U srijedu je u CineStar Areni održana pretpremijera filma Terminator: Dark Fate. Nakon 28 godina, James Cameron se vratio filmskom svijetu Terminatora u ulozi producenta, osobno odabravši Tima Millera (Deadpool) za redatelja filma  Najzapaženije ime u timu scenarista je David S. Goyer (Batman Begins, The Dark Knight), ali bez suradnje s Nolanom ne uspijeva ostvariti istu razinu pri stvaranju priče i scenarija.

Priča započinje u 1998. godini. Ta nam scena daje do znanja što se prema Cameronovoj viziji dogodilo s Johnom i Sarah Connor. Ostatak radnje se odvija u 2020. godini u rasponu od, kako tvrdi Cameron, tek 35 sati. U središtu radnje je Dani Ramos (Natalia Reyes) koja predstavlja nadu čovječanstva u budućnosti. Nju štiti Grace (Mackenzie Davis; Halt and Catch Fire, Blade Runner 2049, Black Mirror), vojnikinja pokreta otpora iz 2042. godine. Zahvatom koji je zamijenio njenu koštanu i dogradio mišićnu materiju, stekla je snagu i brzinu koja može parirati terminatorima. Njenoj se misiji pridružuje prvo Sarah Connor (Linda Hamilton), a onda i T-800 samoprozvanog imena Carl (Arnold Schwarzenegger).

Terminator: Dark Fate kronološki se nastavlja na drugi film u nizu, Terminator 2: Judgment Day (1991) Njega se najbolje sjećamo po T-1000 (Robert Patrick) - terminatoru koji je u policijskoj uniformi i perfektno zalizane kose tjerao jezu u kosti. Od scene u kojoj ne posustaje iako se raspada zaleđen tekućim dušikom do scene u kojoj deformiran izgara u rastaljenom čeliku - Terminator 2 je gotovo svakom scenom ostavljao u sjećanju utisak dostojan najboljih nastavaka.

Osim prva dva filma, imali smo priliku gledati i Terminator 3: Rise of the Machines (2003), Terminator Salvation (2009), Terminator Genisys (2015), te The Sarah Connor Chronicles (2008-2009). Po pitanju tih ostalih filmova i serije u kojima Cameron nije sudjelovao, potonji je 2017. godine za Hollywood Reporter izjavio kako se pretvaraju da su svi oni bili samo loš san, ili barem alternativne budućnosti.

No, uspijeva li Terminator: Dark Fate biti bolji od tih spin-offa na Cameronovu izvornu priču?  Točno je da Terminator: Dark Fate na bolji način slijedi prva dva filma. Osim u povratku Arnolda Schwarzeneggera i Linde Hamilton, taj respekt prema izvornom konceptu se očituje u par navrata.

Prvo, u dizajnu terminatora Rev-9 koji je poslan da ubije Dani. Poslan od umjetne inteligencije imena Legion (Connorovi su spriječili nastanak Skyneta), taj terminator ima sposobnost razdvojiti se u dva samodostatna entiteta - metalni kostur i vanjštinu s karakteristikama tekućeg metala. Prvi podsjeća na T-800 iz prvog filma, a drugi na T-1000 iz drugog filma, u velikoj mjeri utjelovljujući oba terminatora.

Drugo, u preobrazbi lika Dani. Ona počinje kao što je Sarah Connor počela u prvom filmu - u ulozi prestrašenog civila. Prva polovica filma nas drži pod dojmom da je i njena uloga ista - biti majka djetetu koje predstavlja jedinu nadu za čovječanstvo. Kasnije u filmu, Grace otkriva da je sama Dani ta nada. Istovremeno, Dani pri izražavanju počinje pokazivati istu prekaljenost koju je Sarah Connor stekla kroz godine. Time Dani istovremeno utjelovljuje i lik Johna Connora i lik Sarah Connor.

Umjesto jezive atmosferičnosti potjere iz prethodnog filma, konflikt je previše posredan i ispunjen zaglušujućim akcijskim spektaklom. Od potjere na autocesti i obrušavanja drona do iskakanja u Humveeju s padobranom iz teretnog zrakoplova, Terminator: Dark Fate troši dobar dio filma na ono u čemu ga nadmašuje većina akcijskih filmova.

Humor ne funkcionira ni u jednom liku, barem do pojave Schwarzeneggera kada se mogao čuti prvi smijeh u dvorani. Do tada većina pokušaja odlazi na Sarah Connor koja ili ne uspijeva biti otresita na smiješan način ili aludira na sveprisutni rodni diskurs. Po pitanju potonjeg, film postiže balans na samom kraju filma kada Connor u kritičnom trenutku prelazi preko svojih uvjerenja i zatraži pomoć od T-800 pri spašavanju Dani. Doduše, netko će reći da se ne broji jer je robot, ali i po tom pitanju je film dao puno truda - prikazavši T-800 kao terminatora koji je razvio svijest nakon što je ostao bez misije za izvršiti.

Nekoliko scena odlazi i na pokrivanje manjih rupa u priči kroz eksplicitno objašnjavanje, samo da bi na samom kraju u borbi protiv Rev-9 upotrijebili oružje koje su mogli upotrijebiti bilo kada. Prema prikazanom, Grace nije otkrila da je ono učinkovito, već je imala to znanje otprije. Stoga je nejasno zašto jednostavno nije iz budućnosti sa sobom ponijela više kopija tog oružja.

Film, pod utjecajem aktualnog imigracijskog diskursa (likovi meksičke nacionalnosti), donekle pati i od odluka pri castingu glumaca, ponajprije kad je u pitanju Gabriel Luna (Rev-9). On unatoč izvrsno odrađenoj ulozi ima tu nesreću da mu lice – u usporedbi s hladnim i gotovo sociopatskim licem T-1000 – više priliči ulozi brižnog oca nego terminatora.

U nastojanju da u što većoj mjeri isprati odlike prva dva filma, Terminator: Dark Fate ne započinje vlastito nasljeđe na originalan način. Umjesto prozivanja filma tek kopijom ili varijacijom na prethodno, dojma sam da je film rezultat poštovanja prema Cameronovom Terminatoru i kontraproduktivnog tipa obzira suvremenog doba. Dobre namjere bez jedinstvenosti nisu bile dostatne. S obzirom na aktualnost pitanja o opasnosti koju bi umjetna inteligencija mogla predstavljati, ne iskorištavanje ovog već uspostavljenog svemira za nova pitanja i nove odgovore čini se kao itekako propuštena prilika.