U modernom društvu, pojam „stres“ najčešće izaziva negativne asocijacije i konotacije: čim začujemo tu strašnu, stresnu riječ, sveudilj nam u misli dolaze preopterećeni uposlenici spaljeni burn-out sindromom ili nas sjećanja vraćaju u nervozne predispitne studentske noći probdjevene uz konzumiranje hektolitara kave i boktepita kakvih stimulansa… ili pak zamišljamo ljude suočene s kritičnim životnim situacijama, a sve to praćeno katastrofalnim posljedicama po zdravlje i očekivanu dužinu života.

Stres ubija, to je barem općepoznata stvar, zar ne?

Međutim, što ako krenemo od dijametralne pretpostavke - da stres možda nije baš uvijek neprijatelj našeg zdravlja? Štoviše, što ako nam stres može biti vrlo učinkovit saveznik u postizanju bolje fizičke i mentalne forme? Pitanja su, naravno, retorička, jer već pretpostavljate da će u nastavku ovoga teksta na njih uslijediti i odgovori. A odgovore na ta pitanja nije teško naći: dovoljno je samo malo dublje zagrabiti u suvremenu stručnu literaturu i znanstvena izvješća da bi se vrlo brzo otkrilo kako odista postoji fascinantna i previše često zanemarena strana stresa, ona koja ističe njegove pozitivne učinke na ljudsko zdravlje.

Distres i eustres: više od „borbe ili bijega“

Prije nego što zaronimo u pozitivne aspekte stresa, važno je razumjeti što stres zapravo jest. U najosnovnijem smislu (i po najjednostavnijoj definiciji), stres je fiziološki i psihološki odgovor organizma na izazove ili prijetnje iz okoline. Tradicionalno, stres se povezuje s reakcijom popularno nazvanom 'borba ili bijeg' (eng. 'fight or flee'; ili detaljnije: 'fight, flee, freeze, fawn' – o detaljima vidi okvir uz tekst), što je evolucijski mehanizam koji nas je kroz milijune godina pripremao za suočavanje s neposrednim fizičkim prijetnjama. Uzročnici stresa, koji god bili (stresni događaji, osjećaji, situacije, osobe…), nazivaju se stresori, kao što se primjerice uzročnici alergijskih reakcija nazivaju alergeni.

Suvremena znanost nam otkriva da je stres daleko složeniji fenomen nego što bi se moglo zaključiti iz navedene „4F teorije“. Čuveni neuroznanstvenik dr. Bruce McEwen sa Sveučilišta Rockefeller definirao je stres kao „stanje ugrožene homeostaze“, dakle stanje ugroženosti kemijske, tjelesne i neurološke ravnoteže unutar našeg organizma. Treba opaziti kako prema toj definiciji stres nije označen kao negativan, već predstavlja prirodni sklop fizioloških reakcija, urođeni mehanizam kojega naš organizam koristi za brzu i učinkovitu prilagodbu promjenjivim uvjetima.

U tom kontekstu, ključno je razlikovati dvije vrste stresa, dvije strane iste fiziološke medalje. Ono što u svakodnevnom govoru nazivamo stresom i povezujemo s njegovim negativnim aspektima stručnjaci nazivaju distres: to je kronična, intenzivna napetost koja može dovesti do zdravstvenih problema. S druge strane, eustres je pozitivna vrsta stresa koja može poboljšati naše performanse i dobrobit.

Richard Lazarus, američki psiholog koji je još 1960-ih značajno doprinio istraživanju stresa, definirao je eustres kao „kognitivni odgovor na stres koji se smatra zdravim ili rezultira pozitivnim osjećajem“. Eustres je ono što osjećamo kada smo radosno uzbuđeni zbog novog izazova, ona ugodna napetost koja nam govori da smo izrazito motivirani za postizanje nekog cilja. Upravo je ta „dobra“ vrsta stresa ključna za razumijevanje pozitivnih stresnih učinaka na naše zdravlje.

Neurobiologija pozitivnog stresa

Želimo li bolje shvatiti kako stres može biti koristan, moramo dublje zaviriti u kompleksne neurobiološke procese koji se nalaze u korijenima stresnog odgovora: kada se suočimo sa stresnom situacijom, naše tijelo aktivira složeni niz reakcija u čijoj osnovi se nalaze naš hormonalni (endokrini) i živčani (neurološki) sustav, a ključni igrači u tom procesu su kortizol i adrenalin.

Premda se oba navedena hormona uobičajeno povezuju s negativnim aspektima stresa, za njih vrijedi temeljno farmakološko pravilo koje nam kaže kako je razlika između lijeka i otrova samo u doziranju: ukoliko nas kortizolsko-adrenalinski tsunami potpuno prekrije, zaista se mogu očekivati neželjene zdravstvene posljedice, no ti hormoni – ukoliko su 'dozirani' u umjerenim količinama – mogu imati brojne pozitivne i zamjetno korisne učinke.

Primjerice, kortizol, kojega često prati epitet 'hormona stresa', ima važnu ulogu u normalizaciji i regulaciji metabolizma, imunološkog odgovora i kognitivnih funkcija. Dokazano je da u umjerenim i kratkotrajnim dozama kortizol može poboljšati naše pamćenje, shvaćanje, orijentaciju i ostale kognitivne sposobnosti.

Adrenalin (poznat i kao epinefrin) u osnovi svojeg djelovanja priprema tijelo za akciju, povećavajući otkucaje srca i protok krvi u mišiće. U kontroliranim količinama, adrenalin može poboljšati fokusiranost, osigurati nam dodatnu energiju i podići razinu naših tjelesnih i mentalnih performansi.

Profesor Firdaus Dhabhar, psihijatar na Sveučilištu Miami, opsežno je istraživao utjecaj akutnog, kratkotrajnog stresa na ljudski imunološki sustav. Njegovi nalazi sugeriraju da akutni stres može zapravo pojačati imunološki odgovor, pripremajući tijelo za potencijalne ozljede ili infekcije.

Hormeza: "što te ne ubije, to te ojača"

Koncept koji svoje porijeklo vuče iz farmakologije i toksikologije, a pruža pomalo drukčiji ali svakako zanimljiv okvir za razumijevanje pozitivnih učinaka stresa, zove se hormeza. Tim izrazom se opisuje situacija u kojoj izloženost niskim dozama potencijalno štetnog agensa (lijeka, toksina…) može imati blagotvorne učinke na organizam, kao što se primjerice davanjem malih doza alergena u nekih pacijenata može postupno smanjiti alergijska reakcija (hiposenzibilizacija).

Profesor toksikologije na Sveučilištu Massachusetts, dr. Edward Calabrese, proširio je toksikološki koncept hormeze na područje stresa, pokazujući u svojim znanstvenim radovima da umjerena izloženost stresorima može potaknuti adaptivne mehanizme u organizmu, čineći nas otpornijima na buduće izazove. Kada se govori o stresom potaknutoj hormezi, primjer je recimo fizički stres uzrokovan vježbanjem: vježbanje umjerenog intenziteta izlaže tijelo kontroliranom stresu, s posljedičnim poboljšanjem kardiovaskularne funkcije, jačanjem mišićne snage i povećanjem izdržljivosti. Drugi primjer je kognitivni stres kroz učenje: suočavanje s prevelikim mentalnim izazovima može biti stresno, ali rješavanje misaonih, mentalnih zadataka i problema potiče neuroplastičnost (sposobnost neurološke prilagodbe i neuroanatomske adaptacije) i poboljšava naše kognitivne sposobnosti.

Postoji još načina za ostvarivanje hormeze putem izlaganja odmjerenom stresu, recimo emocionalni stres kojega se proživljava kroz socijalne interakcije: umjereno stresne socijalne situacije mogu poboljšati emocionalne vještine i socijalnu inteligenciju. Jedan od primjera je nastupanje u javnosti, pred većim brojem ljudi, gdje se trema i nervoza izazvane emocionalnim stresom mogu usmjeriti u poboljšavanje govorničkih (ili pjevačkih, glazbeničkih…) performansi.

Stres i imunološki sustav: neočekivano partnerstvo

Kao i za mnoge druge vidove djelovanja stresa na naš organizam, oduvijek se smatralo kako stres ima isključivo negativan utjecaj na ljudski imunološki sustav: podrazumijevalo se da snažna i dugotrajna stresna opterećenja iscrpljuju naše obrambene sustave, čineći nas osjetljivijim i manje otpornim na infekcije i razvoj autoimunih ili malignih bolesti. Međutim, novija istraživanja otkrivaju da između stresa i imuniteta postoji znatno složeniji i slojevitiji odnos. Dr. Suzanne Segerstrom, profesorica psihologije na Sveučilištu Kentucky, provela je opsežna istraživanja o utjecaju stresa na imunološki sustav, a njezini nalazi sugeriraju da kratkotrajni, akutni stres može zapravo poboljšati funkciju imunološkog sustava.

To poboljšanje se odvija posredstvom najmanje tri temeljna mehanizma. Prvi je mobilizacija imunoloških stanica: hormoni koji se izlučuju u akutnom stresu - prvenstveno kortizol - stimuliraju dinamiku mobilnosti, umnožavanja i aktivacije imunoloških stanica u krvotoku, pripremajući tijelo za potencijalne prijetnje. Pritom vodeću ulogu imaju stanice prirodni ubojice (NK, natural killer cells): kratkotrajni stres povećava njihov broj i aktivnost, čime se povećava sposobnost tijela da prepozna i uništi zaražene ili kancerogene stanice.

Drugi je poboljšana proizvodnja protutijela: nekolicina istraživanja je pokazala da kratkotrajni stres može povećati proizvodnju protutijela, ključnih proteinskih komponenti našeg imunološkog odgovora. Treći mehanizam predstavlja modulacija upalne reakcije: umjereni stres može pojačati zdravu, kontroliranu upalnu reakciju tijela koja je važan preduvjet za učinkovitu borbu protiv infekcija i za brže zacjeljivanje rana; istovremeno, kratkotrajni porast kortizola ima učinak smirivanja i „držanja na uzdi“ pretjerane upalne reakcije koja bi nam mogla ugroziti zdravlje.

Važno je istaknuti kako ovi pozitivni učinci prvenstveno vrijede za kratkotrajni, akutni stres. Kronični stres može imati štetne učinke na imunološki sustav, što je činjenica koja dodatno naglašava važnost i potrebu uravnoteženog, kontroliranog upravljanja stresom.

Stres kao alat za poboljšanje kognitivnih funkcija

Možda će 'na prvu loptu' zvučati iznenađujuće, ali akutna ili kronična stresna stanja ne moraju uvijek dovesti do mentalnog rasula i pojačane sklonosti gubitku samokontrole. Istraživanja dapače pokazuju kako umjereni stres može imati poticajan, pozitivan utjecaj na naše kognitivne sposobnosti, poboljšavajući našu pažnju, koncentraciju, pamćenje i sposobnost donošenje ispravnih odluka.

Dr. Daniela Kaufer, profesorica integrativne biologije na kalifornijskom Sveučilištu Berkeley, proučavala je utjecaj umjerenog stresa na neurokemijske procese u mozgu. Njezina istraživanja argumentirano ukazuju da akutni, kratkotrajni stres može potaknuti endogenu proizvodnju molekula iz skupine neurotrofina, proteinskih spojeva koji potiču rast i vitalnost naših živčanih stanica, čime se izravno povećava njihova učinkovitost, posebice u domeni kognitivnih funkcija.

Prema dr. Kaufer, u kognitivne benefite umjerenog stresa se ubrajaju poboljšano pamćenje (vjerojatno potaknuto kortizolom, koji u umjerenim količinama može poboljšati formiranje i konsolidaciju memorije), povećana budnost i koncentracija (uslijed povišene aktivacije simpatičkog živčanog sustava), poboljšano donošenje odluka (brzo i učinkovito donošenja odluka je evolucijski mehanizam koji je ljudima od pretpovijesti nadoknađivao nedostatak kandži, zuba, snage i brzine u opasnim situacijama), kao i kreativno rješavanje problema (umjereni stres može potaknuti kreativnost i inovativno razmišljanje, potičući nas da razmišljamo 'izvan okvira').

Stres za kardiovaskularno zdravlje i dugovječnost

Kao i u slučaju imunološkog sustava i kognitivnih funkcija, kronični stres se tradicionalno povezivao i s povećanim rizikom od srčano-žilnih, kardiovaskularnih bolesti. Međutim, novija laboratorijska i klinička istraživanja sve više ukazuju na postojanje čvrsto dokumentiranih dokaza da umjereni, kontrolirani stres može imati mjerljive i uvjerljive pozitivne učinke na kardiovaskularni sustav.

U tim se istraživanjima (koja je pored ostalih provodio i već spomenuti dr. Firdaus Dhabhar sa Sveučilišta u Miamiju), pokazalo kako kratkotrajni, akutni stres može poboljšati kardiovaskularnu funkciju putem nekoliko različitih mehanizama: poboljšanjem cirkulacije (jer se u akutnom stresu krvožilni sustav potiče da brže i snažnije usmjereva više krvi u vitalne organe i mišiće, što je svojevrstan oblik 'treninga' koji poboljšava opće performanse našeg krvotoka), jačanjem srčanog mišića (kao što kardio-trening predstavlja 'pozitivno opterećenje' srca, tako i umjereni stres može pomoći u jačanju srčanog mišića), te regulacijom krvnog tlaka (istraživanja pokazuju da redovito izlaganje kratkotrajnom i umjerenom stresu može dugoročno pomoći normalizaciji krvnog tlaka, pri čemu treba istaknuti kako je dugotrajni, kronični stres i dalje jedan od najvećih uzročnih čimbenika za povišenje krvnog tlaka).

Zanimljiv je podatak da umjereni stres igra i pozitivnu ulogu u regulaciji tjelesne težine i uravnoteženju metabolizma: dr. Mary Dallman, profesorica fiziologije na Sveučilištu San Francisco, proučavala je kompleksnu vezu između stresa i metabolizma. Njezina istraživanja sugeriraju da umjereni, kontrolirani stres može zapravo pomoći u održavanju zdrave tjelesne težine: kratkotrajni stres može uzrokovati povećanu potrošnju kalorija jer stresni odgovor povećava tjelesni metabolizam, kao i mobilizaciju masnih zaliha (hormoni stresa potiču tijelo da kao izvor energije koristi pohranjene masti), što naposljetku dovodi do poboljšane regulacije apetita. Dakle, kronični nas stres može patološki udebljati ili možemo prekomjerno smršaviti, što sve ovisi o tome kojim psihološkim mehanizmima smo skloniji kompenzirati osjećaj dugotrajnog stresnog opterećenja – bulimijskim prejedanjem ili anoreksičkim gubitkom apetita, ali umjereni akutni stres nam često može pomoći u uravnoteženoj kontroli unosa i potrošnje kalorija.

Znanost iza pozitivnog stresa: neuroplastičnost, socijalizacija i epigenetika

Sposobnost mozga da se tijekom života mijenja i reorganizira - funkcionalno i strukturalno - opisujemo izrazom neuroplastičnost. Pionir u području neuroplastičnosti, dr. Michael Merzenich, ističe kako je upravo umjereni stres svojevrstan katalizator neuroplastičnosti, ključan za poticanje pozitivnih promjena u mozgu: kada se suočimo s umjereno stresnom situacijom, naš mozak se pod utjecajem stresnih stimulacija aktivira na načine koji mogu pojačati veze među postojećim neuronima, štoviše potaknuti i stvaranje novih. A veći broj bolje povezanih neurona u mozgu znači poboljšano učenje i pamćenje, posebice stoga što istraživanja na životinjama sugeriraju da se umjerenim stresom potiče stvaranje novih neurona (neurogeneza) upravo u hipokampusu, području mozga ključnom za pamćenje i učenje.

Osim toga, suočavanje s različitim stresnim situacijama može povećati našu sposobnost prilagodbe različitim mentalnim izazovima (poboljšati kognitivnu fleksibilnost), pri čemu umjereni stres može zapravo ojačati naše veze s drugim ljudima. Profesorica psihologije na UCLA, dr. Shelley Taylor, proučavala je fenomen kojega je nazvala „tend-and-befriend“ (briga i zbližavanje), koji se često može opaziti kao jedan od kognitivnih odgovora na stres. Ovaj odgovor, koji je posebno izražen kod žena (ali prisutan i kod muškaraca), uključuje povećanu empatiju (sposobnost razumijevanja i dijeljenja osjećaja drugih), poboljšanu komunikaciju (stresne situacije mogu potaknuti otvorenije i iskrenije komunikacijske kanale), kao i pojačane socijalne interakcije (jer stres često potiče ljude na traženje i pružanje socijalne podrške), što sve rezultira većom socijalizacijom, pojavnošću i jačanjem društvenih veza.

Epigenetika kao relativno novo, vrlo zanimljivo područje genetike, proučava kako okolišni faktori (a u njih uključujemo i stres) mogu mijenjati aktivnost i funkcionalnost naših gena bez mijenjanja same DNK kao temeljne molekulske osnove našeg genoma. Pionir u epigenetici, dr. Moshe Szyf, navodi da pozitivni stres može imati povoljne epigenetske učinke putem nekoliko bioloških mehanizama: umjereni stres može aktivirati „gene za otpornost“ koji pomažu našem tijelu da se bolje nosi s budućim stresorima tako što povoljno utječe na epigenetske markere koji reguliraju metabolizam, potencijalno poboljšavajući našu sposobnost da učinkovitije koristimo energiju, a epigenetske promjene potaknute umjerenim stresom mogu nam poboljšati i funkciju imunološkog sustava.

Stres i produktivnost: Pronalaženje "slatke točke"

Kada govorimo o stresu, valja spomenuti i koncept „Yerkes-Dodsonovog zakona“, psihološki princip kojega su formulirali Robert M. Yerkes i John D. Dodson, a koji sugerira da u pogledu motivacije i produktivnosti postoji optimalna razina stresa, svojevrsni „sweet spot“ unutar kojega stres djeluje povoljno na naše mentalne procese, poboljšavajući nam fokus, motivaciju i performanse. Prema tom konceptu, preniska razina stresa može rezultirati dosadom i slabom motivacijom, dok previsoka razina stresa može dovesti do anksioznosti, smanjene sposobnosti koncentracije i gubitka interesa.

U zaključcima svojih novih istraživanja, dr. Emma Seppälä, znanstvena direktorica Centra za suosjećanje i altruizam na Sveučilištu Stanford, ističe važnost pronalaska te optimalne „slatke“ točke stresa. Njezina istraživanja pokazuju da umjereni nivo stresa može poboljšati fokus i potaknuti kreativnost, što dovodi do boljih radnih rezultata, uz naglasak na značaju postizanja ravnoteže između stresa i opuštanja. Dr. Seppälä istražuje tehnike za učinkovito upravljanje stresom, uključujući mindfulness i tehnike disanja. Njezini zaključci sugeriraju da ljudi koji uspješno upravljaju stresom imaju veću otpornost i bolju sposobnost suočavanja s izazovima, posebno ističući važnost emocionalne inteligencije i društvene podrške u smanjenju negativnih učinaka stresa.

Praktične strategije za iskorištavanje pozitivnog stresa

Nakon što smo opisali raznolike mehanizme djelovanja pozitivnog stresa i nabrojali njegove brojne potencijalne koristi, postavlja se logično pitanje: možemo li ove teorijske spoznaje iskoristiti u svakodnevnom životu kako bismo zauzdali i pripitomili negativni stres i natjerali ga da pozitivno djeluje u našu korist?

Dok je jasno da kronični, nekontrolirani stres može imati ozbiljne negativne posljedice na naše zdravlje, sve više znanstvenih dokaza ukazuje na potencijalne koristi umjerenog, kontroliranog stresa - od poboljšanja kognitivnih funkcija i jačanja imunološkog sustava do poticanja osobnog rasta i kreativnosti, pozitivni aspekti stresa su brojni i značajni.

Ključ leži u našem pristupu stresu: umjesto da ga promatramo isključivo kao neprijatelja kojeg treba izbjegavati pod svaku cijenu, možemo naučiti prihvatiti umjereni stres kao saveznika u našem putovanju prema boljem zdravlju i osobnom razvoju.

Jedan od najfascinantnijih aspekata pozitivnog stresa je njegova sposobnost da potakne pozitivne učinke na naše mentalno zdravlje, ono što se u rječniku suvremenih psihologa zove 'osobni rast'. Ovaj fenomen, poznat i kao 'posttraumatski rast' ili 'otpornost inducirana stresom', ukazuje na činjenicu da suočavanje sa stresnim situacijama uopće ne mora rezultirati negativnim učincima u vidu postraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), već nasuprot tome može dovesti do značajnih pozitivnih psiholoških promjena. Premda je pojam osobnog rasta posljednjih godina postao donekle nepopularan jer je prečesto i pretjerano izrabljivan od samoprozvanih nju-ejđ gurua i zabrinjavajuće rastućeg broja priučenih lajf-koučeva, u rukama kvalificiranih stručnjaka je to ozbiljan, stručno verificiran i dokazano funkcionalan koncept bihevioralne psihologije.

Richard Tedeschi i Lawrence Calhoun, psiholozi sa Sveučilišta North Carolina, pioniri u istraživanju posttraumatskog osobnog rasta, u rezultatima svojih istraživanja navode kako ljudi koji su prošli kroz stresne ili traumatične događaje često govore o povećanoj mentalnoj energiji, poboljšanim međuljudskim odnosima, većem cijenjenju života, otkrivanju novih mogućnosti u životu i duhovnoj stabilnosti – sve redom o osjećaju općeg osobnog rasta i razvoja nakon proživljavanja stresnih situacija. I brojni drugi rezultati psiholoških i bihevioralnih studije sugeriraju da stres, ukoliko ga se pravilno kanalizira, može biti snažan alat za pozitivnu osobnu transformaciju i rast.

Posttraumatski rast (osobni rast) ne dolazi sam po sebi kao posljedični ishod stresa ili traume, već zahtijeva postojanje adekvatne količine samosvijesti i autorefleksije, uz aktivno sudjelovanje pojedinca, a nerijetko i stručno usmjeravanje i pomoć. Tedeschi i Calhoun, koji su skovali ovaj termin, identificirali su pet ključnih područja u kojima ljudi često doživljavaju osobni rast nakon stresnih ili traumatičnih iskustava: povećana osobna snaga, osjećaj otvaranja novih perspektiva i mogućnosti, poboljšani, dublji i smisleniji međuljudski odnosi, davanje većeg značaja tzv. malim i običnim stvarima u životu, te dublje povezivanje s osobnim duhovnim ili filozofskim uvjerenjima.

Istovremeno su predložili sedam glavnih strategija za ostvarenje pozitivnih učinaka stresa:
1. prihvaćanje stresa kao izazova i prilike za rast i razvoj, umjesto izbjegavanja stresnih situacija;
2. prakticiranje kontroliranog izlaganja stresu kroz aktivnosti poput javnog govora, učenja novog jezika ili bavljenja zahtjevnim sportom;
3. redovita tjelovježba kao oblik „dobrog stresa“ koji poboljšava opće zdravlje i otpornost na stres;
4. prakticiranje tehnika upravljanja stresom: meditacija, tehnike disanja i razvijanje svjesne pažnje (mindfulness) mogu pomoći u regulaciji stresnog odgovora;
5. postavljanje izazovnih ali dostižnih ciljeva, umjesto dalekih i teško ostvarivih;
6. prakticiranje pozitivnog razmišljanja putem promatranja stresnih situacija kao izazova, a ne kao prijetnji;
7. razvijanje otpornosti izvlačenjem pouka iz stresnih iskustava i njihovim korištenjem za psihološko osnaživanje.

Psihologinja sa Sveučilišta Stanford, dr. Kelly McGonigal, autorica knjige „The Upside of Stress“, ovako sažima ideju proaktivnog pristupa stresu: „Stres nije ono što vam se događa; stres je vaš odgovor na ono što vam se događa. A odgovor možete sami odabrati.“ Prihvaćanjem takvog stava i perspektive, te primjenom strategija za iskorištavanje pozitivnih aspekata stresa, možemo transformirati naš odnos prema stresu i iskoristiti njegov potencijal za poboljšanje našeg fizičkog i mentalnog zdravlja. Umjesto da se borimo protiv stresa, možemo naučiti „plesati s njim“, koristeći njegovu energiju za postizanje veće otpornosti, kreativnosti i osobnog rasta.

Naravno, važno je istaknuti da kada je riječ o stresu, svaka osoba ima jedinstveni, individualni sweet spot, vlastitu „slatku točku“: ono što je za jednu osobu umjereni, pozitivni stres, može biti preintenzivno iskustvo za drugu. Stoga je ključno razviti samosvijest i naučiti prepoznati vlastite granice i optimalne razine stresa.

Eliminirati sav stres iz naših života nije ni moguće ni poželjno. Umjesto toga, cilj je naučiti upravljati stresom, prihvatiti ga kada je koristan, a ublažiti ga kada postane previše intenzivan. Sljedeći put kada se suočite sa stresnom situacijom, zastanite na trenutak. Umjesto automatske reakcije straha ili izbjegavanja, pokušajte promatrati stres kao potencijalnog saveznika. Upitajte se: „Kako mogu iskoristiti ovu situaciju u svoju korist, za svoj rast i napredak? Koje prilike za učenje i razvoj mi ovo pruža?“ S takvim stavom možete transformirati svoj odnos prema stresu i preusmjeriti njegov potencijal za pozitivnu promjenu u vašem životu.

„Lako je to reći!“ - lako ćete reći, - Ne zna se svatko samostalno nositi sa svojim stresom!“. I bit ćete u pravu. Uostalom, kada bismo svi to znali, nitko ne bi osjećao i proživljavao negativne posljedice stresa. Stoga se ne ustručavajte potražiti pomoć psihologa ili barem nemojte izbjegavati kvalitetne, iskrene razgovore o svojim stresnim iskustvima i načinima na koje se pokušavate nositi s njima. Već i sâm prvi korak traženja pomoći i pokušaj osvještenja i verbalizacije svojih problema znači da ste odabrali proaktivan i motiviran put prema stjecanju kontrole nad stresom.

U konačnici, naš odnos prema stresu može biti jedan od najvažnijih faktora u određivanju našeg zdravlja i sreće. Prihvaćanjem stresa kao potencijalnog saveznika otvaramo vrata novom svijetu mogućnosti za osobni rast, otpornost i napredak. Stres, kada ga se pravilno razumije i upravlja, može biti katalizator za pozitivnu promjenu u našim životima. Umjesto da budemo žrtve stresa, možemo postati njegovi gospodari, koristeći ga kao alat za postizanje boljeg zdravlja, veće produktivnosti i ispunjenijeg života.