Premda malo tko (?) među vama ima bogatih iskustava iz svoje kriminalne prošlosti ili sadašnjosti, manje-više svi smo u detektivskim filmovima, kriminalističkim serijama ili barem u „Simpsonima“ vidjeli kako se koristi detektor laži. Najjednostavnije rečeno, detektiranje laži je postupak u kojem policajci prikopčaju „bad guya“ na aparat za poligrafsko testiranje i prijateljski mu savjetuju neka pri odgovaranju na pitanja nipošto ne laže, jer da će to ljudi koji provode test zasigurno vidjeti iz rezultata testa. Samo nekoliko (desetaka) sati potom, oznojenog ispitanika se ili eliminira s popisa sumnjivaca ili ga se kandidira za daljnje iznuđivanje priznanja na temelju rezultata dobivenih iscrtavanjem nekakvih cik-cak linija na pokretnoj papirnoj vrpci.

Ali, jesu li ti rezultati zaista točni? Pa… ne baš.

Prije svega, važno je napomenuti da detektori laži (poligrafi), zapravo uopće ne otkrivaju laži. Oni mjere tjelesne psihofiziološke reakcije koje mogu ukazivati na tjeskobu, nervozu ili strah nastale tijekom pokušaja obmane pri davanju odgovora na – ovo je vrlo važno napomenuti – nestandardizirana psihološka pitanja. Dakle, stroj služi za mjerenje fiziološkog odgovora na pitanja, ali što taj fiziološki odgovor zaista znači – to je u potpunosti stvar subjektivne interpretacije i iskustva ispitivača, osobe koja prati kako će ispitanik reagirati u trenutku kada je suočen sa „škakljivim“ pitanjima. 

Kako funkcioniraju poligrafski testovi? 

Poligrafi mjere i nadziru tri stvari: disanje, krvni tlak/otkucaje srca i znojenje (putem mjerenja konduktiviteta, tj. elektrovodljivosti površine kože). Na ispitanika se priključuje tri vrste senzora: pneumografija (pletizmografska elastična traka oko prsa) mjeri disanje, manžetom za krvni tlak se prate otkucaji srca i tlak, a elektrode pričvršćene na vrhove prstiju mjere znojenje. 

Ako se nađete na poligrafskom testiranju, tijekom postupka će se od vas prvo tražiti da odgovorite na takozvana kontrolna pitanja. Ta početna pitanja nisu vezana za razlog zbog kojega sjedite u poligrafskoj sobi, nego služe za „baždarenje“ poligrafa, odnosno za procjenu osnovnih vrijednosti vaše fiziološke reakcije na sâmo ispitivanje. Baždarenje se sastoji od kombinacije dvije vrste pitanja: jedno su ona na koja ljudi o sebi odgovaraju dajući „vjerojatne laži“, a drugo su pitanja o „prethodnim lažima“, koja se temelje na pretpostavci da su svi ljudi barem nekada u životu činili prekršaje, npr. prelaskom ceste kroz crveno na semaforu ili nečim sličnim, ali će na takva pitanja izgovarati vjerojatnu, tzv. „nevinu laž“ jer se žele prikazati poštenim, što se kombinira s takozvanim „optužujućim relevantnim pitanjima“: na primjer, ako vas ispituju kao osumnjičenika u slučaju  pljačke banke, pitanje će glasiti jeste li ikada ukrali bilo što (naravno da jeste, makar čokoladicu iz špajza kad ste bili dijete).

Nakon što se baždarenjem utvrdi koliko ste u osnovi nervozni zbog samog poligrafskog postupka (a tko ne bi bio?), slijedi glavni dio ispitivanja tijekom kojega će vam biti postavljana pitanja izravno vezana uz optužnicu: „Jeste li vi vozili kada se službeni automobil županije zabio u kuću?!“ ili „Kada se zbog ljetnog vremena budu vraćali satovi, hoćete li vratiti sve Rolexe iz svoje kolekcije??!?“.

Poligraf će pritom iscrtavati krivulje (ranije je to bilo pomoću tankih tintnih pisača na pokretnom papiru, danas je sve to elektronika, ali je princip jednak) koje grafički prikazuju promjene u vašim psihofiziološkim reakcijama: ako vam se otkucaji srca ubrzavaju, ako zadržavate dah ili ubrzano dišete prije odgovora ili se počnete znojiti. A potom će te obrasce vaših reakcija na inkriminirajuća pitanja ispitivač usporediti s vašim reakcijama na obična, baždarna pitanja i odgovore. Povremeno će među ta „teška“ pitanja biti ubačeno neko neutralno, baždarno pitanje, kako bi se provjerila realna razina vaše fiziološke reakcije.

Naposlijetku, ako ste tijekom davanja odgovora na glavna, „relevantna“ pitanja većinom pokazivali „živčane“ reakcije, padate na testu i slijedi vam daljnja obrada od strane ljubaznih neobrijanih detektiva u zgužvanim košuljama i razvezanim kravatama, s .357 magnumom zataknutim u opasač pod oznojenim pazusima i dahom koji zaudara na loš burbon i nedostatak zubne paste.

Postavljanje živčane letvice na pravu visinu

Teško je dati odgovor o tome što zaista znače vaše tjelesne reakcije koje su registrirane tijekom procesa poligrafije, a osim toga taj odgovor nije jednoznačan za sve ispitanike. Ovdje pravilo „one size fits all“ ne vrijedi, Točnije, jedino pravilo je da pravila – nema.

Upravo u toj činjenici nalazi se temelj na kojem možete izgraditi svoju taktiku za varanje na poligrafu. Jer, ako na baždarna pitanja (kod kojih se kao odgovor očekuju „vjerojatne laži“) reagirate češće i žešće od baždarnog prosjeka, ispitivač će pretpostaviti kako ste prirodno nervozan tip osobe, skloni jakim fiziološkim reakcijama na ispitivanje čak i ako ste posve nevini. Shodno tome, vaša poligrafska „letvica živčanosti“ će već u startu biti postavljena na visoku poziciju, a poligraf će nakon takvoga baždarenja ubuduće znatno više ignorirati vaš ubrzan puls, disanje i znojenje.

Naravno, odmah je moguće shvatiti probleme koji se mogu pojaviti kod takve vrste ispitivanja gdje se osnovna razina fizioloških odgovora na pitanja određuje subjektivno i proizvoljno. Osim toga, tu je i ona najvažnija činjenica: ne postoje znanstveni dokazi o postojanju nekakve tipične reakcije na laganje, nekog standardnog obrasca ili skupine fizioloških odgovora. Lupanje srca i znojenje dlanova zaista mogu biti znak da ste nervozni i uplašeni jer ste krivi – ili bi jednostavno moglo značiti da vas strastveno uzbuđuje osoba koja provodi test: u oba slučaja se mogu pojaviti identične psihofiziološke reakcije.

Oskudni dokazi o pouzdanosti

„Skoro puno stoljeće istraživanja u području znanstvene psihologije i fiziologije nije osiguralo nikakve dokaze da bi poligrafsko testiranje moglo imati visoku točnost i pouzdanost“, kaže se u izvješću američke Nacionalne akademije za znanost, inženjerstvo i medicinu iz 2003. godine. „Znanstvena istraživanja poligrafije nisu do sada uspjela razviti ni testirati teorije o tome koji temeljni psihološki i fiziološki faktori uzrokuju reakcije opažene na poligrafskom ispitivanju“.

Dakle, na detektoru laži možete imati fiziološku reakciju kao da ste zaista učinili ono za što vas optužuju, ali u dlaku (i u kapljicu znoja) istu takvu reakciju možete imati jer se nalazite u policijskom pritvoru, optuženi za nešto što uopće niste ni zamišljali učiniti. Poligraf ne može razlikovati osjećaj krivice od placebo-efekta kojega sâm uzrokuje. Jednostavno, poligrafija ne mjeri vašu iskrenost nego vaš strah, koji može biti prisutan iz brojnih razloga, od kojih većina uopće nisu kažnjivi po zakonu. Poštena osoba može biti nervozna unatoč davanju istinitih odgovora, a nepoštena osoba možda uopće nije uzbuđena i uplašena, jer može recimo biti sociopat, osoba koja u načelu jako dobro skriva činjenicu da jeste sociopat. 

U izvješću iz 2003. navodi se i kako postoje znanstveni dokazi o tome da pripadnici društveno stigmatiziranih skupina, kao i osobe za koje ispitivači unaprijed pretpostavljaju krivicu (uslijed negativnog halo-efekta) mogu na poligrafiji pokazati emocionalne i fiziološke reakcije koje su identične reakcijama kakve se očekuju od pravih krivaca. Primjeri stigmatiziranih skupina uključuju etničke manjine suočene s rasizmom; primjerice, u jednoj američkoj trogodišnjoj analizi koja pokriva razdoblje između 2015. i 2018., zabilježena je pet puta veća vjerojatnost da će za isti zločin biti uhićeni crnci nego bijelci. A ako dolazite na poligrafski test znajući kako je sustav već unaprijed protiv vas i kako ćete morati biti daleko više uvjerljivi na testiranju nego vaš bijeli sugrađanin da bi vas se smatralo nevinim sve dok se ne dokaže krivnja… itekako ćete se naživcirati i oznojiti. 

Dobar dan, jeste li za jedno testiranje? 

Danas većina psihologa i znanstvenika poligrafsko testiranje smatra kontroverznim, najviše stoga što ne postoje kvalitetna istraživanja koja bi mogla potvrditi njihovu korisnost, a povrh toga - kao što ćemo uskoro pokazati - lako ih je prevariti, pa ih stoga ne bi trebalo smatrati pouzdanim. A ipak - jer u životu se obično događaju svakakve čudne stvari - može se dogoditi da se zateknete kao ispitanik na poligrafskom testiranju: unatoč nedostatku dokaza koji govore u prilog pouzdanosti poligrafije, još uvijek ju koriste službe za provođenje zakona, ali i neki poslodavci (npr. pri zapošljavanju u policiji i vatrogascima) za provjeru kandidata u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu, da nabrojimo samo neke primjere. 

Istina, zakon u većini slučajeva kaže kako na testiranje poligrafom ne možete biti prisiljeni, osim ako niste pod sudskim nadzorom. Osim toga, hoće li rezultati vašeg poligrafskog testa biti prihvaćeni kao dokaz na sudu ovisi i o lokaciji: primjerice, u SAD-u je američki Vrhovni sud odluku o tome hoće li ih dopustiti kao dokaz galantno prepustio lokalnim jurisdikcijama, pa o tome svaka savezna država ima svoje pravilo. 

Srećom, pošto poligrafski test ne mjeri istinu nego registrira neke od tjelesnih reakcija (koje potom interpretiraju osobe koje provode test), trik za pobjeđivanje detektora laži leži u tome da u ključnim trenucima testiranja svoje tjelesne reakcije treba - simulirati. Ovo zvuči teže nego što zaista jest, jer s nekoliko dobro tempiranih znojenja i stezanja anusa (da, dobro ste pročitali: anusa; čitajte dalje ako želite znati detalje) vjerojatno ćete posve uspjeti u tome da vam rezultati ispadnu zbrkani i besmisleni svakome tko iz njih pokušava bilo što suvislo zaključiti. 

Dišite, lažite i nanesite si bol

Kao prvo, tijekom postavljanja uvodnih, kontrolnih pitanja, trebali biste poremetiti proces baždarenja poligrafskog testa. Jer kao što smo već spomenuli, što više negativnih reakcija imate na baždarna pitanja u uvodnom dijelu testa, to ćete svoju „ljestvicu iskrenosti“ podići na višu razinu u glavnom dijelu testa; poligraf će vas smatrati iskrenijim nego što zaista jeste. Da biste to postigli, trebali biste na uvodna, kontrolna pitanja reagirati neuobičajenim i neočekivanim osnovnim fiziološkim odgovorima kako biste natjerali poligraf da učini pogrešna očitanja. Kako to postići?

Autori knjige „Laži o detektorima laži“, George Maschke i Gino Scalabrini kažu da biste tijekom baždarnih, kontrolnih pitanja trebali namjerno ubrzati disanje, a kada vam postave pitanje na koje se očekuje vaše laganje („Jeste li ikada poželjeli ženu svojeg najboljeg prijatelja?“ – „Ma neeee, gdje bih ja to?“), savjetuju da biste zaista trebali lagati i povrh toga još i snažno pokrenuti fiziološke reakcije kakve se očekuju kod laganja. Primjerice, ugrizite se za jezik. U filmu „Oceanovih trinaest“ jedan od ispitanika na poligrafu u cipeli skriva čavlić kojim se u ključnim trenucima davanja lažnih odgovora ubode u stopalo (ipak, nemojte to činiti; od tog filma nadalje američka policija redovito zahtijeva da prilikom testiranja izujete obuću).

Mislite na punicu i stišćite šupak

Kako biste se tijekom kontrolnih pitanja pojačano znojili, možete razmišljati o mučnim i strašnim stvarima (npr. o zagorjelom nedjeljnom ručku kojega morate pojesti kod ženinih roditelja) ili alternativno, u mislima rješavajte komplicirane matematičke probleme.

Ali što učiniti s pulsom i krvnim tlakom? I za njih postoji rješenje, za kojega se možete obratiti svojem dobrom, starom, pouzdanom prijatelju - anusu. Čmaru. Šupku.

Ovaj neobičan savjet dolazi od Douga Williamsa, bivšeg policajca iz Oklahome, koji je tijekom svoje karijere obavljao brojna poligrafska ispitivanja, sve dok na temelju svojih dugogodišnjih iskustava s detektorom laži nije postao skeptičan prema toj tehnologiji i naposlijetku odlučio o tome javno kritički progovoriti. Stavljajući samoga sebe u ulogu ispitanika, vrlo brzo je naučio kako tijekom testiranja može kontrolirati svoje disanje, ali dugo vremena nije mogao dokučiti kako učinkovito kontrolirati svoj puls, krvni tlak i znojenje. 

Do rješenja je došao nakon opuštenog druženja uz pivo i nevezanog razgovora s prijateljem koji je za smanjivanje stresa kao terapijski postupak koristio pomalo bizarnu tehniku stezanja i opuštanja analnog sfinktera, mišića kojega inače relaksiramo pri velikoj nuždi, a stišćemo kada ne želimo da nam sadržaj crijeva pobjegne prije nego stignemo do prostorije u kojoj se to obavlja. Izravno iz puba Williams se uputio do svojega poligrafa, priključio se na njega i pokrenuo testiranje, a onda snažno stegnuo svoj analni sfinkter kao da očajnički pokušava zaustaviti žestoki napadaj nagona na dijareju, proljevno pražnjenje crijeva. I gle! – poligraf je odmah zabilježio prekrasan, posve prirodan fiziološki odgovor u vidu porasta pulsa, ubrzanog disanja i promjene galvanskog napona na koži koja označava pojačano znojenje.

Sve je u vašoj glavi

Dakle, ako želite prevariti poligraf i naživcirati ispitivače zbrkanim zapisima svojih fizioloških reakcija na ispitivanje, trebali biste na prvom, baždarnom dijelu testa producirati niz vrlo nervoznih reakcija na posve obična pitanja i tako „upaliti sve lampice“ na poligrafu: dišite ubrzano i nervozno, nanosite si bol, mislite na mučne stvari, stišćite anus iz sve snage…

Nakon što ste tim postupcima poremetili baždarnu razinu poligrafa, tijekom onog drugog, stvarnog dijela testa dolazi vaše vrijeme za opuštanje i meditativno koncentriranje na smireno disanje. Čak i ako na neko od nezgodnih pitanja u tom dijelu testa imate blago povišen fiziološki odgovor, vaš trud kojega ste uložili u podizanje razine živčanosti tijekom baždarnog dijela testa trebao bi se isplatiti, jer ste tada na najobičnija, nevina pitanja već imali znatno jače fiziološke odgovore. 

U zaključku svoje knjige, Maschke i Scalabrini vam poručuju: „U mentalnom smislu trebali biste biti posve mirni, jer morate biti svjesni da rezultati testiranja potpuno ovise o vama, a ne o znanju i vještini ispitivačevog tumačenja poligrafskog zapisa.“  

A vi, ako ikada završite na poligrafu, javite nam jesmo li vam ovim tekstom uspjeli pomoći da se iz nevolje izvučete nevini i hladnokrvno odšepate iz policijske postaje, baš kao usual suspect Keyser Söze.