The Handmaid's Tale kritički je hvaljena serija, ali i dobitnica dva Zlatna globusa, te 13 nominacija i osam Emmy nagrada; uključujući onu za izvanrednu dramsku seriju - po prvi puta dodijeljenu seriji sa streaming platforme.

U bliskoj budućnosti, politički sustav SAD-a zamijenila je fundamentalistička teokratska diktatura grupe (vođe ili nema ili još nije prikazan). Gilead je ime tog novonastalog teritorija totalitarnog patrijarhata koji obuhvaća sve bivše savezne države osim Aljaske i Havaja.

U ovoj ekranizaciji distopijskog romana kanadske autorice Margaret Atwood, u središtu pozornosti je June (Elisabeth Moss; Mad Men) kao jedna od sluškinja. U sve neplodnijem svijetu, sluškinje kao žene koje mogu začeti služe za rađanje djece moćnicima Gileada. One gube osobno ime i poprimaju novo ovisno o imenu glave kuće; stoga se June zove Offred.

U retrospektivnoj sceni iz šeste epizode, bračni par Waterford (Serena Joy i Fred) se dotiče te ideje plodnosti kao resursa i reprodukcije kao nacionalne strategije. Odigrana u nama bliskom okruženju jedne kino dvorane, scena je to koja izaziva sasvim drugačiju neugodu od one izazvane nasiljem.

Neugoda izazvana scenama formaliziranog ropstva, silovanja, mučenja ili nasilja ipak je prevladavajuća. Onda kad nisu prikazani ti mračni motivi, atmosfera je uglavnom ispunjena sivilom beznađa koje prekidaju tek crvena i zelena boja uspostavljajući hijerarhiju i vizualni identitet serije. Odlike su to zbog kojih se nemali broj epizoda tempom čine kao dugometražni filmovi, te stoga otežavaju gledanje u komadu.

Što se tiče izgradnje svijeta i vjerodostojnosti, prva sezona uspijeva pokriti neka neizbježna pitanja kao što je očekivana dekadencija koja je prikazana kroz ilegalni bordel. No sam proces nastanka Gileada ili je opisan u tek širim crtama ili nedovoljno prikazan.

Primjerice, o početku državnog udara se govori kroz spominjanje napada na Kongres, Bijelu kuću i Vrhovni sud SAD-a (tim redom) kroz krinku terorizma; a spominju se i ogranci organizacije u 37 saveznih država. Od prikazanih scena, u urbanoj sredini oružana skupina izbacuje sve ženske zaposlenike iz jedne korporativne zgrade pozivajući se na novi zakon; a naknadno im se i zabranjuju računi i oduzimaju novčana sredstva.

Prikazani je to proces koji nastoji opravdati plan da se SAD šaptom preuzme, s ciljem da se izbjegne masovni egzodus stanovnika prije zatvaranja granica. Ipak, svima koje proces zanima više od rezultata, mnogobrojna pitanja ostaju neodgovorena od kojih su najbitnija kako je izbjegnut dugi građanski rat, te odakle im resursi i radna snaga za preuzimanje vlasti, a potom i održavanje uspostavljenog poretka.

Unatoč 70% kršćana, za SAD je pretjerano reći da su religijski homogene. Povuče li se paralela s vladajućima u ovoj seriji, u SAD-u bi danas rizičnu skupinu većinom predstavljali samo evangelički protestanti. Oni pak čine tek četvrtinu stanovništva - gotovo isto koliko i oni koji se izjašnjavaju kao neovisni (unaffiliated). Brojke su to koje pretpostavljaju ne samo hipotetski sveobuhvatan i dug sukob dviju jednakobrojnih strana, već i mnogobrojne pokrete otpora u pokorenim područjima; od kojih će zasad tek spomenuti Mayday u drugoj sezoni biti pobliže prikazan.

Uspjeh u izbjegavanju dugog građanskog rata bio bi donekle opravdan da je spomenut zakon o zabrani posjedovanja oružja. Ovako ostaje nejasno gdje je u priči nestala naoružana četvrtina Amerikanaca koja posjeduje pola svjetskog vatrenog oružja. Tri posto (op.a. 2.4%) ili vrtoglavih 7.7 milijuna Amerikanaca je u 2015. godini posjedovalo bilo koji broj između 8 i 140 komada oružja.

Ako autorica 1985. godine nije razradila tu vrstu okvira, producenti serije mogli su piscima postaviti taj cilj. S druge strane, prva je sezona nastala u bliskoj suradnji s M. Atwood, te završila otvorenim krajem, gdje završava i njen roman. Druga sezona je pak, s izuzetkom naknadnih scena June i njene majke Holly, nastala neovisno o romanu. Preostaje vidjeti u kojoj će mjeri, sa zasigurno većim budžetom, retrospektivom opravdati nastanak Gileada.

Od političkih procesa zasad je nešto detaljnije prikazana samo takoreći uglađena inkvizicija u posljednjoj epizodi prve sezone, kao oblik sudskog procesa. U njemu vijeće odlučuje o religioznom prekršaju jednog od takozvanih zapovjednika, osobe iz vlastitih redova. Teško je reći pripada li istom vijeću i izvršna i zakonodavna vlast, ili iza njih stoji još viša, dosad neprikazana, klika u hijerarhiji.

Po pitanju glume, Elisabeth Moss već izrazima lica uspijeva dočarati beznađe situacije u kojoj se nalazi, što je i nagrađeno Emmy nagradom za najbolju glumicu. S druge strane, scene zavođenja i vokalna gluma doimaju se neuvjerljivo i nepotrebno. Počevši od jedne scene s Fredom Waterfordom (Joseph Fiennes) u kojoj glumi drugačiji glas, te odnosa koji uspijeva ostvariti s njim i Nickom (Max Minghella), pa do sarkastičnih voiceovera koji razbijaju uspostavljenu atmosferu. Tih će voiceovera u drugoj sezoni srećom biti manje.

Osobno bih volio da je lik Emily (Alexis Bledel) bio glavni lik Gileadovog svijeta radije nego lik June; a njena jurnjava u maniri Beogradskog fantoma samo je bonus. Dobra je vijest da će u drugoj sezoni biti prikazan njen pokušaj bijega s njenom kanadskom suprugom i djetetom, ali i život u takozvanim Kolonijama.

Svrha tih Kolonija kao kaznionica u kojima žene umiru prilikom čišćenja radioaktivnog otpada zasad nema smisla, i to osobito u svijetu gdje je radna snaga očito potrebna zbog odumiranja naroda i embarga međunarodne zajednice. To podrazumijeva da nema uvoza radne snage, te da postojeća mora preuzeti proizvodnju onoga što se do tad uvozilo. Ubroji li se u to i radna snaga koja odlazi na nadzor granica i kontrolu stanovništva cijela je stvar još nelogičnija sa stajališta čistog interesa - koji Gileadu nije nimalo stran s obzirom na to da je spreman trgovati plodnim ženama.

Preporučiti The Handmaid's Tale kao rijetko kad ne znači preporučiti samo prikazani sadržaj jedne serije, već i sve ono što je implicitno i relevantno. Tome u prilog idu rasprave i politički aktivizam u stvarnom svijetu koji su joj komplementarni, što predstavlja veću i opipljiviju vrijednost nego što je to uobičajeno u popularnoj kulturi.

Ipak, The Handmaid's Tale kao zeitgeist serija ne pridaje onoliku pažnju vlastitom političkom sustavu i njegovim globalnim implikacijama koliku pridaje iskustvu pojedinih likova i prostoj ideji. Stoga je izgledno da bi najzahtjevniji po pitanju sadržaja, ili tek politički apatični gledatelji, mogli požaliti mukotrpnost cjelokupnog iskustva.