Mišići su novi statusni simbol. Nije važno je li tko doktor znanosti, astronaut ili netko tko može iz glave citirati sve dijaloge iz „Gospodara prstenova“ -- ako nema bicepse nabubrene kao lubenice i trbušnjake definirane kao pločice u WC-u, jednostavno nije cool.

No, iza navale „clean eatinga“, „bulk seasoninga“ i TikTok videa s pumpanjem u ogledalu krije se jedan ne tako zabavan fenomem: bigoreksija, poznata i kao mišićna dismorfija.

Zamislite anoreksiju, ali takvu koja se hrani proteinskim shakeovima umjesto s dva listića zelene salate dnevno. Kod anoreksije se vlastito tijelo vidi prevelikim i masnim, iako je objektivno pothranjeno; kod bigoreksije se vlastito tijelo percipira premalim, preslabim i nedovoljno mišićavim, iako je objektivno možda čak u sasvim u dobroj formi ili iznad prosjeka. Anoreksija i bigoreksija su dvije strane istog lažljivog zrcala.

Teretana kao crkva, zrcalo kao propovjednik

Za oboljele od bigoreksije, preskakanje treninga izaziva osjećaj krivnje. U njihovom svijetu trening nije samo navika nego i moralna obveza, nešto čime se opravdava postojanje.

Plan prehrane je svetinja, svaki obrok matematički izbalansiran i unaprijed isplaniran kao vojna operacija. Dodaci prehrani su sveti sakramenti s etiketama na kojima su kao u Svetom pisma ispisani svi potrebni nutrijenti. Odlazak na more bez shaker-boce s proteinima je bogohuljenje koje zaslužuje egzorcizam – najmanje dvostrukom porcijom benčanja u teretani.

Iako se bigoreksija ne spominje u svakodnevnim razgovorima kao anoreksija ili bulimija, ona se tiho šulja kroz Instagram,savjete "fitness influencera" i "before/after" transformacije koje nikad nisu dovoljno završene ni savršene. Jer nema završetka kad je „idealno tijelo“ meta, a zrcalo vam stalno govori: „Još malo, još više“. Tako se rađa beskonačan ciklus poboljšanja u kojem ni Švarcika u najboljim danima ne bi bio dovoljno nabildan.

Tko je u opasnosti?

Premda može pogoditi svakoga, bigoreksija najčešće pogađa mlade muškarce, posebno one koji u pubertetu nisu imali marvelovski super-junačke proporcije. Osjećaj da su tada bili mršavi, slabi i stoga „nevidljivi“ može se godinama kasnije pretvoriti u kompulzivnu potrebu za nadoknađivanjem tog zaostatka kroz mišićnu masu.

Znanstvenici procjenjuju da 1 od 10 muškaraca koji redovito vježbaju pati od nekog oblika mišićne dismorfije, ali brojka bi mogla biti i znatno veća, ovisno o kriterijima i metodologiji istraživanja. Ukupno gledano, brojke oboljelih su vjerojatno podcijenjene jer se bigoreksija rijetko dijagnosticira.

Društveni pritisak da se izgleda „muški“ dolazi s raznih strana – od akcijskih junaka u filmovima, preko reklama za donje rublje, do internetskih memea o „sigma grindsetu“. Bigoreksija se može razviti i u simbiotskom odnosu s perfekcionizmom, ADHD-om ili depresijom, čime se dodatno otežava prepoznavanje i liječenje.

Posljedice koje nisu samo psihološke

Uz kroničnu nesigurnost dolaze i fizičke posljedice: pretreniranost, ozljede, upale tetiva, mikrofrakture kostiju, hormonalni disbalansi koji mogu izazvati akne, gubitak libida i poremećaje sna, te povremena ljubavna veza sa steroidima koja često završi gorim razvodom od onog poznatih holivudskih parova. Neki korisnici završe s oštećenjem jetre, srca ili testisa, dok se drugi bore s neplodnošću i poremećajima raspoloženja koji su daleko od svakodnevne fitness narative.

Ti fizički problemi često se ignoriraju ili prikrivaju pod mantrom „no pain, no gain“, iako dugoročno mogu dovesti do kroničnih tegoba, oštećenja unutarnjih organa i potrebe za liječenjem koje nema veze s fitnessom, nego s endokrinologijom. Ponekad čak ni liječnici ne prepoznaju uzrok, jer dolazi iz neupitne domene „zdravog načina života“. Sve dok bicepsi izgledaju dobro, nitko ne postavlja pitanja o nadbubrežnoj žlijezdi ili poremećenom ritmu kortizola.

Mentalno, bigoreksija vodi prema anksioznosti, depresiji i socijalnoj izolaciji jer „…n, ekipa, danas ne mogu van, danas je dan za noge“. Čak i kada su vani, osobe s bigoreksijom mentalno ostaju u teretani – broje obroke, mišićne skupine i tuđe poglede. Svijet postaje katalog usporedbi, a vlastito tijelo stalni projekt koji nikad nije gotov. U svakom zrcalu vide konkurenciju, a u svakom komentaru skrivenu kritiku. Sve postaje natjecanje, čak i odmor, čak i san. A kada tijelo napokon zatraži pauzu – glava to doživljava kao poraz.

Ogledalo, ogledalce...

Društvene mreže i njihovi filtri tu igraju ulogu zrcala koje podmuklo šapće: "Nisi dovoljno mišićav. Onaj drugi ima veće pektoralise. A onaj tamo ima manji postotak tjelesne masnoće." To su mantre koje se svakodnevno ponavljaju u obliku savjeta, izazova i algoritamski biranih usporedbi. Svatko tko skrola bilo kojom mrežnom aplikacijom duže od pet minuta bit će bombardiran sadržajem koji mu, suptilno ili izravno, poručuje da nije dovoljno dobar. I da postoji rješenje – ali samo ako klikneš, kupiš, podijeliš...

Foto-filtri oblikuju tijelo, kožu i percepciju stvarnosti, pa nam naša stvarna tijela izgledaju nedovoljno dobra. Sve što je prirodno, postaje sumnjivo: dlačice, pigmenti, pa i proporcije koje se ne uklapaju u unaprijed zadane predloške. Ljudskost se retušira u digitalnu verziju idealnog sebe, u kojoj nema mjesta za asimetriju, umor ili loš kut kamere.

Svijet kroz ekran postaje katalog idealiziranih verzija, a ogledalo pred kojim se stoji nakon treninga - alat za samokažnjavanje. To nije više mjesto za provjeru frizure ili osmijeha, nego scena na kojoj se svakodnevno odvija suđenje vlastitom tijelu. U toj svakodnevnoj igri refleksija i projekcija, fizička stvarnost postaje neprijatelj koji treba "ispraviti" i "nadograditi" do nesavršene savršenosti – verzije koja se stalno pomiče, kao da je netko ukucao ideal u oblake i sad traži da ga dohvatimo skokom iz čučnja s opterećenjem.

I što sad?

Prvo: bigoreksija nije zdrav fitness nego mentalni poremećaj. Nije znak posvećenosti, već opsjednutosti. To nije disciplina, to je opsesija zamaskirana u zdrav stil života – s rasporedom, aplikacijom za kalorije i arsenalom suplemenata. Ono što na prvi pogled izgleda kao pohvalna rutina, u stvarnosti može biti destruktivni obrazac ponašanja.

Drugo: treba nam više edukacije ii manje fitness gurua koji prodaju suplemente skuplje od svježih trešanja. Dokle god se idolizira estetika iz Marvel filmova, a svaki TikTok influencer tvrdi da je našao "tajni recept za gain", teško je razlučiti što je stvarna briga o tijelu, a što marketinška manipulacija. Edukacija o mentalnom zdravlju, poremećajima slike tijela i rizicima steroidne kulture mora postati jednako dostupna kao i promo kodovi za protein barove.

Treće: roditelji, pitajte djecu što misle o svom tijelu, razgovarajte s njima i zapamtite: zdravlje se ne mjeri brojem trbušnjaka. Otvoreni razgovori o tijelu, samopouzdanju i digitalnim pritiscima važniji su od savjeta tipa "samo ti jedi zdravije". Naučiti dijete da tijelo nije neprijatelj kojeg treba "popravljati" nego saveznik koji zaslužuje brigu, najbolji je protein koji mu možete dati.

Bigoreksija nije internetski motivacijski meme. To je laž u ogledalu, zabluda koja može pojesti samopouzdanje, vrijeme, novac i želju za životom. Ona je patološki perfekcionizam u teretanskom izdanju, začinjen selfijima i makronutrijentima.

Ako je netko u teretani sedam dana tjedno, mjeri rižu gramima i ima napadaj panike kad preskoči dan za bicepse – možda mu je vrijeme za drukčije ogledalo, ono koje ne laže, nego ga pita: "Zašto si to radiš?" I možda je vrijeme da prestane vjerovati da je premalen. Nego sasvim dovoljan.