Čudan je, da ne kažemo shizofren, taj naš odnos prema apokalipsi. S jedne strane, posrijedi je happening koji kao vrsta – „čast” izuzetcima – nastojimo izbjeći otkad znamo za sebe. S one druge, i apokalipsa i sve ono što dolazi nakon, beskrajno nas opčinjuje baš kao što moljce beskrajno opčinjuju po njih pogubna rasvjetna tijela.

Fenomen je to posebno izražen posljednjih godina, a o čemu zorno svjedoči poplava zabavnog sadržaja (post)apokaliptične tematike. Drugim riječima, neviđena hiperprodukcija romana, videoigara, filmova i serija koje ne bismo stigli pročitati, odigrati i odgledati čak ni da samo to radimo sve do khm... sudnjeg dana.

U nastojanju da dodatno zasiti jedno takvo, dakle, prezasićeno tržište, MGM+ nedavno nas je odlučio počastiti s dramskom mini-serijom donekle baziranoj na romanu Georgea R. Stewarta iz 1949. godine. Dobro, ”počastio” je možda malo prejaka riječ jer Zemlja opstaje (Earth Abides) ostvarenje je sumnjive kvalitete koje će tek rijetki poželjeti odgledati od početka do kraja.

Kad ga prilikom istraživanja ruda (i gubljenja vremena) u nekoj neimenovanoj kalifornijskoj nedođiji ugrize čegrtuša, mlađahnom geologu Ishu (Alexander Ludwig aka Björn iz Vikinga) neće biti ni nakraj pameti da je zapravo posrijedi sreća u nesreći. Ipak, da je tome upravo tako i nikako drugačije postat će mu savršeno jasno čim se tri ključna tjedna kasnije u svom šporkom kamionetu zaputi natrag u civilizaciju, a koje više neće biti.

Vidite, dok je Ish ležao prikovan za krevet u svojoj zabačenoj kolibi, grozomorni virus poharao je čovječanstvo, ostavljajući rijetke preživjele da se u tom novom normalnom snalaze kako god znaju i umiju. Potkresana duha, naš će se ljudima ionako nesklon junac tako, primjerice, oboružati knjigama te potom povući u obiteljsku kuću, naumivši ostatak života provesti točno onako kako ga je provodio i prije pandemije – u samoći.

Dakako, sve dok jednog sudbonosnog dana ne susretne poduzetnu i sposobnu, ali zato beznadno naivnu Emmu (Jessica Frances Dukes) – ženu uz čiju će pomoć narednih desetljeća udariti temelje čitave jedne nove zajednice...

* Ostatak teksta sadrži spoilere *

Zemlji opstaje serija neočekivano je teško uputiti suvislu kritiku. Ne zato što se nema što za kritizirati, već upravo suprotno – zato što se može kritizirati sve i sva.

Za početak, posrijedi je jedna pretjerano ambiciozna serija koja u skromnih šest pedesetominutnih epizoda nastoji ispričati priču koja se proteže na čak pola stoljeća. Ovo je, pogađate, lakše reći nego učiniti, a zbog čega Zemlju opstaje, zanemarimo li nepotrebno razvučenu prvu epizodu (samo na Ishovo trovanje biva utrošeno deset minuta), odlikuje komično kondenzirana radnja.

Upoznavanje Isha i Emme (dakle, glavnih likova), njihovo zaljubljivanje, njezina trudnoća i porod tako bivaju u cijelosti zgurani u drugu epizodu. Treća epizoda ne samo da uvodi devet ganc novih likova, već ujedno i započinje i završava smionim vremenskim skokovima od četiri, odnosno osam godina. U četvrtoj i petoj žitelji pitome San Lupo zajednice najprije će susresti, a potom se također i odlučno razračunati s mejn bed gajem Charliejem (Aaron Tveit), dok je antiklimaktički naprasan završetak šeste epizode, pak, najpristojnije ne komentirati.

Najvećim kolateralnim žrtvama ovakvog nemuštog te kadikad dezorijentirajućeg slice of life pristupa, opet pogađate, bivaju likovi koji nam – izuzev poprilično simpatičnih Isha i Emme te prikladno odbojnog Charlieja – ostaju ili stranci ili tek površni poznanici.

Jorge (Rodrigo Fernandez-Stoll) je dobroćudan katolik koji obožava svoju podjednako dobroćudnu partnericu Maurine (Elyse Levesque). Dobroćudni su potom i bivši vlasnik noćnog kluba Ezra (Birkett Turton), bivša glazbena zvijezda/alkoholičarka Jean (Hilary McCormack) i nesuđena liječnica Molly (Luisa d'Oliveira).

Baš kao što su, vjerovali ili ne, dobroćudni i istraumatizirana Evie (Jenna Berman/Milania Kerr), avanturistički nastrojeni Heather (Alexandra Cross/Leah Belle MacDonald/Amarah Taylor) i Raif (River Codack/Eamon McBride/Luke Alfred Bateman), mrgudni Alex (Lennox Leacock/Denzel Onaba/Kawhi Hollywood), znanošću opčinjen Joey (Samson Peake Ondego/Elias Leacock) i ini likovi.

Drugim riječima, ako ćete za nekog od spomenutih iole mariti, bit će to isključivo zahvaljujući mjestimično vrlo dobrim (Fernandez-Stoll, Tveit) ili solidnim (Ludwig, Frances Dukes, Turton, Levesque...) izvedbama napaćenih glumaca koji ih tumače.

Jasno, pod uvjetom da ste zavidno baždareni na generalnu sladunjavost, a koja se prvenstveno očituje u krinđavim dijalozima i unutarnjim monolozima („Ništa me nije moglo pripremiti na Emmu. Nijedna knjiga, pjesma ili poema. Nikakav savjet. Sletjela je u moj život poput anđela-spasitelja.”), odnosno melodramatičnoj glazbi koju je najvjerojatnije komponirao AI.

Pridodamo li, pak, ovom egzemplarnom džumbusu od serije još i evidentno skroman budžet (premali broj epizoda, i odrasli likovi i okoliš su neobično otporni na zub vremena itd.) te mnogobrojne nelogičnosti, sveukupni dojam biva još nepovoljniji.

Naime, kad vas neće nervirati diletantska dramaturška razrada ili jeftina patetika (netko zaplače cca svakih 20 minuta), mogli bi vas nervirati neprestani ukazi na to da kreatori s mozgovnim stanicama nikako nisu bili na ti. Jedan čas tako ćete se pitati otkud su se stvorile te magične mačke koje će riješiti najezdu štakora (i jesu li dotad postile), drugi zašto su epidemiološke mjere tijekom drugog vala pandemije toliko labave, a treći kako to da čitava dva desetljeća nitko nije pokušao kontaktirati potencijalne druge preživjele putem radija.

Onaj četvrti, avaj, mogli biste se napokon zapitati i zašto, dovraga, još uvijek gledate Zemlju opstaje. Uistinu, i The Last of Us, i Postaja jedanaest, i Fallout, i Živi mrtvaci, i sijaset drugih postapokaliptičnih serija bit će vam u stanju pružiti kudikamo zabavnije gledateljsko iskustvo – čak i ako ste ih jednom već bili odgledali...