Punih pet godina.

Toliko je, naime, proteklo od izlaska treće sezone, a kojoj je tek djelomice pošlo za rukom isprati nezaboravno bljutavi okus koji je na mnogom gledateljskom nepcu ostavila njena prethodnica. Čitavo desetljeće, pak, od izlaska prve zbog koje smo se, onako mladi i naivni, uostalom, i zaželjeli repeta, pa ostali razočarani.

Baš, dakle, kad smo ga već bili otpisali, eto nam Pravog detektiva opet, valjda da potvrdi čuvenu tezu najraskošnijeg brka njemačke filozofije o vječnom vraćanju, iliti o vremenu kao ravnom krugu, a koja je upravo zahvaljujući Pravom detektivu doživjela onu najveću od svih mogućih časti – da preraste u meme.

Međutim, mnogo se toga tijekom svih tih naslaganih godina promijenilo, pa tako i sam Pravi detektiv. Njegov tvorac Nic Pizzolatto, zadržan tek kao jedan od izvršnih producenata, tako je očito out, dok je meksička „Katica za sve” (redateljica, producentica, scenaristica...) Issa López (Tigrovi se ne boje, 2017.), čija je nedovršena priča poslužila kao predložak, očito in. Opori neo-noir, pak, ustupio je mjesto otvorenijem poigravanju s elementima natprirodnog horora, a tu je, potom, i sam podnaslov – „Zemlja tmine” – kao svojevrsna demarkacija iliti signal gledatelju da je posrijedi spin-off.

Drugim riječima, sve se možda uistinu beskonačno vraća, ali – barem ako je suditi po prvoj epizodi (od sveukupno šest, umjesto osam) – nameće se zaključak kako to ipak nužno čini u fundamentalno izmijenjenom obliku...

Kako nas slučajno ne biste optužili da smo uvijek dozlaboga namćorasti i krivo nasađeni, počnimo, za promjenu, od onoga što nam se – dakako, čisto prvoloptaški – svidjelo.

Prije svega, sam setting, odnosno zabačeni gradić Ennis smješten na sjeverozapadu Aljaske. Razapet između opresivne bjeline i neprolazne polarne noći (ergo Zemlja tmine), obremenjen nataloženim netrpeljivostima između autohtonog iñupiatskog stanovništva i bjelačkih „dođoša”, dotični – poput kakve izvitoperene inačice Cicelyja ili daljnjeg rođaka Twin Peaksa – ostavlja prikladan utisak gradića u kojem iskonsko zlo možda ponekad drijema, ali zato nikada zaista ne spava.

Doima se, osim toga, Ennis također i podosta atmosferičnim, kao i kvazi autentičnim, premda je fiktivan, a što smo skloni pripisati dvjema mudrim odlukama – da se serija snimi na Islandu (jer zasigurno je mnogo lakše odglumiti da se smrzavaš na, recimo, -20°C) te da se kao direktora fotografije angažira prokušanog Floriana Hoffmeistera (Tár, 2022.) na čije majstorstvo upućuje već i „meister” sadržan u njegovu prezimenu.

Nemamo, isto tako, ništa posebno za prigovoriti ni premisi, a čiju srž čini neobjašnjivi nestanak nekolicine istraživača ruda i gubitelja vremena... ovaj, znanstvenika... koji će, posredstvom izbrazdanog jezika pronađenog na kuhinjskom podu istraživačke stanice (kašljuc, Carpenter, kašljuc) u kojoj su donedavno obitavali, na neki već način biti povezan s nikad razriješenim ubojstvom jedne mlade klimatske aktivistice iñupiatskog podrijetla.

Nije dotična, jasno, nimalo originalna (ruku na srce, nisu bile ni premise prethodnih sezona), no ipak djeluje obećavajuće, baš kao i odluka redateljice da Pravog detektiva „pogura” u pravcu horora, tj. da nadnaravne elemente s teške periferije preseli u samo središte. Nemalom broju gledatelja, ćutimo, ovakva tonalna promjena zasigurno će zasmetati, pogotovo ako su veliki fanovi serijala, ali nama, otvoreno priznajemo, nije jer nas je López već unutar prvih sedam ili osam minuta uspjela prestrašiti kao malo tko.

Ne mislimo pritom ni na samoubilački nastrojeno krdo sobova koje otvara sezonu, ni na izbezumljenog paleomikrobiologa koji će zloslutno zaustiti: „Ona je budna!”, ni na nezaobilazne jump scareove ili treperavu rasvjetu jer na takve smo tričarije već odavno baždareni. Ne, mislimo na najveći horor od svih – prizor nakon kojeg će oni kasniji poput jednookih polarnih medvjeda, hladnih prstiju koji naviru kroz san ili „Drakule” u kariranoj košulji proći gotovo nezamijećeno. Referiramo se, naime, na najavnu špicu čiju glazbenu podlogu čini Bury a Friend Billie Eilish (gdje je T Bone Burnett kad ga čovjek treba?), a koja nas je, ovakve beznadno glazbeno reakcionarne, istraumatizirala do te mjere da još uvijek tu i tamo neutješno zadrhtimo.

No, dobro, o ukusima se, kako su to zaključili još stari Rimljani, ne raspravlja, pa pustimo stoga sumnjivi glazbeni ukus redateljice po strani. Osvrnimo se radije na titularne „prave detektive” jer netko će na kraju grozomorne balade, sto mu gromova, ipak morati otkriti što se dogodilo našim vrlim znanstvenicima, odnosno nesretnoj Iñupiatkinji.

Zapravo, trebali bismo reći, na „prave detektivke” jer se ovoga puta u središtu nalaze dvije žene, a što je odluka koju samu po sebi također pozdravljamo kao osvježavajući kontrapunkt ranijim sezonama, baš kao i veliki povratak Jodie Foster na male ekrane nakon pedesetak godina izbivanja. Dvostruka oskarovka se, očekivano, izvrsno snalazi ispred kamere, pa nam se tako nesusretljivoj, nepopravljivo mizantropičnoj i emocionalno zakinutoj, ali zato – za razliku od zamjenika joj Hanka (John Hawkes) i sina mu, malca-policajca Petera (Finn Bennett) usporedivih jedino s Yogijem i Boo-Boom iz onih prastarih Hanna-Barbera crtića – barem kompetentnoj policijskoj načelnici Liz nije bilo pretjerano teško prikloniti.

Nažalost, Foster, a koja u krajnje nesimpatičnu Liz ipak nekako uspijeva „utkati” impresivnu količinu ljudskosti, barem zasada, osim daleko najsvjetlije točke nove sezone, ujedno također čini i posljednju vrijednu spomena.

Jedan od glavnih razloga zašto je prva sezona Pravog detektiva – kao serije koja je podjednako veliki naglasak stavljala i na istraživanje samih zločina i na dubinska poniranja u psihe protagonista te razlaganje njihove dinamike – polučila ogroman uspjeh (dok druga, recimo, nije) u svojoj suštini bio je krajnje jednostavan.

Rust i Marty, kao prvo, bili su iznadprosječno kvalitetno napisani te međusobno različiti (premda u osnovici, istina, lagano šablonski) likovi. Kao drugo, Harrelson i McConaughey posjedovali su nemalu dozu kemije koja u slučaju Liz i bivše detektivke/trenutačno državne policajke (kako se u nas navodno prevodi state trooper) Evangeline (Kali Reis) izostaje.

Ne znamo, priznajemo, zašto smo točno dobili takav utisak, ali skloni smo posumnjati da je srž ovog problema dvojaka.

Sama Reis (inače bivša višestruka svjetska boksačka prvakinja), a koja bi, uz Foster, trebala predstavljati glavnu pokretačku snagu, isuviše često djeluje napeto kao da je u ringu, odnosno (suzdržimo se, molimo vas, od očitih punova) nekako „smrznuto”. Posebice je ovo izraženo u scenama koje dotična dijeli s holivudskom doajenkom kao onima u kojima će ih gledatelj – svjesno ili nesvjesno – najviše „uspoređivati”, a pri čemu glumački neiskusna Reis nužno opetovano izvlači poslovični deblji kraj. Uz to, Liz i Evangeline, unatoč nekim nezanemarivim razlikama (jedna je mlada, druga sredovječna, jedna je pripadnica domorodačke zajednice, druga je autsajderica itd.), zapravo su poprilično slični likovi – snažne i beskompromisne, ogorčene žene progonjene obiteljskim tragedijama i grijesima iz prošlosti – a što baš i ne predstavlja neko pretjerano plodno tlo za razvitak zanimljive, kompleksne dinamike.

Nevoljama tu, međutim, nije kraj jer Pravi detektiv: Zemlja tmine istovremeno pati i od nekih drugih boljki primarno scenarističke prirode, a koje bi se veoma lako mogle pokazati kroničnima. Pizzolattovi blagoglagoljivi, poetično-filozofični, pa nerijetko i neočekivano humoristični dijalozi, naime, zamijenjeni su onima koji zapadaju ili u pretjeranu ekspoziciju ili u – kako da ovo fino upakiramo – uslijed svoje didaktičnosti banalnu, socio-političku angažiranost (npr. „Navarro je opsjednuta slučajem. Slaba je na povrijeđene žene.” ili „Moja duhovna životinja jede bjelkinje poput tebe za doručak, Danvers.”).

Dok je didaktičnost, po svoj prilici, nusprodukt vremena iliti određenih sveprisutnih tendencija u (prvenstveno) američkoj produkciji, ekspozitornost je, pak, nusprodukt jedne druge izražene boljke četvrte sezone – pokušaja uvođenja puno previše likova te davanja uvida u njihove odnose u puno premalo vremena. U sklopu nedugih pedesetak minuta gledatelj će se tako „upoznati” s uistinu impozantnim brojem potonulih, izgubljenih te (mjestimično) nepotrebno karikaturalnih aktera, pri čemu će najvećom žrtvom nemuštog „prianjanja” melodrami (moguće, posljedicom toga što je López u svojstvu scenaristice prethodno radila na telenoveli), to jest „razvodnjavanja” fokusa, biti sam središnji misterij, pa se stoga toplo nadamo da će mu u narednim epizodama biti posvećeno osjetno više prostora...

Premda je, naravno, još uvijek prerano za donošenje neke vrste „pravomoćne presude” (povrh svega i stoga što nam kristalna kugla koju smo naručili preko Wisha još uvijek nije stigla) ako bismo baš morali suditi po odgledanom, rekli bismo da četvrta sezona Pravog detektiva, iako daleko od negledljive, neće biti ni toliko dobra koliko smo se nadali, ali ni potpuni promašaj kao što je to bila druga.

Ni Foster, ni setting, ni premisa (s kojima bi svaki iole kompetentniji redatelj mogao napraviti čuda), baš kao ni napeta atmosfera koju López – barem kad ne zapada u dosadnjikavu melodramu – uspješno postiže nipošto nisu za baciti. S druge strane, ni netom istaknute falinge (kao i neke druge kojih se u tekstu nismo dotaknuli poput, primjerice, katastrofalno lošeg CGI-ja zbog kojeg bi netko trebao dobiti otkaz), a s obzirom na to da će ih u najboljem slučaju biti moguće tek ublažiti, ne i u potpunosti otkloniti, nikako nisu za zanemariti.

Je li Pravi detektiv: Zemlja tmine vrijedan vašeg vremena? Eh, možda – pod uvjetom da pristanete na njegove nesavršenosti, odnosno da mu uspijete pristupiti kao spin-offu, (što dotični tehnički i jest), pa shodno tome također prihvatite i evidentnu tonalnu promjenu u odnosu na ranije sezone, a koja bi do kraja tekuće sezone mogla prijeći i u onu žanrovsku.

Živi bili pa vidjeli...