Dijeljenje velikih datoteka dugo je bilo ograničeno na fizičke medije, jer je slanje nekoliko gigabajta, pa čak i stotina megabajta, bilo teško izvedivo, kako zbog ograničenja samih servisa, tako i zbog ograničenja brzine internetske veze većine korisnika. Sada već davnih dana, dijeljenje datoteka prije svega se odvijalo korištenjem optičkih medija, koji su, osim vrlo skromnog kapaciteta (700 megabajta kod CD-a te 4,7 GB kod DVD-a), patili i od vrlo niske brzine čitanja i pisanja, a o samoj fizičkoj osjetljivosti optičkih medija nećemo duljiti, kako vam ne bismo pobudili traume vezane za izgubljene podatke. Nakon optičkih medija, ulogu najpopularnijih medija za dijeljenje datoteka preuzeli su USB stikovi i vanjski tvrdi diskovi, koji su, u slučaju USB stikova imali nizak kapacitet za pohranu, ili bili osjetljivi na udarce, u slučaju vanjskih tvrdih diskova. Osim samih ograničenja medija, moramo uzeti u obzir i logistiku koja je nerijetko uključivala slanje fizičkog medija kurirskom službom na lokaciju primatelja, u nadi da će on na odredište doći neoštećen, što je bilo eksponencijalno rizičnije ako biste taj isti medij morali slati u drugu državu.