– Treba jesti selen – rekoh svojoj susjedi, postarijoj gospođi, misleći pritom na selenij, kako se po novoj kemijskoj nomenklaturi zove element protonskog broja 34 što je našao svoje mjesto u periodnom sustavu odmah ispod sumpora. I sumporu je vrlo sličan, pa ga može u mnogim, posebice organskim spojevima lako zamijeniti. Znate li da postoji aminokiselina selenocistein, cistein u kojem je skupina -SH zamjenjena skupinom -SeH? Selenij i vitamin E imaju slično djelovanje, pa mogu jedan drugog nadomjestiti u prehrani. No nećemo sada o seleniju ili, starovički, o selenu nego o onome što mi je moja susjeda odgovorila.

Odgovorila je: „Zelen, zelen, kakvu zelen?“

Nismo se očito dobro čuli, a još manje razumjeli. Ja sam mislio na kemijski element, a ona na zelenjavu, na povrće. No ipak smo mislili na isto, jer su oboje, i selen i zelen, dobri za zdravlje, ovo poljednje zbog zelene boje.

Ne mislim se sada spuštati na razinu alkemičara, pa govorili da treba jesti zelenost. Zelena boja, boje uopće, polaze od nečeg materijalnog, od tvari koja apsorbira ili reflektira svjetlost određene valne duljine. Tako je i sa zelenim listom, a kako se mnogo vrsta povrća koja jedemo sastoji od lista (zelena salata, kupus, kelj, mladi luk, poriluk, prokulica...) jedemo zapravo lišće, premda to ne volimo čuti – jer nismo ni koze, ni ovce, ni krave. No u povrću nema dakako samo onoga što preživačima treba, celuloze, nego i mnogo čega korisnoga, pa i onoga zelenoga – a to je klorofil.

Riječ „klorofil“ budi na oprez, jer se iza te riječ kriju mnogi biljni pigmenati od kojih su dva najvažnija, klorofil a i klorofil b. Od ta dva klorofila važniji je klorofila a jer ga u listu ima triput više od klorofila b. Klorofili se po strukturi malo razlikuju, klorofil a od klorofila b samo za nekoliko atoma.

Ono što je svim klorofilima zajedničko je porfirinski prsten, prsten od četiri manja petročlana prstena koji imaju prema unutrašnjosti velikog prstena okrenute atome dušika. Atomi duška vežu ion magnezija, Mg²⁺, koji se nalazi u središtu prstena. (Sličan se porfirinski prsten, hem, nalazi u molekukli hemoglobina, no u njegovom središtu se ne nalazi ion Mg²⁺ nego ion željeza, Fe²⁺. Klorofil koji u središtu prstena ima umjesto iona magnezija ion bakra, Cu²⁺, zove se klorofilin). Iz toga proizlaze mnoge posljedice za zelen, a i za čovjeka, za njegovo zdravlje.

Prije svega klorofil je kelator. To znači, što nam pokazuje slučaj klorofila i klorofilina, da može za se vezati ione metala. No važnije je što je klorofil antioksidans. To znači da neutralizira slobodne radikale sprječavajući time njima izazvane mutacije koje mogu dovesti do nastajanja raka. Još izravnije tome služi inhibicija klorofilom skupine enzima poznatih pod nazivom citokrom P450, koji – između ostalog – pretvaraju nekancerogene spojeve u kancerogene. Dakle: više klorofila u hrani – manje raka u crijevima.

No tu priča ne staje. Istraživanja su pokazala da klorofil neutralizira djelovanje aflatoksina B1, što ga luče plijesni. Kako aflatoksin B1 izaziva mutacije DNA, jasno je da i na taj način klorofil sprječava rak. Klinička su istraživanja pokazala da klorofil, davan ispitanicima u obliku klorofilina, smanjuje koncentraciju aflatoksina B1 u jetri za 50 posto.

I što još? Pokazalo se da klorofil ubija bakterije, štiti od virsnih infekcija, stišava upale te pomaže regulaciji tjelesne težine. Umalo da su u klorofilu znanstvenci (a još više trgovci) pronašli panaceju, lijek za sve bolesti, kojeg su tražili alkemičari. (Prema nekim njihovim teorijama upravo bi kamen mudraca trebao biti panaceja.)

No klorofil ima i mnogo skromnije ambicije. On služi kao prirodno i sasvim bezopasno bojilo za hranu (E140). Njime se boje sirevi, pekarski proizvodi, sladoled, preljevi za salate, kao i klorofilinom, koji se deklarira kao bakrov kompleks klorofila (E141). Bakar je, istina, biogeni element, nužan za održavanje života i zdravlja, ali ako se s njime pretjera može postati štetan. (Postoji čak teorija da je Alzheimerova bolest izazavana kroničnim otrovanjem bakrom.) No kako bilo da bilo, i to se bojilo, klorofil s bakrom, može upotrebljavati quantum satis (koliko treba), no ipak uz napomenu da ga ne bismo smjeli uzimati dnevno više od 15 mg po kilogramu tjelesne težine.

No iza svih tih ljekarničkih pripravaka i prehrambenih dodataka stoji ono na što je mislila moja susjeda kada je umjesto „selen“ čula „zelen“. Treba jesti zeleno povrće i ne bojati se da ćemo od njega pozeleniti – nego se radovati dobrom zdravlju koje nam ono pruža.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima treba izdvojiti knjigu „Metali života – metali smrti“ u kojoj piše o metalima korisnim i štetnim za zdravllje (željezo, bakar, živa, olovo, arsen...). Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.