Iako su godišnji odmori vrijeme koje mnogi iskoriste za „binđanje“ serija ili apsolutni nerad (i sam obično spadam u takve) za ovu godinu mi se skupilo pet knjiga u različitim fazama nepročitanosti koje bih svakako preporučio barem pokušati pročitati ili barem početi čitati, jer svaka na svoj način daje zanimljivu perspektivu na svijet u kojem živimo i njegove manje ili veće disfunkcionalnosti čiji uzroci nikada nisu toliko banalni kao parolaško pisanje dnevnih novina i portala koji o njima pišu, često s aktivističkih i neinformiranih pozicija.

Evo moga odabira pet knjiga koje vrijedi barem pokušati apsolvirati, ako ne ovoga ljeta, a onda u neko doglednije vrijeme.

Bulshit Jobs: Theory (David Graeber)

David Graeber se problemom „sranjskih“, odnosno besmislenih, ne nužno fizički iscrpljujućih poslova bavi s aspekta njihove društvene i osobne štetnosti, a uzroci njihovog postojanja su malo (odnosno – dosta) dublji i drugačiji od uobičajene dreke o „uhljebima“ koju možemo čitati na domaćim aktivističkim portalima koji se izdaju za novinske portale.

Knjiga je nastala na osnovu njegovog kratkog rada o sranjskim poslovima iz 2013., a osnovnu tezu je nadopunio novim istraživanjima i svjedočanstvima ljudi koji znaju da rade sranjske poslove od kojih društvo nema nikakve ili minimalne koristi, a koji ih ne ispunjavaju nikakvim zadovoljstvom niti sviješću o činjenju nečega korisnoga. Prema njegovim istraživanjima i svjedočanstvima zaposlenika u raznim ekonomskim sektorima, preko 50% danas zaposlenih u modernom svijetu smatra da radi sranjski posao koji je ili svrha sam sebi, ili je njegov neto doprinos općoj društvenoj koristi negativan, pa je i samo zadovoljstvo njegovim obavljanjem nepostojeće, odnosno često izaziva duboko nezadovoljstvo, nesreću i depresije.

Za one koji misle da su sranjski poslovi karakteristični za javne i državne službe, Graeberovo istraživanje je otrežnjavajuće – u velikom broju slučajeva prevladavaju u privatnom poduzetništvu, u korporacijama, gdje se prevladavajuća ideja da će tržišno nadmetanje i potreba za efikasnošću iskorijeniti takve poslove kao nepotrebne pokazala posve netočnom. U stvarnosti, Graeber dijeli sranjske poslove u pet kategorija, sve prisutne u privatnim korporacijama, i to:

• „flunkies“ – oni koji služe da bi se njihovi nadređeni osjećali važni(ji)ma kao što su tajnice, portiri, recepcionisti, vratari itd. – ljudski ornamenti koji trebaju ostaviti dojam o važnosti firme i pojedinca
• „goons“ (nasilnici) – oni koji agresivno nastupaju u ime poslodavatelja, lobisti, telemarketeri, korporativni odvjetnici, stručnjaci za PR (koji u nas vole „iskomunicirati prema vani“…)
• „duct tapers“ – oni koji rješavaju probleme koje se lako moglo spriječiti: osoblje na aerodromskim šalterima koje smiruje putnike kojima se zagubila prtljaga, programeri koji popravljaju loš kod i slična zanimanja
• „box tickers“ (oni koji križaju kućice na formularima) – koriste papirologiju ili geste kao nadomjestak za akciju kao što su razni menadžeri koji bilježe performanse u uredu, „novinari“ za kompanijske novine, koordinatori slobodnog vremena i slični
• „taskmasters“ – oni koji upravljaju ili stvaraju dodatni rad za one kojima to uopće ne treba, kao što je srednji menadžment ili „leadership professionals“ – oni koji se školuju za „univerzalne“ rukovodeće pozicije bez obzira na industriju ili instituciju u kojoj kasnije rade i o kojoj zapravo gotovo da ništa i ne znaju, ali „znaju“ o upravljanju drugima

Problem s sranjskim poslovima je radna etika modernog društva koja poistovjećuje osjećaj samovrijednosti s obaveznim radom od kojega se ne očekuje da bude ugodan. Dapače, očekuje se da bude neugodan i da se sukobljava s obiteljskim i društvenim obavezama i životom i što ih više uništava i negativno utječe na njih, to je osjećaj samovrijednosti onoga tko radi neugodan (i često sranjski) posao veći.

U pravilu, smatra Graeber, današnji stupanj produktivnosti i automatizacije uz iracionalnu radnu etiku stvara sranjske poslove bez realne korisnosti za društvo, a zapravo štetne i za društvo i pojedinca koji se time bavi.

Umjesto besmislenog izmišljanja sranjskih poslova, kao rješenje Graeber predlaže univerzalni osnovni dohodak (UBI - universal basic income) kao obavezu modernih društava i kao način da se psihički i egzistencijalno rastereti one koji moraju, ili misle da moraju raditi sranjske poslove da bi se društveno ostvarili. Smatra da bi se oslobađanje ljudi obaveznog zaglupljujućeg rada (za one kojima se samo takvi poslovi nude) otvorilo mogućnost razvoja ljudske kreativnosti kada ne bi bili pod egzistencijalnim pritiskom i kada bi mogli raditi ono što vole, u čemu su dobri i za što osjećaju da je stvarno društveno korisno.

Jako dobra i zabavna knjiga, lako se čita.

Dead Aid (Dambisa Moyo)

Puni naslov knjige je zapravo Dead Aid: Why Aid Is Not Working and How There Is a Better Way for Africa, a bavi se, kako možete pretpostaviti, promašajima u novčanoj pomoći koja od zapada stiže Africi. Knjiga se bavi, zapravo, površinskim, „prvoloptaškim“ problemima u distribuciji i korištenju pomoći koja iz razvijenog svijeta ide afričkim zemljama, ali ne i osnovnim uzrocima koji su doveli do ovih posljedica i afričkog gotovo posvuda rasprostranjenog nevjerojatnog siromaštva, nesigurnosti i korupcije. U tom smislu, mnogi će, uglavnom s pravom, frknuti kada je pročitaju do kraja, jer je knjižurak (realno, mnogo toga se nepotrebno ponavlja i realno bi se knjižica mogla skratiti na obim jednog većeg članka i dalje ne bi izgubila niti jednu bitnu informaciju) nema baš neku analitičku vrijednost.

Dapače, Dambisina „rješenja“ su, po svoj prilici, gora od problema koji pokušavaju riješiti, ali je otrežnjavajuće vidjeti koliko je „korisnost“ međunarodnih dobrotvornih udruga i raznih „selebritija“ koji bauljaju po Africi i „pomažu“ u stvarnosti neznatna, nebitna i počesto za posljedicu izaziva štete na nekom drugom kraju ili u drugom segmentu života.

Bez obzira slažete li se s promišljanjima autorice, isplati se pročitati radi opisa razmjera besmislenosti mnogih pokušaja pomaganja Africi koji možda čak i nemaju veze sa stvarnom željom za pomoći tom napaćenom kontinentu, već s vlastitom projekcijom „dobročinitelja“ u vlastitoj sredini.

Globalni Minotaur (Yannis Varoufakis)

Radi se o novom, nadopunjenom izdanju onoga iz 2013. gdje se Varoufakis bavi uzrocima prošle velike recesije (2008.), grčkom krizom, bankarskom elitom u Europi i SAD-u i eurozonom i dubokom disfunkcionalnošću bankarskog sektora i regulatornih tijela koja, zapravo, ne reguliraju ništa, posebno Europska centralna banka koja je u doba recesije 2008. trebala oponašati američke Federalne rezerve (Fed) i krenuti s „kvantitativnim popuštanjem“ (dodavanjem novca u ekonomiju koja je odjednom ispuhala zbog bankarskih suludih igara s derivatima), a umjesto toga je, ograničena vlastitim pravilima, uvela „austerity“ – mjere štednje koje su krizu u eurozoni produbile i produljile.

Grčka je, usput budi rečeno, nakon „spašavanja“ koje nije imalo veze sa spašavanjem Grčke i „lijenih“ Grka već sa spašavanjem njemačkih i francuskih banaka javnim novcem svih u eurozoni, sada u goroj poziciji nego je bila prije spašavanja.

Zanimljivo je da je sadašnji stav Međunarodnog monetarnog fonda o kamati od 4,5% za grčki dug identičan onome koji je Yaroufakis zastupao kao ministar financija Grčke – kamata ne smije biti viša od 1,5%.

Što će biti s Grčkom i što će biti s eurozonom? Grčka je ono što se u financijama zove zombi – daju se novi krediti za otplatu starih iako je jasno da je kreditni aranžman takav da se kreditno opterećenje ne može nikada isplatiti. Na taj način se „zombi“ pušta da mrtav živi, umjesto da ga se odmah upuca i da se krene ispočetka.

Eurozona je, naravno, i dalje osjetljiva na iste probleme na koje je bila osjetljiva i 2008. i u doba grčke krize, s tim da sada pored Grčke, koja je zapravo trebala poslužiti kao politički i ideološki „primjer“ drugim dužnicima kako će se s njima „obračunati“ EU komisija, mimo bilo kakve ekonomske logike, tu je još i Italija s golemim dugom koje također nikada ne može vratiti, ali i Francuska (i Španjolska).

S obzirom da iduća recesija vjerojatno dolazi već krajem ove ili iduće godine, bit će zanimljivo gledati koliko će se događaji od prije 11 godina ponavljati i po kojem (istom?) obrascu.

Kratka, pitka knjiga, s dosta statistike i pojašnjenja osnovnih ekonomskih pojmova, izvrsno napisana, a tko je stvarno zainteresiran za dublji, strateški pogled na svjetsku ekonomiju i zna što su zlatni standard i kasniji Bretton Woods sporazum, mogao bi uz Globalnog Minotaura pogledati na YouTubeu i neko od predavanja škotskog ekonomista Marka Blytha, koji je pravilno predvidio rezultat referenduma o brexitu, Trumpovu pobjedu (i dobivanje i drugog mandata, usput) i koji daje pregled tri različita „operativna sistema“ globalne makroekonomije (kojoj zapravo bolje pristaje drugi, a iz nekog razloga puno rjeđe korišteni naziv politička ekonomija) od početka 20-tog stoljeća do sada.

Ukratko, izvrsno pisano, jasno, čitko, pregledno, s relevantnim brojkama i statistikom.

Kapital u dvadeset prvom stoljeću  (Thomas Piketty)

Koliko god je Varoufakis pitak i čitak, toliko je francuski ekonomist Piketty nečitak i naporan. To je jedan od razloga zašto mi njegov famozni Kapital (u dvadeset prvom stoljeću) već godinama stoji nedočitan i nepročitan. Knjiga je zanimljiva stoga jer je u samo pet godina od svog izlaska, kada je bila „revolucionarna“, po mišljenju recenzenata New York Timesa ili Guardiana, postala toliko općeprihvaćena, odnosno, njegove dijagnoze o vladavini plutokracije, a ne demokracije, i o činjenici postojanja „vlasničkog kapitalizma“ gdje nasljedno bogatstvo praktički univerzalno uvjetuje tko dominira ekonomijom, a ne nečija sposobnost, probitačnost i mudrost na tržištu, kako nas se uvjeravalo, toliko očite, da o njima više nitko ne dvoji niti vidi išta revolucionarno u njima.

Problem s Pikettyjem je što je ekspert u ekonomskoj analizi, ali nije i ekspert u približavanju ekonomskih pojmova široj publici, pa često počinje „ab ovo“, da bi nakon jedne stranice ili samo pola pasusa teksta krenuo na složene i komplicirane ideje i pojmove koje teško da mogu shvatiti oni koji nemaju nekakvu osnovnu ekonomsku izobrazbu, pa se tako izmjenjuje red osnovnih pojmova, s vrlo naprednim analizama, a sve pisano ne baš najboljim, najpitkijim i najčitkijim stilom.

Grafikoni u knjizi također izgledaju kao da bi lako mogli biti objavljeni i bilo čemu tiskanom 1954.-1959., s izuzetkom par naprednijih koji izgledaju kao da su iz Excela 1.0.

Svejedno, vrlo dobra knjiga za koju se nadam da ću je uspjeti pročitati do kraja i bez preskakanja iz ovoga pokušaja, iako se ne bih kladio…

Gonič zmajeva (Khaled Hosseini)

Iako ne spada u istu kategoriju s četiri prethodne knjige, već se radi o beletristici, smatram da je valja pročitati iz istog razloga kao i prethodna četiri naslova – da bi se bolje shvatio svijet oko sebe. U ovom slučaju, radi se o romanu koji iz prvog lica pripovijeda o odrastanju afganistanskog dječaka iz bogate kuće (age), i njegovog vršnjaka, prijatelja i sluge iz naroda Hazara (afganistanski Hazari nemaju veze s turkijskim Hazarima iz „Hazarskog rječnika“) u doba vladavine kralja, kratke vladavine Daoud Kana, kasnijeg proglašenja Demokratske Republike Afganistan, pada proruske vlada i dolaska mudžahedina na vlast u Kabulu kada glavni lik, kao dijete, s ocem emigrira iz Afganistana i preko Pakistana dolazi do SAD-a gdje postaje pisac.

Knjiga je dijelom bazirana na autorovom djetinjstvu, iako je Khaled Hosseini i liječnik, a ne samo pisac, a naslov knjige, Gonič zmajeva, odnosi se na redovito zimsko natjecanja zmajara (inače zabava popularna diljem istočne i jugoistočne Azije) gdje natjecatelji jedni drugima pokušavaju pokidati uzicom svog zmaja protivničke uzice. Tako „oslobođeni“ zmajevi slijeću svugdje po Kabulu, a njih hvataju „goniči zmajeva“ – pomoćnici zmajara koji ih nose doma kao trofej.

S obzirom da i sami imamo vojsku u Afganistanu i da međunarodna (u prvom redu američka, da se ne lažemo) intervencija u tom dijelu svijeta traje više od desetljeća s nikakvim, odnosno lošim rezultatima (Talibani sada kontroliraju veću površinu nego je to bio slučaj prije 10 godina, a kako se američka vojska namjerava povući i s njima pregovara o načinima povlačenja, vrlo je vjerojatno da će opet čitav Afganistan pasti pod njihovu vladavinu) zanimljivo je saznati nešto o toj zemlji iz perspektive nekoga tko je tu odrastao i prije sovjetske invazije i prije talibanskog terora i prije dolaska „osloboditelja“ i „demokracije“.

Posebna ja kvaliteta knjige što nas ne „lupa“ u glavu preočitim objašnjenjima već je se ispričano iz perspektive dječaka koji jednostavno živi „normalno“, sve do trenutka kada mora pobjeći pred talibanima.

Jako zanimljivo su opisani i međuetnički odnosi unutar Afganistana, kao i odnos Afganistanaca prema susjedima (i obratno). Jedino za što smo zakinuti je opis života prosječnog Afganistanca što nam autor i sam priznaje u drugom dijelu knjige u dijalogu sa svojim vozačem koji ga odraslog krijumčari nazad u Afganistan (tada već pod vlašću talibana):

„[Ferid] pokaže na starca odjevena u prnje, koji je klipsao zemljanom stazom i na leđima nosio velik svežanj korova i pabiraka, umotan u gunj. 'To je pravi Afganistan, aga-sahib. To je Afganistan kakav ja poznajem. A vi? Vi ste ovdje oduvijek bili turist, samo toga niste bili svjesni.“

Ipak, čak i ovaj mali prozor u život onih u najbogatijim obiteljima uvelike nama, koji o toj zemlji znamo malo ili ništa, pomaže da shvatimo tragediju koja ih je snašla, Afganistance, ljude kao što smo i mi.

Jako čitko pisana knjiga i jako dobro prevedena.