Jeste li ikada ušli u sobu, pa zbunjeno stali usred prostorije i s osjećajem posvemašnje praznine između ušiju se zapitali: „Ali… zašto sam uopće došao ovdje?“

Ako ste iskusili ovaj fenomen (vjerojatno jeste, jer ga u životu iskusi preko 95% ljudi), ovaj će vas tekst naučiti da se ta pojava naziva „gubitak prospektivne memorije“.

Pod pojmom memorije (pamćenja) obično podrazumijevamo sjećanje na pojmove, događaje, likove i situacije koje su se već dogodili u prethodnom vremenu. Međutim, sjećanje na prošlost nije jedini oblik pamćenja kojega poznajemo: prospektivna memorija („pamćenje budućnosti“) je sposobnost da zapamtite nešto što se tek treba dogoditi ili što trebate učiniti u budućnosti – na primjer skrenuti do trgovine po mlijeko na putu kući s posla (štoviše, otići do vrtića po vlastito dijete) ili nazvati majku na njezin rođendan ili se sjetiti na vrijeme izvaditi tepsiju s kolačem iz pećnice.

Gubitak prospektivne memorije većinom za posljedice ima poneku zabavnu anegdotu i smiješnu situaciju… ali greške u pamćenju budućih događaja nekada mogu dovesti do istinski tragičnih posljedica: ne jednom smo u crnoj kronici čitali o ljudima koji su svoje dijete zaboravili u sjedalici u zaključanom automobilu po vrućem danu.

Posljednjih trideset godina sve je više istraživanja koja klinički neuropsiholozi i stručnjaci iz područja psihologije i neuroznanosti usmjeravaju na proučavanje tog fenomena, što uključuje i etiologiju (traženje uzroka i razloga za pogreške koje se događaju u procesu aktivacije prospektivne memorije) i dijagnostiku (mjerenje intenziteta i pouzdanosti pamćenja budućnosti) i iznalaženje terapije, tretmana za pomoć onima koji s prospektivnom memorijom imaju ozbiljnih problema.

Ostvarenje budućih namjera

Kako je rečeno, prospektivna memorija je sposobnost da se sjetimo sjetiti se, sposobnost da zapamtimo da nešto trebamo učiniti, tj. sposobnost pamćenja potrebe izvršenja buduće namjere.

Buduća namjera može se prizvati u pamćenje na nekoliko načina. Najčešći način je reagiranje na neki okidač u našem okruženju, neki prizor ili zvuk (psiholozi to nazivaju „event-response“, pamćenje temeljeno na događaju) koji nam posluži kao triger za izvršenje planirane radnje. Na primjer, tek kada ugledate svojeg kolegu s posla – nazovimo ga Luka P. – sjetit ćete se da imate važan dogovor s njim u 14 sati; ako ga pak ne ugledate, jednostavno ćete zaboraviti to učiniti (i sjetit ćete ga se tek kod kuće, dok se derete: „Lukaaaa!“ jer u prijenosu utakmice neki drugi Luka - recimo, Luka M. - upravo promašuje penal protiv Španjolaca).

Još jedan od načina za aktivaciju prospektivne memorije je reagiranje na vremenski okidač (time-response, pamćenje temeljeno na vremenu): kada se utanači dogovor ili sastanak, neki ljudi će upamtiti vrijeme kada se treba dogoditi (recimo, iduća srijeda u 14:00 sati), a sâm razlog sastanka će biti potisnut na marginu sjećanja. Kada dođe srijeda i ujutro pogledamo na sat, sjetit ćemo se: „Eee, čekaj malo… danas u 14:00 imam nešto dogovoreno… Aha, moram se sastati s Lukom P. radi projekta!“

Jedno od mogućih objašnjenja za to kako ljudi 'uključe' i prizovu prospektivnu memoriju objedinjuje oba navedena primjera i poznato je pod nazivom 'multiprocesna teorija'. Prema toj teoriji u nekim situacijama morate uložiti dodatni napor kako biste se prisjetili buduće obaveze, kao onda kada morate stalno provjeravati koji je dan u tjednu i koliko je sati, sve dok ne dođe ta iščekivana srijeda u 14:00. Drugi put vam se pak sjećanja javljaju bez ikakvog ulaganja napora: čujete alarm kojega ste namjestili da se oglasi u srijedu ujutro -- „zvrrrr!“ – i u glavi vam odmah klikne – „Aha, danas u 14:00!“.

Ako vam se na temelju navedenih primjera nametnuo zaključak kako je u načelu teže zapamtiti sjećanja koja imaju okidače temeljene na vremenu ('srijeda u 14:00 sati') od onih koja imaju znakove temeljene na eventima ('zvuk alarma'), dobro vam se učinilo: zaista je tako.

Gdje je to u mozgu?

Probleme s prospektivnom memorijom povećavaju i neke sasvim prirodne situacije. Recimo, starije osobe s godinama imaju sve izraženiju tendenciju gubitka pamćenja budućnosti, baš kao što su skloniji lakše zaboraviti nedavne događaje, a bolje pamtiti stvari iz davno prošlih vremena. Razlog tome su najvjerojatnije promjene u prefrontalnom korteksu (evolucijski najmlađem dijelu kore velikog mozga) koji zbog svoje složenosti, razvijenosti i višestruke funkcionalnosti najteže podnosi fiziološki proces starenja neuralnih struktura i veza.

Ali starost ipak ne donosi samo loše vijesti: čini se da se starije osobe zapravo bolje snalaze od mlađih u situacijama kada je potrebno prisjetiti se stvari iz svakodnevnog života, dakle onih mentalnih vještina koje su posljedica iskustva stečenog tijekom godina. Tu sposobnost da bolje aktiviramo prospektivnu memoriju ako od ranije posjedujemo iskustvenu vještinu pamćenja budućih obveza nazivamo paradoks staračkog prospektivnog pamćenja. Godine stjecanja iskustava ovdje čine glavnu prevagu.

Dio mozga koji se danas smatra najodgovornijim za prospektivnu memoriju je Brodmannova area 10, područje čeonih moždanih režnjeva, i to upravo već spomenuti prefrontalni korteks (o kojem možete detaljnije pročitati u okviru uz tekst). Uz ostale funkcije, ovo vam područje izravno omogućava da za vrijeme obavljanja različitih simultanih zadataka uspijevate na umu zadržati presudne informacije, dakle da se tijekom odvijanja paralelnih i složenih mentalnih procesa možete fokusirati na ključne ciljeve.

A pamćenje budućnosti jeste kompliciran proces koji se odvija ne nekoliko različitih moždanih razina. Prvo morate precizno oblikovati cilj i namjeru buduće aktivnosti, a potom se i sjetiti da to učinite kako i kada je zamišljeno. Te dvije aktivnosti (planiranje budućeg cilja i prisjećanje na taj planirani cilj) zadatak su spomenutog prefrontalnog korteksa, dijela mozga odgovornog za planiranje i organiziranje. Potom morate na vrijeme prepoznati vremenski okvir kada se planirana aktivnost treba odvijati, što uključuje posve drugu regiju mozga: parijetalni režanj. Morate se zatim sjetiti koja je vam bila namjera, što je oblik retrospektivnog pamćenja koji uključuje hipokampus, strukturu mozga važnu za pamćenje činjenica, događaja i prostornih odnosa, kao što su smjerovi i lokacije. I konačno, u slučaju prospektivnog pamćenja temeljenog na vremenu, morate biti sposobni pratiti vrijeme, a to uključuje poveću skupinu različitih moždanih struktura: dorzolateralnu prefrontalnu regiju koja kontrolira vremensko planiranje i koordinaciju; ventromedijalni korteks koji  procjenjuje vremenske intervale i odgovoran je za subjektivnu procjenu brzine protoka vremena; stražnji parijetalni korteks koji pomaže u procjeni trajanja i redoslijeda događaja; bazalne ganglije u kojima se obrađuju vremenski intervali i pomoću kojih se olakšava vremensko predviđanje; cingularni korteks koji kontrolira održavanje pažnje na vremenski uvjetovanim zadacima, te suprahijazmalnu jezgru, dio hipotalamusa koja određujući cirkadijani ritam djeluje kao glavni unutarnji tjelesni sat, čime utječe na našu percepciju dugoročnih intervala.

Pa se vi - kad se sve ove lampice istovremeno uključe u vašoj glavi - pokušajte sjetiti kud ste pošli i što ste tamo htjeli učiniti!

Povrh svega, pamćenje budućnosti može biti oslabljeno ili poremećeno zbog problema u bilo kojoj od maloprije navedenih brojnih regija mozga. Mnoga medicinska stanja mogu utjecati na našu prospektivnu memoriju, pa recimo koju riječ i o tome.

Alkohol, bolesti, kultura…

Dokazano je da pretjerana konzumacija alkohola pridonosi smanjenju sposobnosti pamćenja budućnosti: u nekoliko studija se pokazalo kako su osobe koje više piju na testiranjima imale značajno niže rezultate prospektivnog pamćenja temeljenog na vremenu. Povrh toga, oni koji su se opijali do besvijesti (do alkoholnog black-outa) na testu su imali i niske rezultate prospektivnog pamćenja temeljenog na događajima.

Istraživanja na osobama sa shizofrenijom pokazala su korelaciju između lošeg prospektivnog pamćenja i nepoštivanja režima redovitog uzimanja lijekova u propisanim dozama. Premda postoji mnogo razloga zašto netko možda ne uzima svoje lijekove, studija sugerira da se neki shizofreni pacijenti jednostavno ne mogu sjetiti uzeti lijek, odnosno imaju slabiju sposobnost prospektivnog memoriranja.

Osobe s ozljedom mozga često imaju probleme s pamćenjem – kako retrogradnim (zaboravljanje prošlih događaja), tako i anterogradnim (gubitak sposobnosti prospektivne memorije). Takve osobe možda iskreno namjeravaju izvršiti zadatak, ali ga se jednostavno ne mogu sjetiti. To može frustrirati njihove obitelji i pružatelje zdravstvenih usluga, koji mogu misliti da osoba voljno odlučuje ne slijediti zdravstvene upute i savjete.

Pacijenti s Parkinsonovom bolešću imaju posebnih problema s vremenskim prospektivnim pamćenjem: znaju da nešto moraju učiniti, ali imaju poteškoća s procjenom vremena koje prolazi i propuštaju termin kada to treba obaviti. Osobe s multiplom sklerozom također mogu imati poteškoća s pamćenjem termina.

No, ne mora sve biti isključivo posljedica zdravstvenog poremećaja. Možda će vas iznenaditi (a vjerojatnije ipak neće) da kulturno i tradicijsko okruženje također može utjecati na prospektivno pamćenje. U nedavnom istraživanju (provedenom 2023. godine), tim psihologa i neuroznanstvenika je u SAD-u komparativno mjerio prospektivnu memoriju kod Amerikanaca koji govore engleski i onih koji govore španjolski jezik. Pokazalo se kako postoje jasne razlike u učinkovitosti prospektivnog pamćenja koje su izravno ovisile o stupnju asimilacije doseljenih Španjolaca u američku kulturu i njihovom usvajanju drukčijih kulturoloških i tradicijskih obrazaca, što je bilo najjače izraženo na percepciji vremena: što više su ispitanici „naginjali“ španjolskom kulturološkom ozračju, to im je vrijeme bilo manje važan faktor i protjecalo im je subjektivno sporije pri procjeni nadolazećih vremenskih rokova za zadatke koje su tijekom testiranja trebali zapamtiti.

Cheats & hacks & shortcuts za prospektivnu memoriju

Kako zadnjih godina raste količina saznanja o mehanizmima nastanka, kontrole i poremećaja prospektivne memorije, tako je u porastu i broj istraživanja koja su usmjerena na otkrivanje i definiranje načina i tehnika koje bi mogle pomoći u poboljšanju funkcioniranja te vrste pamćenja kod ljudi čija prospektivna memorija je iz bilo kojeg razloga oslabljena ili oštećena.

Korištenjem dvije temeljne tehnike - mehaničkog ponavljanja i vizualizacije - već su postignuti i prvi mjerljivi rezultati kod osoba koje su zbog ozljede mozga izgubile mogućnost memoriranja čak i svojih kratkoročnih planova i namjera, onih ljudi koji krenu nazvati prijatelja, ali dok uzmu telefon iz susjedne prostorije više se ne sjećaju zašto ga drže u ruci… ili izađu iz kuće pogledati je li što stiglo u poštanski sandučić, pa sada stoje pred svojim vratima i ne znaju zašto su izašli van.

Kod tehnike mehaničkog ponavljanja može se primjerice reći pacijentu: „Za točno pet sekundi pljesnite rukama“, a kada taj fizički jednostavan zadatak pacijent uspješno učini nakon ispravnog vremenskog odmaka, treba ga ponoviti - još jednom, pa opet, pa opet… Takvo ponavljanje procesa primanja informacija i izvršavanja radnji pritom se odvija mehanički, bez razumijevanja ili dublje analize, samo u svrhu stimulacije prospektivnog pamćenja obavljanjem onoga što je rečeno da treba uraditi u bliskoj budućnosti. Nakon nekog vremena postupno se povećava vremenski interval zadatka, pa se pljeskanje projicira dalje u budućnost, na idućih deset ili trideset sekundi, na nekoliko minuta, sati…

Druga tehnika, vizualizacija, u sebi uključuje zamišljanje onoga što će se dogoditi u trenutku kada se planirana namjera izvrši; na primjer, zamišljanje onoga što će se pritom vidjeti, čuti ili osjetiti. Ta tehnika nam nije nepoznata: i sami praktički svakodnevno koristimo vizualizaciju kao podsjetnik na radnje koje trebamo obaviti u budućnosti, recimo onda kada na papirić zapišemo termin sastanka pa nam potom više nije potrebno niti pogledati na papir s bilješkom – zapamtili smo budući događaj samim činom pisanja i vizualizacije napisanog. Ili kada fotografiramo mobitelom mjesto na kojem ostavljamo automobil parkiran u nepoznatoj ulici: u većini slučajeva nema potrebe da tu fotografiju kasnije pogledamo jer nam je ostala zapisana u prospektivnoj memoriji, baš kao i sâmo mjesto gdje smo parkirali.

Implementirane namjere

Rutina i sitni trikovi također mogu biti od pomoći. Ako ne želite zaboraviti ponijeti neki predmet kada budete izlazili iz kuće, stavite ga ispred vrata da vam ne promakne (hack koji ponekad zaista dobro dođe kod pakiranja za putovanje). Ako koristite kalendar, onda ga i držite na mjestu koje ćete svakako vidjeti svakoga jutra. Ako vozite dijete u automobilu, pored djetetove autosjedalice na stražnje sjedalo stavite i svoj telefon, novčanik ili aktovku. Tako ćete se kada stignete na odredište lakše sjetiti ponijeti novac, mobitel, dokumente… i vlastito dijete.

Kod mnogih ljudi pomaže trik koji se stručno zove implementacija namjere, izraz iza kojega stoji jednostavna verbalizacija (izgovaranje) ili prakticiranje onoga što planirate učiniti. Primjerice, samima sebi recite naglas: „Kada bude 17 sati, nazvat ću Luku P.“ (jadan Luka P., sigurno mu se već štuca od ovolikog spominjanja) ili odglumite buduće zbivanje čim odlučite da ga želite učiniti -- na primjer ako se na poslu sjetite da trebate zaliti biljke kad dođete kući, odglumite to pantomimom (i ne obazirite se ako vas kolega Luka P. pritom čudno gleda); aktiviranje dijelova mozga koji kontroliraju vaš govor i pokrete može pomoći u boljem upamćivanju budućih događaja.

Ono što je najbolje u svemu ovome jest činjenica da pamćenje budućnosti u većini slučajeva i kod većine ljudi sasvim dobro radi posve automatski, bez potrebe za našim dodatnim angažiranjem. Ali, uz nastavak daljnjih i detaljnijih istraživanja fenomena prospektivne memorije, stručnjaci koji proučavaju našu sposobnost pamćenja budućnosti bolje će razumjeti što se događa kada ona zakaže i što u takvim slučajevima treba učiniti.

A sve zato da bismo s puno samopouzdanja mogli za sobom zatvoriti vrata stana i mirno krenuti (hmmm… a gdje smo ono pošli?), kako bismo obavili (ovaaaaj.. što smo ono trebali učiniti?).