Na stranu Einsteinove teorije relativnosti, ali vrijeme - barem onako kako ga doživljava ljudski um - zaista nije uvijek usklađeno sa satovima i kalendarima. Iako svi satovi kucaju jednakim ritmom, subjektivna brzina kojom prolaze godine često izmiče mjerilu sekundi i minuta. Kako život odmiče, sve više se javlja osjećaj da su desetljeća proletjela u treptaju oka.

Ovu promjenu u doživljaju vremena nije teško zamijetiti, a razvijene su i psihološke i neurološke teorije koje pokušavaju objasniti zašto zrele godine djeluju sabijenije i monotonije. U vizualnoj metafori: prvih pet godina života izgledaju kao golemi blokovi bogatih sjećanja, djetinjstvo i mladost poput mozaika živih iskustava, dok ostatak života – iako vremenski najduži – sve više nalikuje skici nacrtanoj istom, ponavljajućom linijom.

Teorija 1: Procjena vremena podložna količini percepcije

Jedno od najstarijih i najutjecajnijih objašnjenja zašto nam se vrijeme čini duljim kada je bogatije sadržajem, a kraćim kad je monotono, dolazi od psihologa Roberta Ornsteina. U knjizi On the Experience of Time (1969.), opisao je niz eksperimenata iz 1960-ih koji pokazuju kako subjektivni osjećaj trajanja ovisi o količini i složenosti informacija koje naš mozak procesuira u određenom razdoblju.

U jednom eksperimentu, sudionicima su prikazivane slike različite razine vizualne složenosti. Iako su sve slike bile prikazivane jednak dugo, ispitanici su u statistički značajno većoj mjeri imali osjećaj da su zanimljivije, bogatije slike trajale dulje od jednostavnijih. U drugom pokusu, sudionici su slušali zvučne zapise s različitim brojem klikova i svakodnevnih šumova. Što je više zvučnih informacija sadržavao zapis, to je dulje, prema subjektivnom osjećaju, trajalo slušanje.

Ovi rezultati upućuju na to da mozak koristi gustoću i raznolikost informacija kao unutarnji mjerač vremena. Kad sadržaja ima više, vrijeme se „rasteže“ jer svaka nova informacija predstavlja mentalni orijentir. Kad sadržaja nema, sve se čini kratkim, „praznim“ i lako zaboravljivim.

Teorija 2: Ušteda memorije stiskanjem vremena

Riječ je o fenomenu poznatom kao „time compression“, odnosno komprimiranje (stiskanje) vremena. Kako starimo, svakodnevica nam postaje predvidljiva, rutinska i strukturirana, a novih iskustava ima sve manje. Naš mozak je evolucijski podešen da pamti ono što je novo, neočekivano, emocionalno obojeno ili kognitivno zahtjevno. Takva iskustva aktiviraju različite neuronske sklopove, pojačavaju formiranje memorije i ostavljaju dublji trag u našoj svijesti.

S druge strane, kada dani počnu nalikovati jedni drugima, kada obavljamo iste zadatke, krećemo se istim rutama, razgovaramo s istim ljudima i ne učimo ništa novo, mozak jednostavno ne prepoznaje ništa vrijedno dugoročnog pamćenja, a kako je evolucijski „istreniran“ da memoriju koristi racionalno (samo za ono što mu je novo i bitno), tada doživljaj vremena postaje zamućen i stisnut, pa cijeli tjedan, mjesec ili godina mogu u sjećanju stati u nekoliko razlomljenih, nepovezanih slika.

Retrospektivno gledano, dan proveden u dosadnom uredu bez ičega novog, izazovnog ili zanimljivog mozak će komprimirati skoro u ništavilo, u iskustvo koje je izblijedjelo čim je završilo. Nasuprot tome, i samo par sati provedenih u nepoznatom gradu, na rock-koncertu ili u neplaniranoj avanturi, moći će se u sjećanju doimati kao bogat, razvučen i sadržajan vremenski period. Takvi trenuci uključuju mnoštvo novih podražaja, situacija i emocionalnih reakcija koje se pohranjuju kao odvojeni, detaljni zapisi. Što je više takvih zapisa, to će se razdoblje u pamćenju doimati dulje, sadržajnije i življe.

Teorija 3: Matematika doživljaja - teorija proporcionalnog vremena

Još je francuski filozof Paul Janet krajem 19. stoljeća opazio kako se vrijeme čini sve bržim jer svaka nova godina predstavlja sve manji udio ukupnog proživljenog života: jedna godina u životu petogodišnjaka čini čak 20% njegovog ukupnog životnog iskustva do tada, dok je za pedesetogodišnjaka ta ista godina tek 2% ukupnog životnog trajanja. Ta proporcionalna razlika objašnjava zašto se starijim osobama godine čine kraćima i manje značajnima: mozak ih uspoređuje s cijelim prethodnim iskustvom i doživljava ih kao gotovo zanemarive.

Ova ideja ima duboke posljedice na naš svakodnevni osjećaj prolaznosti: dok se mladost doima razvučenom i bogatom, kasnija životna razdoblja često djeluju skučeno i stisnuto, kao da vrijeme počinje ubrzavati bez naše kontrole. Osjećaj da „vrijeme leti“ nije samo poetska metafora, već psihološka stvarnost povezana s načinom na koji bilježimo i vrednujemo vrijeme.

Vizualno, to možemo prikazati kroz niz kutija u kojima se nalaze događaji, emocije i iskustva: u djetinjstvu one su ogromne, pune sadržaja i otkrića; s godinama se smanjuju, postaju gušće poredane, sve dok u starosti ne nalikuju tankoj crtici u kalendaru – ne samo po veličini, već i po tome koliko se sjećanja i emocionalne vrijednosti u njih može smjestiti.

Teorija 4: Neurokognitivne promjene - kada mozak usporava

S godinama dolazi do niza promjena u funkcioniranju mozga koje utječu na našu percepciju vremena. Među najvažnijima su smanjena aktivnost dopaminskog sustava, koji igra ključnu ulogu u motivaciji, pažnji i osjetu protoka vremena („fiziološki sat“). S godinama se javljaju i  promjene u vremenskom kodiranju informacija, pri čemu mozak postaje manje precizan u određivanju trajanja događaja. Uz to dolazi i do općeg usporavanja kognitivnih obrada, što dodatno doprinosi subjektivnom osjećaju da vrijeme „leti“.

Neuroznanstvena istraživanja sugeriraju da starije osobe pokazuju izraženije oslanjanje na vanjske signale (kao što su satovi, rutinske radnje i vremenski orijentiri) prilikom procjene trajanja, dok unutarnji mehanizmi za praćenje vremena postaju manje pouzdani. To znači da stariji mozak manje precizno bilježi trajanje iskustava kada nedostaje vanjskih referenci.

Na primjer, jedna opservacijska studija provedena u Brazilu otkrila je da osobe starije od 50 godina redovito podcjenjuju trajanje jednostavnih dvominutnih intervala za čak 30% u odnosu na mlađe ispitanike. Ispostavilo se da čak i kad nisu ometani ili posebno opterećeni, stariji sudionici osjećaju da je prošlo manje vremena nego što stvarno jest. Ova razlika raste u situacijama niske razine stimulacije, gdje dosada i rutina dodatno „komprimiraju“ subjektivni osjećaj vremena.

Teorija 5: Model subjektivnog vremena - logaritamska stvarnost

Neki istraživači predlažu logaritamski model subjektivne percepcije vremena, prema kojem naš osjećaj duljine vremena ne raste linearno s godinama, već s vremenom sve više usporava i sabija se. Po tom modelu, svaka sljedeća godina predstavlja sve manji i manji komad subjektivne vremenske cjeline. Drugim riječima, mozak ne doživljava godine kao jednakovrijedne jedinice, već kao iskustveno nejednake fragmente koji s godinama gube volumen i jasnoću.

To znači da osjećaj vremena između 5. i 10. godine života može biti jednak kao između 40. i 70. godine. U djetinjstvu, vrijeme je zasićeno novim informacijama, emocijama, otkrićima i događajima koji stvaraju gust raspored uspomena, dok su starije godine obilježene većom predvidljivošću, slabijom emocionalnom intenzivnošću i rijetkošću novih iskustava.

U tom svjetlu, čini se da se život do 21. godine odvija kao glavni igrani film prepun radnje, dijaloga i obrata, dok sve nakon toga djeluje poput skraćene verzije s ubrzanim kadrovima, nalik na epilog koji žuri prema završnici.

Kako proživjeti više vremena?

Dakle, premda ne postoji znanstveni dokaz da vrijeme objektivno ubrzava, postoji obilje razloga zašto vrijeme subjektivno doživljavamo kao sve brže. Naš doživljaj vremena više je proizvod pažnje, memorije i emocionalne važnosti nego realnog protoka sekundi i minuta. Zato nije ni čudno što često kažemo da nam "proleti godina" – jer možda smo od nje uistinu zapamtili samo nekoliko dana koji su bili drugačiji, uzbudljiviji i novi.

U svijetu rutine, poznatog rasporeda i svakodnevnih navika, dani se slijevaju jedan u drugog bez jasnih obrisa. Da bismo vrijeme ponovno doživjeli kao bogato i ispunjeno, ne trebamo stiskati kočnicu vremena, nego trebamo mijenjati brzinu vlastitog doživljaja.

Stvaranje prostora za nova iskustva, njegovanje znatiželje, upoznavanje novih ljudi, putovanja, izazovi, igre, učenje, pa i introspektivni trenuci – sve to produžuje vrijeme ne u fizičkom smislu, nego u kognitivnom i emocionalnom. Na kraju krajeva, možda nije ni važno koliko dugo živimo, nego koliko duboko. I možda pitanje nije kako usporiti vrijeme, nego kako ga punije osjetiti.