Najjezivije priče po kojima su napisani romani i pripovijetke ili snimljene serije i filmovi često su zaista ukorijenjene u stvarnosti: priče su to o istinitim psihopatskim serijskim ubojicama, noćnim provalama u domove koje pođu po zlu ili o robotskim lutkama koje se svako malo pa omaknu kontroli svojih programera... U to ipak najčešće ne ubrajamo priče o zombie-apokalipsama, jer nekako smatramo da su ipak malo pretjerano maštovite i nerealne.

No, čini se da ova nova serija na HBO-u o kojoj svi pričaju i gledaju je (uredno plaćajući pretplatu na taj streaming servis, jel'te…), pod nazivom The Last of Us, koja je temeljena na istoimenoj, ekstremno popularnoj računalnoj igri, predstavlja izniman slučaj koji ukazuje kako možda i u stvarnosti postoji nešto poput zombija. Onih pravih, strašnih. Onih što jedu mozgove.

Za vas koji niste ljubitelji računalnih igara (što u tom slučaju uopće tražite na Bug.hr-u?) i ne gledate serije s temom zombie-apokalipse (mislim… zaista!?!) samo ćemo ukratko objasniti da je premisa serije izgrađena oko tipične postapokaliptične horor-priče: gradovi u SAD-u se raspadaju, bijesnih mrtvo-živih ljudi ima posvuda, a glavni macho-junak mora krvlju i znojem zaštititi mladu djevojku dok putuju zemljom. Ono što The Last Of Us čini drukčijim od desetaka sličnih priča jest činjenica da su u njoj ljudi postali zombiji po istinitom scenariju koji je zaista nadahnut prirodom – stvarnim zombijima koji žive tu, na Zemlji.

U TV-seriji koja se premijerno počela prikazivati prije dva tjedna (btw - već je dostupna i treća epizoda), ljude ne pretvara u automate bez mozga nekakav alienski virus ili ugriz vukodlaka, već infekcija gljivama iz roda Cordyceps, koje ulaze u ljudske mozgove i preuzimaju njihove umove i tijela, tjerajući ih na širenje infekcije tako što će infekciju prenijeti dalje, nezaraženima. Sve to je prosječnom gledatelju još i bilo koliko-toliko prihvatljivo (serija k'o serija, igrica k'o igrica, sve je to ionako izmišljotina!), sve dok ga nije kao gromom pokosila novinska informacija (priča s početka serije) o tome da u stvarnom svijetu zaista postoji rod gljiva po imenu Cordyceps – i što je još gore, da Cordyceps žrtve koje inficira zaista pretvara u zombije kojima kontrolira ponašanje.

„WTF? OMG!“ – uskliknuo je svaki prosječni gejmer i torrent-downloader iz nemalene skupine onih što naginju apokaliptičkim teorijama zavjere o smrtonosnim agensima iz iluminatskih i gejtsovskih laboratorija koje prekrivaju naše nebo raspršene u formi chemtrailsa i usmjeravane podmuklim zračenjima HAARP-a i 5G-mreže.

- „Zombie-gljivice zaista postoje?! Što nam je činiti? Kako se zaštititi? Koga upitati za savjet a da je osoba od povjerenja, osvjedočeni stručnjak na svim rubnim područjima znanosti i pseudoznanosti?“

I tako sam ja, slijedom logike i čitateljskih zahtjeva, dobio zadatak odraditi ovaj intervju s predstavnikom ljubopitljive, uspaničene skupine čitatelja Buga i gledatelja/igrača serije/igre The Last Of Us. Transkript tog izmaštanog intervjua ide nekako ovako:

Doc: - „U tropskim, suptropskim, pa čak i umjerenim šumama diljem svijeta zaista postoje mnoge vrste gljiva iz roda Cordyceps i Ophiocordyceps (te su se gljive prije nazivale samo Cordyceps, a sada su svrstane u dvije diferentne skupine), a koje isključivo i specifično inficiraju samo insekte (poput mrava, recimo)… i neke druge beskralješnjake.

I da, točno je: zaista ih pretvaraju u zombije. Gljive preuzimaju njihove umove i tijela, mijenjajući njihovo ponašanje tako da šire gljivične spore na druge pripadnike svoje vrste. Te su gljive prvi puta popularizirane 2006. godine u dokumentarnoj TV-seriji Planet Zemlja (Planet Earth) čuvenog Davida Attenbourougha, u kojoj je prikazano kako gljiva Ophiocordyceps parazitira na mravu iz južnoameričkih prašuma. I da, točno je: postoji epizoda u kojoj gljiva usađena u mravlju glavu natjera jadnog insekta da se popne na granu i potom, prije nego što ga ubije, iz njegove glave izbaci izdanak koji proizvodi spore. I da, točno je: taj prizor iz Attenboroughove serije je izravno inspirirao Neila Druckmanna, tvorca igre The Last Of Us.“

Prosječni gledatelj/igrač (ubrzanog daha, oznojenog čela): - „D… Da… Dakle, gljiva jeste stvarna i zaista može pretvoriti kukce u zombije? O, fvck! Ali… ali…  predstavlja li prijetnju nama, ljudima?“

Doc: - „Utješna je činjenica da ljudi već stoljećima konzumiraju gljive iz roda Cordyceps, a da pritom ipak ne pobjesne niti pozombijaju (pozombijati = postati zombie, op. autora). Cordyceps spada u tradicionalnu kinesku medicinu i koristi se za liječenje bolesti bubrega i drugih organa. Štoviše, unazad nekoliko godina ga i svjetski wellness brendovi sve više plasiraju na tržište.“

Prosječni gledatelj/igrač (koluta očima poput rolleyes emojija): - „Samo malo… Da budemo jasni, jer čovjek stvarno ne može nikada biti dovoljno siguran, je l' te? – takve gljive u seriji The Last of Us zaista postoje, one su stvarne, zar ne?“

Doc: - „Da. Gljive Cordyceps i Ophiocordyceps su stvarne i zaista zaražavaju insekte u divljini. Postoji ih mnogo različitih vrsta.“

Prosječni gledatelj/igrač (razrogačenih očiju punih suza): - „Mnogo vrsta?!? K… ko… koliko?“

Doc: „Do sada je opisano najmanje trideset vrsta Ophiocordycepsa koje parazitiraju na mravima, ali znamo da ih ima mnogo više, jer svaka vrsta mrava koja se zarazi ima u mozgu svoju zasebnu, specijaliziranu vrstu Ophiocordycepsa. Tu su i onda i druge gljive iz roda Ophiocordyceps, ali i Cordyceps, koje inficiraju druge insekte, poput osa i muha. Osim toga, znamo da zombie-gljive osim insekata mogu zaraziti i zombificirati ne samo kukce, već i člankonošce - poput pauka. Povrh svega, postoji i cijela posve druga skupina gljiva, Entomophthorales, koja također ima sposobnost manipulacije zaraženom žrtvom - a te vrste pak nimalo ne liče na Ophiocordyceps. Manipulacija žrtvama infekcije je u cijelom kraljevstvu gljiva evoluirala više puta. Bioraznolikost takvih gljiva vjerojatno je vrlo velika, samo ih još nismo sve otkrili.“

Prosječni gledatelj/igrač (na rubu paničnog kolapsa, jedva čujno): - „Ali… ali kako??? Kako te gljive manipuliraju svojim domaćinima?“

Doc: „Ono što vidimo na primjeru mrava jest da oni pokupe spore (koje su nešto poput mikroskopski malenog sjemena za gljive) kada se kreću tražeći hranu. Spora inficira mrava i gljivične stanice počinju rasti u njegovom tijelu. U početku se zaraženi mrav ponaša normalno, ali s vremenom pokazuje simptome zaraze: isprva više ne komunicira s ostalim mravima u koloniji i posve prestaje sudjelovati u naporima kolonije u potrazi za hranom. A onda postaje nezadrživo hiperaktivan i više nema isti dnevni ritam kao ostali mravi. Većina mrava, na primjer, traži hranu tijekom noći, ali zaraženi mrav postaje aktivan cijelo vrijeme.

U jednom trenutku, zaraženi hiperaktivni mrav odluta iz kolonije kako bi pronašao mjesto u šumi na koje bi se mogao popeti na povišeno mjesto i tamo čvrsto zagristi grančicu ili drveta ili biljke penjačice i ostati tako 'zakačen' na nju. Tada će gljiva ubrzano konzumirati sve što se nalazi u glavi mrava (rekli bismo – pojest će mu mozak), što mrava ubija, a gljivi daje energiju da isklija u stabljiku s plodnim tijelom ispunjenim sporama koje će izletjeti u okoliš i tamo čekati iduće mrave koje će zaraziti. Penjući se na povišenije mjesto u šumi, zaraženi zombie-mrav zapravo pomaže boljem širenju spora kada se plodna gljiva raspukne i izbaci stotine spora. Cijeli taj proces može trajati danima ili tjednima, pa čak i mjesecima. Ono brzina kojom se zaraza proširuje u filmovima o zombijima ili The Last of Us, je puno veća nego u stvarnosti. U prirodi je ipak potrebno nešto više vremena da infekcija dođe do iduće žrtve.

Prosječni gledatelj/igrač (shrvanog glasa, blijed, iscrpljen): - „To onda znači … da Ophiocordyceps zapravo … kontroliraju umove zaraženih?“

Doc: - „Istraživači još uvijek pokušavaju definirati točan mehanizam interakcije između gljiva i zaraženih kukaca. Za sada sve ukazuje na činjenicu da te gljive izlučuju kemikalije koje se mogu vezati ili stupati u interakciju s receptorima ili drugim vrstama proteina unutar živčanog sustava. To bi mogli biti receptori na koje se inače vežu dopamin ili serotonin, a koji bi mogli poticati određenu vrstu ponašanja. Dakle, da, za sada se smatra da gljive na neki način steknu kontrolu nad živčanim sustavom kukaca.“

Prosječni gledatelj/igrač (povišenim, drhtavim  tonom s natruhama panike): „Onda JESTE znanstveno točno takve žrtve infekcije nazvati zombijima!?! Aaaaa!“

Doc: - „Ako se pokuša usporediti mrav inficiran gljivom s 'klasičnim' zombijima iz pop kulture, to ipak nije potpuno točno. Recimo, zaraženi insekti su i dalje vrlo živi i funkcionalni, dok su u zombie-apocalypse kulturi i filmovima zombiji tzv. nemrtvi. Mravi zaraženi Ophiocordycepsom nisu mrtvi, a ono što ih laicima čini da nalikuju fiktivnim zombijima je to što se ponašaju na način da koriste parazitu, a ne domaćinu.“

Prosječni gledatelj/igrač (histerično, izgubljeno, dezorijentirano): - „Zaraženi se ponašaju na korist parazitu, a ne svojevoljno?!?“ (gutanje knedle, profuzno znojenje, kolutanje očima) - „Čekaj… stani… može li ovakva gljiva zaraziti ljudsko tijelo i … i… pretvoriti nas u zombije?

Doc: - „Reći ću to vrlo kratko – ne može.“

Prosječni gledatelj/igrač (panično vrišteći unosi se u lice sugovorniku, hvata ga za ovratnik): - „Nemoj ti meni 'vrlo kratko'!!! Tražimo objašnjenje, želimo istinu!1!!“

Doc: - „U redu, evo detalja…“ (poravnava zgužvanu odjeću) – „Sve u ljudskom tijelu je u potpunosti drugačije nego kod kukaca koje te gljivice inače inficiraju; mi ljudi imamo sasvim drukčiju fiziologiju, biokemijske procese, živčano tkivo i tjelesnu temperaturu od mrava, muha ili pauka. Čak i kad bi gljive mogle izazvati infekciju, one jednostavno ne posjeduju biološke mehanizme koji su im potrebni za preciznu manipulaciju ljudskim živčanim sustavom. Te su gljive tijekom milijuna i milijuna godina razvile strategije za manipuliranje vrlo specifičnim domaćinima, dakle insektima. Gljive dakle nemaju opći učinak na sva živa bića, nego su se dugom i mukotrpnom evolucijom uspjele prilagoditi parazitskom odnosu s biološkim procesima insekata – i to samo jedne vrste insekata: svaka podvrsta gljive svoj učinak ima specijalizirano usmjeren na jednu i samo jednu, točno određenu podvrstu mrava. Ne postoji mogućnost da tako specijalizirane gljive 'preskaču' s jedne vrste mrava na drugu, a kamoli s jedne vrste mrava na drugog kukca. A širenje s mrava na čovjeka je biološki apsolutno nemoguć skok.“

Prosječni gledatelj/igrač (sumnjičavo, zadihanim tonom): - „Ali neke gljive ipak inficiraju ljude, zar ne?“

Doc: - „Da, postoje gljivične infekcije. Većina su infekcije kože, ili ako ste, recimo, pacijent sa vrlo oslabljenim imunitetom (imunokompromitirani), neke gljivične spore koje su inače dobroćudne mogu se naseliti u vašim plućima i uzrokovati upalu. Međutim, te gljive nemaju sposobnost miješanja u ljudske biokemijske i metaboličke procese, a kamoli u mijenjanje funkcionalnosti živčanog sustava. Osim toga, većina gljiva uopće ne raste niti se može razvijati na temperaturi našeg tijela. Većina njih zapravo preferira niže temperature. Neki eksperimenti ukazuju da bi se gljive možda mogle prilagoditi višim temperaturama, kao što se sve životinjske vrste neminovno prilagođavaju svijetu koji se postupno zagrijava. S obzirom na brzinu kojom evolucija funkcionira, gljivične infekcije bi mogle postati veći problem tek za nekoliko stoljeća ili milenija, a i to samo ako se daljnjom evolucijom njihova optimalna temperatura približi temperaturi našeg tijela.“

Prosječni gledatelj/igrač (tišim glasom, povjerljivo): - „Hajde, malo sam mirniji. Nego, ooovaaaaj… hm… Može još jedno pitanje…?“

Doc: - „Može, hajde.“

Prosječni gledatelj/igrač (šaptom, namigujući s povjerenjem): „Inače sam veliki ljubitelj gljiva, super su… Mislim, odlične su i pohane i na kratki saft, a ima i onih… khm… jel'te… psihodeličnih… Nije li nepravedno što su kordicepsi prikazani kao negativci u TV-seriji i računalnoj igri?“

Doc: - „Gledajte, super je što se, konačno, u medijima sve više govori o gljivama. Nadam se da će računalna igra i serija općenito potaknuti zanimanje za gljive, jer su one nevjerojatno fascinantni organizmi. Oni su važnije nego što ljudi misle, iako su u seriji prikazane kao negativci, a i inače ih tako vidimo jer nas neke vrste mogu učiniti bolesnima. Ali u prirodi su zapravo jednako važne kao i svi drugi organizmi, pa u nekim aspektima i važnije. Gljive održavaju bio-ekološku ravnotežu. Kada mrave, na primjer, ne bi gnjavili i ubijali paraziti - ne samo Ophiocordyceps nego bilo koji drugi uzročnik bolesti - tada bi njihov broj mogao izmaći kontroli, moglo bi doći do prevelike proširenosti određenih mravljih vrsta. Uklanjanje mravljih parazita (poput ove gljive) moglo bi imati učinak poput uklanjanja grabežljivca iz ekosustava, a to bi naposlijetku moglo uzrokovati pad bioraznolikosti. Zato je sveprisutnost gljiva u prirodi dobrodošla.“

Prosječni gledatelj/igrač (zbunjeno, s oprezom protkanim strepnjom, protkanom natruhama panike): - „Kako mislite – 'sveprisutnost'? Pa koliko ih ima???“ (skoro plačući, s krikom na rubu usana) – „Koliko su gljive i gljivice uopće česte?“

Doc: - „Nemam vas namjeru plašiti… ali doslovce u svakom vašem udisaju zraka nalaze se spore gljiva. Nadmoćna većina njih nije niti najmanje štetna za nas, odnosno - većina spora koje trenutno udišete su benigne ili pripadaju gljivama koje nemaju stanične mehanizme sposobne za interakciju s ljudskim metabolizmom. Dakle, gljive većinom ne znaju kako se nositi s našim tijelom, pa to što ih udišete u pluća ne znači da ćete ih ikada primijetiti. Ali, da, točno je… gljive su posvuda oko nas!“

Prosječni gledatelj/igrač (bezglavo trčeći bježi u neodređenom smjeru, vrišteći i čupajući kosu): - „Gljive su posvuda oko nas i udišemo ih sa svakim udahom! Pokajte se, stigao je sudnji čas!“.