Kad bismo vam rekli da je dobro počelo lagali bismo vam, štono se narodski kaže, k'o pas.

Ne samo da nas Tamna tvar (Dark Matter) u startu nije očarala već nam je mrak stao padati na oči i prije nego što smo se uopće odvažili na gledanje ove znanstveno-fantastične, trileraste drame bazirane na istoimenom bestseleru Blakea Croucha iz 2016. godine.

„Još jedan okršaj sa skroz-naskroz izlizanim konceptom multiverzuma!?”, gunđali smo si u bradu. „Spider-man: Put bez povratka, Doktor Strange u Multiverzumu ludila, The Flash, Sve u isto vrijeme, Njegova mračna građa, Rick i Morty... Kako je krenulo, samo je pitanje dana kad više nećeš moći izaći iz kuće, a da promptno ne zakoračiš u kakav bizarni, posve neprepoznatljiv univerzum!”, rogoborili smo. „Tutatisa mu, valjda neće biti gore od Konstelacije, a koja je bila toliko beživotna da smo umalo završili u dubokoj komi!”, očajavali smo.

A onda smo Tamnu tvar napokon počeli gledati, pa nam se još više počelo mračiti pred očima...

...i to doslovno jer Tamna stvar je, prije svega, jedna kriminalno osvijetljena serija. Mjestimično toliko mračna (valjda zato da djeluje ozbiljnije) da vam navlačenje zavjesa ili spuštanje roleta ne gine ako ju planirate gledati tijekom dana – čisto kako biste mogli razaznati tko tu koga, kako i zašto.

Međutim, da stvar bude gora, nesretnica istovremeno njeguje i onaj otužno desaturirani vizualni izričaj uparen s podjednako generičnim soundtrackom, a čiji jedini časni izuzetak čini uvrštavanje klasika stanovitog glazbenog nobelovca u kasnijoj epizodi.

Drugim riječima, Tamna tvar neće vas pridobiti svojom tehničkom zamamnošću ili uopće tijekom prvih dvadesetak minuta prve epizode. Upravo suprotno, zaključit ćete da ste neoprezno zabrazdili u kakvu drugorazrednu i ZF elementima tek škrto poškropljenu obiteljsku drametinu predvođenu budget verzijom Waltera Whitea.

Kako drugačije opisati Jasona Dessena (Joel Edgerton), sredovječnog muškarca, mužića-pužića posvećenog supruzi Danieli (Jennifer Connelly), brižnog oca četrnaestogodišnjeg Charlieja (Oakes Fegley) i bezvoljnog sveučilišnog profesora fizike koji još bezvoljnije studente tlači nekakvim Schrödingerovim macama i kvantnim superpozicijama?

Tog nekoć brilijantnog znanstvenika koji je mogao osvojiti prestižnu Pavia nagradu, a koja je ipak pripala njegovom nekadašnjem kolegi Ryanu (Jimmi Simpson). Neurologu koji će ga jedne kišne čikaške noći pod krinkom proslave pozvati u lokalnu birtiju, a ne bi li mu ponudio posao u tvrtki koju je nakanio osnovati. Noći koja će Jasonu, kako se to patetično običava kazati, promijeniti život te, mnogo važnije, gledatelja možebitno ponukati da ipak ne raskrsti sa serijom.

Naime, te sudbonosne čikaške noći naš Jason (aka Jason #1) neće naći put do svoje kuće već će umjesto toga postati žrtvom drske otmice čiji će još drskiji počinitelj biti upravo on sam.

Točnije, Jason #2. Dvojnik Jasona #1 iz paralelne dimenzije, a koji za razliku od dotičnog nikada nije odustao od karijere eksperimentalnog fizičara već joj se toliko posvetio da je uspio izumiti zapanjujuću napravicu (tzv. „The Box”) koja omogućava turističko razgledavanje alternativnih univerzuma.

Međutim, kako čovjek ne živi tek o kruhu, vodi i pokojem milijunčiću na bankovnom računu, Jason #2 nikada se nije prestao pitati kako bi mu život izgledao da je umjesto znanosti odabrao ljubav, odnosno da je oženio fatalnu Danielu. Beskrupulozan kakav već jest, dotični je stoga skovao lukavi plan na kojem bi mu pozavidio i sam Baldrick iz Crne guje: Jasona #1 valja mu fino katapultirati u svoj univerzum, pa potom neprimjetno preuzeti život kakav nikad nije imao...

Premda bi vam se moglo učiniti da smo vam upravo mučki zaspoilali seriju, budite bez brige jer Tamna tvar praktički ni ne pokušava prikriti ovaj „veliki twist” onako kako to običavaju raditi neke druge, neusporedivo dosadnije serije (kašljuc... Konstelacija).

Vidite, Crouch (a koji je ujedno i showrunner) spomenuti koristi tek kao prigodnu odskočnu dasku za dubinski uron u dvije paralelne te podjednako napete narativne linije.

Jednu u kojoj ćete navijati za to da Jason #1 razriješi kvantnu inačicu Montyjevog problema, tj. da u beskrajnom hodniku ispunjenom vratima koja vode u paralelne svjetove pronađe baš ona iza kojih se krije njegov mili, rodni dom. Ili, ako mu prije toga ipak ponestane prevažne psihotropne tvari koja dokida efekt promatrača, da barem ne skonča u kakvoj šugavoj verziji Chicaga poput one pogođene virusom zbog kojeg nitko ne smije napustiti kuću (hm... ovo nam zvuči nekako poznato).

I one druge, a koja ne podsjeća na Homerovu Odiseju već na Woovog Čovjeka bez lica iliti one u kojoj ćete, pak, navijati za to da Daniela što prije shvati da je muškarac s kojim odnedavno dijeli bračnu postelju tek fizički nalik onom za kojeg se udala.

Naravno, da bi vam kao gledatelju išta od ovoga bilo iole napeto, žanrovski hibridna Tamna tvar mora funkcionirati ne tek kao triler već istovremeno i kao drama, a što znači da vam mora biti stalo i do likova.

Za divno čudo, seriji čak i to mahom polazi za rukom. I to ponajviše zahvaljujući Edgertonu koji podjednako vješto tumači kako obiteljskog čovjeka koji samo želi ponovno ugledati voljenu suprugu i sina, tako i psihopatski sebičnog odraslo dijete koje mora zadovoljiti svaki mračni poriv. Toliko dobro, štoviše, da se naivno nadamo da je dobio dvostruki honorar unatoč tome što tehnički tumači istog lika.

Srećom, za Edgertonom isuviše ne zaostaje ni Connelly bilo u ulozi žene koja je također morala žrtvovati karijeru zbog obitelji, bilo one koja se ipak posvetila slikarskom pozivu. Baš kao ni Alice Braga, a koja psihologinju Amandu i romantičnu partnericu Jasona #2/interdimenzionalnu suputnicu Jasona #1, pak, tumači s dovoljno topline i temeljne ljudskosti da njezin lik funkcionira kao solidno treće emocionalno „žarište” serije.

Tim više što Edgerton i Connelly, odnosno Edgerton i Braga, posjeduju dovoljno kemije da Tamna tvar na koncu djeluje – uvjerljivo. Dobro, koliko to jedna serija u kojoj dokazano postojanje multiverzuma nikoga pretjerano ne iznenađuje već može biti.

Dakle, zanemarimo li ružnjikavu estetiku, oslanjanje na pohabani multiverzumski trop i slične trice, Tamna tvar zapravo je serija kojoj bi bilo teško išta drugo prigovoriti? Čak, štoviše i dapače!

Za razliku od Edgertona, Connelly i Brage, neki drugi glumci poput Fegleyja (sin Charlie) ili Daya Okeniyja (poslovni partner i bliski prijatelj Jasona #2/bivši fakultetski kolega Jasona #1) svoje likove u najbolju ruku tumače tek prosječno. Liku detektivke (Kate Eastman), pak, posvećeno je toliko malo prostora da će vam svaki put kad osvane na ekranu trebati nekoliko trenutaka da ju identificirate. A da i ne spominjemo kako je provodnom motivu žaljenja za, riječima besmrtnog Roberta Frosta, „stazom kojom se nije pošlo” trebalo biti pristupljeno mnogo suptilnije. Baš kao i što je i ekspozicije ili općenitog „telegrafiranja” moglo biti puno, puno manje, a da se pritom ništa bitno ne izgubi.

Pa ipak... kada bismo vam rekli da nam se Tamna tvar u konačnici nije omilila, ponovno bismo vam lagali k'o pas jer posrijedi je jedna sasvim pristojna, pa čak i podosta zarazna serija. Serija koja vas definitivno neće ugrabiti na prvu, serija koje ćete se za godinu-dvije možda tek maglovito sjećati, ali također i serija koja bi vam unatoč svim manjkavostima ipak mogla pružiti ugodan predah od ove sve sparnije svakodnevice.