Od svih mističnih fenomena koji su se ugnijezdili u popularnoj kulturi, ezoteriji i internetskim samopomoćarskim krugovima, rijetki su toliko fascinantni i zlorabljeni kao tzv. izvantjelesna iskustva (engl. out-of-body experiences, OBE). Bilo da ih se opisuje kao "lebdenje iznad vlastitog tijela", "putovanje duše", ili pak kao iznenadni uvid u ono što se događa u operacijskoj sali dok srce šuti i monitori pište ravnu crtu – ideja da svijest može egzistirati odvojeno od tijela drži se kao pitka metafizička istina. No znanost, kao i obično, ima nešto trezveniji pogled.

Nedavno objavljena studija u prestižnom znanstvenom časopisu Personality And Individual Differences bacila je novo svjetlo na prirodu ovih fenomena. I ne, neće se svidjeti ljubiteljima astralnih projekcija. Autori studije tvrde: OBE nisu prozor u više dimenzije, već su vrlo stvarna, mjerljiva i uvelike psihološki uvjetovana iskustva, najčešće povezana s proživljenim traumama i disocijativnim simptomima.

Disocijacija kao bijeg

Prema rezultatima istraživanja koje su proveli psiholozi sa Sveučilišta Virginije, osobe koje su doživjele izvantjelesna iskustva imale su znatno više simptoma disocijacije nego one koje to nikad nisu doživjele. Ukratko, što više psihičkih rana, to je veća vjerojatnost da će svijest pokušati pronaći "sigurno mjesto" izvan tijela. Disocijacija – psihološki mehanizam odvajanju vlastitih osjeta, misli ili sjećanja od svjesnog doživljaja – postaje tako svojevrsna mentalna lifta koja nas prebacuje iz tijela koje osjeća bol u poziciju promatrača koji bol samo konstatira.

Ispitanici koji su prijavili OBE često su navodili iskustva iz djetinjstva koja bi se mogla klasificirati kao trauma: zlostavljanje, napuštanje, teški gubici. Kod njih je zabilježena viša prosječna razina disocijacije, mjerena standardiziranim upitnicima, u odnosu na kontrolnu skupinu. Zanimljivo, iako su OBE u mnogim slučajevima opisani kao uznemirujući ili nepoželjni, velik broj sudionika ih je smatrao korisnima i pozitivnima.

• "Oko 55% ispitanika reklo je da im je to iskustvo poboljšalo život. Čak 40% njih ga opisuje kao najljepši događaj u životu."

(Marina Weiler, psihologinja, UVA)

Drugim riječima, mozak zna što radi. Kada realnost postane nepodnošljiva, šalje nas na godišnji odmor izvan tijela.

Iluzije tijela: gumena ruka i osjećaj „svojeg ja“

Jedan od najpoznatijih psiholoških eksperimenata, tzv. iluzija gumene ruke, pokazuje koliko je osjećaj pripadnosti vlastitom tijelu (engl. body ownership) zapravo mentalna konstrukcija, a ne nešto što dolazi „iznutra“. Kada ispitanik vidi kako gumenu ruku dodiruju istovremeno dok fizički osjeća dodir na vlastitoj, skrivenoj ruci, njegov mozak usvaja gumenu ruku kao vlastitu. Udarac po njoj izaziva fiziološki stres, pa čak i lažni osjećaj boli. Mnogi sudionici eksperimenta doživljavaju nelagodu, povećan puls ili čak znojenje dlanova kada gumena ruka biva „napadnuta“, iako kognitivno znaju da nije njihova.

Još fascinantnije, slične iluzije mogu se proširiti i na cijelo tijelo. U varijacijama eksperimenta koje uključuju virtualnu stvarnost, sudionici mogu „usvojiti“ virtualna tijela kao vlastita, ako su vizualne i somatosenzorne informacije usklađene. To se zove iluzija cijelog tijela (full-body illusion), a koristi se i u istraživanju izvantjelesnih iskustava. Kada se vizualna perspektiva osobe pomakne, primjerice pomoću VR naočala koje prikazuju snimku njezina vlastitog tijela iz trećeg lica, a dodir se sinkronizira s onime što vidi, osoba može doživjeti da se nalazi „izvan vlastitog tijela“.

Ova iluzija pokazuje kako vizualna i taktilna informacija može prevariti naš sustav percepcije sebstva. Kada se takva iluzija proširi na cijelo tijelo – primjerice, pomoću virtualne stvarnosti, stimulacije TPJ-a ili u stanju psihološkog šoka – rezultat može biti doživljaj da smo „izvan tijela“. Neuroznanstvenici smatraju da se upravo kroz takve manipulacije može eksperimentalno reproducirati jezgra OBE-a, što otvara vrata dubljem razumijevanju i znanstvenom istraživanju fenomena koji su dosad pripadali području mistike i osobnog vjerovanja.

Drugim riječima, i gumena ruka i izvantjelesna iskustva govore o istome: svijest nije uklesana u tijelo, već je elastična konstrukcija uma. Kad se osjetilna koherencija naruši, mozak – nesiguran što je stvarno – rekreira novo ja na novoj poziciji. Ne iz želje za transcendencijom, već iz potrebe za smislom.

Mistika vs. mehanika

Zašto se OBE doživljavaju tako stvarnima, pa čak i transcedentalnima? Neuroznanost ima nekoliko dobrih kandidata za objašnjenje. Ključna regija je tzv. temporoparijetalni spoj (TPJ) – mjesto na spoju tjemenog i sljepoočnog režnja. Istraživanja s pomoću funkcionalne magnetske rezonancije i direktne elektrostimulacije pokazala su da se upravo stimulacijom tog područja mogu izazvati OBE – osoba izvještava da vidi vlastito tijelo odozgo, da lebdi, da osjeća "pomak svijesti".

Zanimljivo je da osobe koje imaju lezije na TPJ-u, ili pak epileptiformne žarišta, češće doživljavaju OBE i druge "multisenzorne zablude". Isto vrijedi i za osobe koje doživljavaju poremećaje ravnoteže, što sugerira da je vestibularni sustav (koji daje osjećaj položaja tijela u prostoru) duboko uključen u konstrukciju "tjelesnog sebstva". Kad taj sustav zataji, mozak jednostavno izmisli drugi scenarij – jedan u kojem smo "negdje drugdje". U prijevodu: OBE nisu dokaz da duša postoji neovisno o tijelu, nego da mozak može stvoriti dojam da jest.

Traumatski putnici

U studiji sa Sveučilišta Virginije, više od 500 ispitanika podijeljeno je u dvije skupine: one koji su iskusili OBE i one koji nisu. Zanimljiv uzorak: većina OBE-ova prvi put se javila u djetinjstvu, a trajala je nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Često su bila spontana (74%), ponekad izazvana meditacijom (8%), rjeđe psihoaktivnim tvarima (9%).

No što je zanimljivije od statistike su subjektivni dojmovi: ispitanici su izvještavali o snažnom osjećaju mira, "više perspektive", pa čak i smanjenom strahu od smrti. Ovdje dolazimo do paradoksa: iako proizlazi iz disocijacije i moguće traume, iskustvo se često doživljava kao iscjeljujuće.

To je navelo autore studije da zaključe: izvantjelesna iskustva mogu biti oblik "psihološke adaptacije", obrambeni mehanizam koji pomaže pojedincima da se nose s emocionalnom preplavljenošću, a ne nužno simptom bolesti. Drugim riječima, um se "isključi" kako bi preživio. Ne zbog kvarenja, nego zbog zaštite.

Što kaže psihijatrija

Iako OBE ne ulaze u službene dijagnostičke kriterije psihijatrijskih poremećaja prema klasifikacijama poput DSM-5 ili ICD-11, brojna klinička opažanja i sve veći broj istraživanja ukazuju na to da se ovakva iskustva mogu javljati u sklopu različitih psihopatoloških stanja.

Osobito se pojavljuju kod osoba koje pate od disocijativnog poremećaja identiteta, kompleksnog posttraumatskog stresnog poremećaja, graničnog poremećaja ličnosti, te kod akutnih stresnih reakcija nakon traume, nesreće ili teške emocionalne preopterećenosti. U tom kontekstu, OBE se ne interpretiraju nužno kao halucinacije, već kao oblik unutarnje obrane, zaštitni mehanizam kojim se osoba privremeno distancira od realnosti koju ne može obraditi.

Njihova pojava, dakle, ne sugerira automatski mentalnu bolest, ali može poslužiti kao dragocjeni klinički indikator da se u pozadini skrivaju neobrađene traume, nereflektirane emocije i mehanizmi suočavanja koji nisu do kraja integrirani u psihički aparat. Ponekad su ti mehanizmi korisni i adaptivni, ali ako postanu česti, nenajavljeni ili ometajući za svakodnevno funkcioniranje, postaju signal da osoba treba stručnu pomoć i podršku.

Zato autori studije apeliraju na terapeute i kliničare: umjesto da pacijente koji prijave OBE gledaju kao zabludjele new-age turiste ili sanjare u potrazi za transcendencijom, preporučuju pristup koji uključuje empatijsko slušanje, validaciju iskustva i traženje njegovog psihološkog značenja. Takva iskustva, kažu, ne treba ismijavati niti automatski patologizirati, nego prepoznati njihovu potencijalnu funkcionalnu vrijednost u kontekstu psihoterapijskog rada. Ukratko, umjesto negiranja – integracija; umjesto podsmijeha – razumijevanje.

Svijest izvan tijela, ali unutar mozga

Mitologizacija izvantjelesnih iskustava kao dokaza postojanja duše, paralelnih dimenzija ili kontakta s drugom stranom, možda je razumljiva u vremenu kada nismo znali ni gdje se točno nalazi sjedište svijesti. No danas, kad možemo izazvati OBE elektrostimulacijom i interpretirati ga kroz leću neuropsihologije, ostaje sve manje prostora za mistiku, a sve više za razumijevanje.

Izvantjelesna iskustva ne znače da um napušta tijelo. Ona znače da tijelo i um nisu u skladu. A kad se to dogodi, mozak, taj vrsni dramaturg, sklapa scenarij u kojem nas premješta u rolu gledatelja. Ne zato što smo prosvijetljeni. Nego zato što smo preopterećeni.

I to nije slabost. To je sofisticirani obrambeni refleks. A ako ga znanost nauči prepoznati i koristiti, onda bi upravo ta "mistika" mogla postati alat za iscjeljenje.

  - - -

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova u tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-school grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}