Ima jedna grupa naših kemičara koja se već gotovo sto godina bavi spojevima žive (i nikako da im dosadi). Oni će reći da je živa fascinantan kemijski element koji je još uvijek vrijedan istraživanja (jer se može vezati za sve i sva), dok se u kuloarima, među njihovim zlobnim kolegama, šire priče da su od te silne žive sasvim pobedastili, pa se od nje ne znaju maknuti. Istina je: živa je težak otrov koji prije svega napada živčani sustav – sjetite se samo ludog klobučara iz Alise u zemlji čudesa. Klobučari su naime obrađivali pust (od koje su se izrađivali šeširi) živinim solima, pa su se njima kronično trovali i na kraju profesionalno oboljeli. Da, živa je otrovna, ali koja živa?

Živa je, kao što rekoh, prevrljiva. Elementarna, tekuća živa, ako se proguta, neće nanijeti veće štete od proljeva. Ako vam se pak živa prolije, odmah je pospite sumporom, jer živine su pare izuzetno otrovne. Otrovne su i živine soli. Sublimat, živin(II) klorid (HgCl₂), čini – uz  cijankalij (KCN) i arsenik (As₂O₃) – trojku najpoznatijih otrova, no drugi klorid žive, kalomel – živin(I) klorid (Hg₂Cl₂) – praktički je neotrovan, pa se nekoć koristio kao sredstvo za čišćenje crijeva. Riječ je o tome da kalomel (kojeg nalazimo i kao mineral istog imena) nije topljiv u vodi, a ono što nije topljivo u vodi –  zna se iz toksikologije – nije ni otrovno.

Ispuštanje žive, u obliku živina(II) sulfata (koji je služio kao katalizator u tehnološkom procesu) u japanski zaljev Minamata od 1953. do 1960. godina dovelo je do masovnog trovanja svih koji su se na ovaj ili onaj način hranili ribom iz njegova mora. U mozgu oboljelih (i umrlih) pronađeno je do 25 mg, u jetri do 70 mg, a u bubregu do 144 mg žive po kilogramu! U kosi pak, koja se, razumije se, najlakše analizira pronađeno je i 700 mg žive po kilogramu. Kako je to moguće?

Moguće je, moguće jer živa, ma u kojem stanju u more dolazila, na kraju kraju pralazi u metilživu, [CH₃Hg]⁺, i dimetilživu, (CH₃)₂Hg, tvari koje se dobro otapaju u mastima, pa se zadržavaju u masnim tkivima. Veća riba jede manju, a onu najveću jede čovjek – i tako se živa, u svom najopasnijem obliku akumulira.

Kad se sve to pročita, onda nam postaju jasnija upozorenja zašto ne treba jesti (neku) ribu, posebice ribu iz konzerve. Ovo posljednje nije mi baš jasno, jer se srdela koja ide u konzerve ne razlikuje od srdele koju kupujemo svježu na ribarnici, pri konzerviranju ribe ne koristi se nikakav živin preparat, a žive nema ni u limu od kojeg se izrađuju konzerve. No u strahu su velike oči, a kad je živa u pitanju onda nikad dovoljno opreza.

Toksikologija jasno kaže da nam svakodnevno uzimanje do 30 µg metilžive ne može naštetiti, ili – drugim riječima – ne smijemo je imati više od 20 µg/kg u krvi i 5 mg/kg u kosi. To su, jasno, stotinu puta niže razine od onih koje su zabilježene pri trovanju u zaljevu Minamata. Otkrivene su međutim populacije koje imaju mnogo veću razinu žive u krvi od spomenutih 20 µ/kg, naime 60 µg/kg (u Švedskoj), 64 µ/kg (u Samoi) i 82 µg/kg (u Peruu), pa ipak nisu zapaženi nikakvi simptomi trovanja. S druge pak strane, maksimalana dozvoljena koncentracija žive u ribi određena je na 1 mg/kg. To znači da 30 g ribe dnevno, ako se jede svaki dan, ne može ni na koji način nauditi. No ribe tako zatrovane živom nema: žive se u ribi ima obično deset, pa i više puta manje. Iznimka je jedino sabljarka, za koju su izmjerene srednje vrijednosti blizu 1 mg/kg. To je i razumljivo jer je sabljarka mesožderka, na je vrhu hranidbenog lanca, pa se u njoj živa najviše akumulira. Nasuprot sabljarke s razinom žive 0,83 mg/kg, stoji pastrva sa 0,09 i grgeč 0,07 mg/kg te bijela riba pollack sa samo 0,05 mg/kg žive. Raža (0,02 mg/kg) ima pak 20 puta manje žive od tune (0,47 mg/kg). Nije uvijek najbolje biti na vrhu hranidbenog lanca!

Trebamo li se bojati? U Hrvatskoj oko 10 % stanovništva uopće ne jede ribu, dok godišnja potrošnja iznosi 8 do 10 kilograma – a to 20 do 30 grama dnevno. Uz udjel žive u ribi od 0,1 mg/kg s njome unosimo ne više od 3 µg, a to je daleko manje od doze, 30 µg, koja se smatra bezopasnom po zdravlje.

Na kraju svih tih proračuna, ocjena i procjena, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: treba li ili ne treba jesti ribu? Riba je nadasve zdrava hrana, ali i zdrava hrana može biti nezdrava. Ne valja jesti ribu svaki dan, a to –  kako pokazuju statistike o potrošnji ribe u našoj zemlji – ionako nitko ne čini. (A što se konzerve tiče to je donekle točno – jer se tuna, riba bogatija živom od prosjeka, jede uglavnom konzervirana.)

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu te, naravno, Bug online. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među kojima treba izdvojiti knjigu „Metali života – metali smrti“ u kojoj piše o metalima korisnim i štetnim za zdravllje (željezo, bakar, živa, olovo, arsen...). Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.