Kada vidimo ili čujemo da negdje izbija crni dim (sa zagrebačkog odlagališta Jakuševac, primjerice) znamo što nam je činiti: trebamo čvrsto zatvoriti prozore, a nakon toga pod prozore i oko njih valja nam staviti vlažne krpe. Hoće li to pomoći? Valjda hoće, donekle, jer ma kako čvrsto zatvorili sve prolaze zraku, naša kuća nije podmornica, a i u podmornicu uostalom ulazi voda. (Ne trebamo se bojati ni da ćemo ostati bez zraka jer je u Drugom svjetskom ratu posada podmornice – opet ta podmornica! – dobivala maske za kisik tek nakon 24 sata ležanja na morskom dnu.)

No što činiti ako je izvor onečišćenja zraka u našoj kući? Treba otvoriti prozor, jasno, no nije sve tako jasno kako se u prvi čas čini. O tome sam se uvjerio, hvala Bogu, ne na svojoj koži nego na predavanju iz serije „Priroda uživo“ što ih organizira suradnik ove rubrike Dario Hrupec, docent na Sveučilištu Josip Strossmayer u Osijeku. Predavač je bio njegov kolega, voditelj Odjela za fiziku i Laboratorija za niske radioaktivnosti Vanja Radolić. Tema? I stara i nova: radon.

Radon je najteži plemeniti plin. S relativnom atomskom masom 222 on je 55,5 puta teži od najlakšeg plemenitog plina, helija (⁴He). Radonom se sigurno ne bi mogli puniti baloni za letenje zrakom: gustoća mu je gotovo 10 g/m³ – teži je pet put od ugljikova dioksida, tri puta od klora, četiri puta od butana. I ne bi bio ništa drugo doli kuriozitet kemijskog laboratorija da se još po nečemu ne razlikuje od drugih pet plemenitih plinova: radon je radioaktivan.

Ne samo da je radioaktivan nego je i sveprisutan. Radon naime nastaje raspadom radija, a radij (Ra) pripada raspadnom nizu uranija. Uranija pak ima praktički u svim magmatskim stijenama, a od magmatskih stijena – na ovaj ili onaj način – nastaju sve druge. Kad se sve sabere, ni uranija, ni radija, ni radona ne možemo se osloboditi. Posebice ne radona, jer za razliku od uranija i radija, koji grade krute kemijske spojeve, radon je plin i to plemeniti – što znači da se u prirodi nalazi u slobodnom, nevezanom stanju. Usto ne postoji način da ga se nečim, nekim kemijskim sredstvom veže, primjerice u filtru za zrak. Dodajmo tome da nije opasan samo radon-222 (alfa-emiter s vremenom poluraspada 3,8 dana) nego i (još više) njegovi radioaktivni raspadni produkti. Oni prodiru u pluća i tamo se zadržavaju, izazivajući karcinom. Rak pluća bez pušenja, eh...

Sve što sam napisao djeluje pomalo apstraktno. Radon nema boje, okusa ni mirisa, njegovo radioaktivno djelovanje ne možemo osjetiti, no to ipak ne znači da ga nema! Na to je upozorio profesor Radolić na spomenutom predavanju i to s dobrim razlogom. Razlog se nalazi u tri njegova znanstvena rada, koje je napravio u suradnji s kliničkom bolnicom u Osijeku i zagrebačkim Institutom za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). U njima je sa suradnicima objavio rezultate mjerenja radona u hrvatskim domovima. Pa što kaže?

Radona ima i nema. Izmjerene vrijednosti kreću se od neznatnih 4 Bq/m³ do vrlo visokih i opasnih 751 Bq/m³. Uzmemo li u obzir da se radioaktivnost iznad 300 Bq/m³ smatra vrlo opasnom po zdravlje, neki se naši sunarodnjaci moraju ozbiljno zabrinuti. Samo koji?

Kako varira koncentracija radona od kuće do kuće, tako varira i od mjesta do mjesta. U Zagrebu je koncentracija radona vrlo niska: srednja vrijednost (aritmetička sredina) iznosi 47 Bq/m³, no sa standardnom devijacijom od 55 Bq/m³. Što to znači? To znači da 68 % –  statistički gledano – stanova u Zagrebu ima koncentraciju radona u rasponu 0 – 102 Bq/m³, a ostalih 32 % više od toga. No Zagreb je, na sreću Zagrepčana, područje niske razine tog nezdravog plina. Najviše ga ima u području Karlovca (104 Bq/m³), u Primorsko-Goranskoj županiji (141 Bq/m³) te u području Like i Senja (198 Bq/m³). Najsretniji su u tom smislu Podravci: kod njih je prosječna koncentracija radona samo 33 Bq/m³. Zašto je tako? Odakle tolike varijacije?

I na to pitanje profesor Radolić nalazi odgovor: uzrok je geološki, leži u sastavu tla. Jasno je da što ima više radona u tlu, to će ga više prodirati (kroz zidove i podove) u kuće. Ne samo to. Važan činilac je i vlažnost tla, jer vlaga sprječava da radon izađe iz tla. Upravo zbog toga u krškim područjima Hrvatske ima više radona u kućama nego u krajevima koji obiluju naplavnim tlima. U Istri 5 % stanova, 15,5 % dječjih vrtića i 21 % škola imaju razine radona više od 300 Bq/m³. U nekoj ličkoj kući izmjerena je, pri naknadnom istraživanju, koncentracija radona od 1705 Bq/m³! Bolje je graditi na glini nego na kamenu.

I što na kraju reći? Prema rezultatima profesora Radolića i njegovih suradnika, 243 tisuća ljudi u Hrvatskoj prima radonom godišnju dozu zračenja veću od 6,5 mSv (>200 Bq/m³), a 81 tisuća veću od 12,9 mSv (>400 Bq/m³). Jeste li i vi među tih nesretnih 243.000 ili još nesretnijih 81.000 nitko vam ne može reći dok ne izmjerite razinu radona u svojoj kući.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 15 znanstveno-popularnih knjiga, posljednje dvije su „Kemija – muza arhitekture“ (u koautorstvu sa Zvonkom Pađanom) i „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.