivanje praktički svega s Internetom tehnički trivijalno – od pegle do čitave kuće, ali pokazalo se da je uglavnom, osim u rijetkim i vrlo specifičnim slučajevima, to posve besmisleno.

Najgore od svega je – bilo je jasno da je besmisleno spajati štednjak i perilici na Internet i prije deset ili dvadeset godina kada se tek radilo na razvijanju tehnologija koje bi to omogućile.

4. mjesto – Apple Watch

Sat kojemu baterija potraje dobrih 24 sata (ako baš ne koristite sve njegove mogućnosti). Dakle, kao djedov ili pradjedov mehanički sat od prije 50 godina. Izvrsno.

Iako nam je Appleov Watch tu kao najočitiji primjer tehnologije koja traži smisao i primjenu, zapravo je čitava kategorija „pametnih“ satova podbacila u odnosu na najave, bilo da se radi o sada već sasvim propalo Pebbleu, koji je kao startup skupio hrpu love od crowdfundinga, ili Appleu, koji uporno izbacuje nove remene i aplikacijice za svoj uređaj.

Problem s pametnim satovima je taj što su uglavnom dobri za svega nekoliko vrlo specifičnih zadataka – pokazivanje vremena (što mogu i „nepametni“ satovi); praćenje kretanja, odnosno režima raznih vježbi za što postoje specijalizirane namjenske rukavice koje koštaju daleko manje, a rade to isto i… to bi bilo otprilike to.

Upotrebljivost pametnog sata bitno je ograničena samim fizičkim dimenzijama ručnog sata kao takvoga, odnosno njegovog ekrana, a kada svemu tome pridodamo u pravilu (iako postoje iznimke) , očajno male autonomije ovakvih uređaja, oni ne da ne dodaju nikakvu posebnu funkcionalnost, lakoću i ugodnost korištenja u odnosu na kombinaciju „glupi“ sat i mobitel, nego predstavljaju još jednu gnjavažu u našem životu o kojoj moramo voditi dodatnog računa, umjesto da bude obratno.

3. mjesto – Komercijalno DNK profiliranje

Kada je u svibnju 2004. praktički dovršen Human Genome Project, odnosno kada smo analizirali i sekvencionirali najveći dio ljudskog genetskog koda, smatralo se da će za nekoliko godina čovječanstvo dobiti ne samo lijekove za mnoge teške, a neizlječive, ili teško izlječive bolesti, već da ćemo analizom genoma pojedinaca lako otkriti njihove genetske sklonosti određenim bolestima i tipovima bolesti i na vrijeme ih prevenirati.

U stvarnosti se pokazalo da pored genetike i veliku ulogu u zdravlju igra i epigentika na koju ima utjecaj okolina, odnosno mi sami, nositelji gena svojim ponašanjem, a da ni sve gene i genetske sklonosti nije baš tako jednostavno pogoditi iz uzorka sline ili krvi.

Ovo je postalo posebno očito zadnjih par godina kada su postali javno dostupni servisi za zdravstvenu analizu genetskog materijala koji za neku prilično razumnu svotu, od 100-tinjak pa do 1000 ili više dolara ovisno o bateriji genskih markera koji se traže za manji ili veći skup bolesti za koje se zna da postoji genetska predispozicija.

Pored analize zdravstvenih rizika, postoje i tvrtke koje analiziraju i općenite sklonosti („preferirate kavu i rano ustajanje“ – primjerice) i etničko porijeklo na osnovu poznatih specifičnih haplotipova u Europi, Aziji i SAD-u te dijelu Afrike.

Trenutno je preko 40 ovakvih tvrtki globalno aktivno, a dosta ih se i ugasilo. Pokazalo se, međutim, da su rezultati ovakvih testova, osim u slučaju točno ciljanih medicinskih genetskih markera poput mutacije na BRCA1 i BRCA2 genima (odgovornima za karcinome dojki, jajnika i prostate), u najbolju ruku „odokativni“, a u mnogo slučajeva totalno proizvoljni.

Jedna od poznatijih tvrtki za genetsko testiranje po narudžbi, 23andMe, i sama priznaje da je jednostavno količina prikupljenog genetskog materijala premala za sigurnije određivanje karakteristika, pa interpretacija svih genskih markera u vašem uzorku koji ste im poslali ovisi o trenutnom stanju i relacijama u njihovoj bazi s genetskim podacima.

Ukratko, nije skupo, ali da je baš korisno i precizno – ni u snu.

2. mjesto – Automatizirani foto-dronovi

Počelo je još krajem 2014. i početkom 2015. i odjednom su se na Internetu počele pojavljivati najave foto-dronova koji nas automatski prate, izbjegavaju prepreke i snimaju naše uzbudljive aktivnosti (jer svi stalno skijamo, surfamo, vozimo glisere, snježne skutere i jet-skijeve, naravno…) na otvorenom i zatvorenom, a sve za malen novac i to još manji ako na vrijeme budemo financirali njihove crowdfunding kampanje.

Najveći promašaji su svakako Lily dron koji je u crowdfundingu skupio čak 34 milijuna dolara, da bi početkom godine tvrtka nestala i propala, odnosno Zano, najveći Kickstarter promašaj u Europi ikada, koji je skupio 3 milijuna dolara od preko 12.000 ulagača koji ni dron ni novac nikada nisu dobili.

Čak i Parrot, tvrtka koju znamo po Parrot AR dronovima prve i druge generacije koja nije davala nikakve revolucionarne najave ovoga tipa ne posluje najbolje i otpušta.

Ukratko, dok za IoT postoji tehnologija, ali ne i stvarna potreba, dotle za jeftin, a pouzdan autonomni foto-dron koji je u stanju stvarno na tržištu biti pristupačan, a sa svim mogućnostima koje se od njega očekuju, ne postoji tehnologija, usprkos možebitnoj potrebi.

Naravno, ovaj dio da su nam stvarno potrebni leteći foto-dronovi koji nas pametno prate i snimaju video i fotografije također tek treba dokazati. Nekima možda i jesu, ali je jaki dojam mnogih među nama da većini to ni najmanje ne treba, barem dok se cijenom ne izjednače s cijenom selfi-stickova…

1. mjesto - VR naočale i softver

Imamo kontrolere, imamo naglavnike, superpreciznu registraciju pokreta i pomaka, moćna računala s moćnim procesorima i grafičkim karticama, ali i dalje niti postoji „killer-app“ koja bi potaknula kupce da nabave neki od VR setova, niti postoji baza korisnika dovoljno velika koja bi potaknula neku od velikih tvrtki u industriji, prije svega igraćoj, da uloži ozbiljniju količinu novaca u razvoj takve aplikacije.

Jednostavno – onima koji imaju ljudski i kreativni kapacitet da rade na razvoju VR igre više se isplati taj novac uložiti u dalje razrade novih naslova u postojećim franšizama koje sigurno donose novac, a oni koji imaju entuzijazma za VR jednostavno nemaju dovoljno vlastitih sredstava za ulaganje u razvoj takvoga projekta neizvjesne budućnosti i prođe na tržištu.

Istina, iako su neki od problema karakterističnih za ranu fazu nove generacije VR uređaja donekle ili u potpunosti riješeni (90 Hz osvježavanje ekrana, minimalni lag, pojava mučnine), neki od problema intrinzični tehnologiji u ovom stupnju razvoja i dalje su tu – ponajprije glomaznost i ne pretjerana udobnost ovih naglavnika i realno mala efektivna rezolucija ekrana u naglavnicima i očita ispikseliziranost slike koja jednostavno bode oči i onim najzaluđenijima.

Ukratko, VR ove godine nije ni izbliza postigao ono čemu smo se nadali prošle godine, a CCP Games koji stoje iza superpopularne svemirske simulacije EVE Online su nakon više godina posve odustali od VR-a. Preskupo, predugo, a krajnji rezultat ne jamči bilo kakav komercijalni uspjeh.

Po svoj prilici VR neće doživjeti veliku eksploziju ni iduće godine, pa kao najbliža „moguća“ godina uzleta tehnologije, ostaje nam nadati se, tek je 2019-ta…