Ja sam ekološki potrošač. Kada to kažem, da sam ekološki potrošač, mislim prije svega na hranu. Hranu nikad ne bacam ili, da budem sasvim egzaktan, to mi se vrlo rijetko događa. Većina hrane u kućanstvu propadne zato što ljudi ne znaju kuhati, a još više jer se ne znaju služiti frižiderom niti znaju pravi (bakterijski) uzrok kvarenja hrane. Još manje znaju mikrobiologiju koja bi ih poučila kada i u kojim se uvjetima bakterije razmožavaju, koje su bakterije štetne, a koje nisu – jer, treba znati, čovjek živi u suživotu (simbiozi) sa stotinama vrsta bakterija i drugih mikroba.

No nećemo sada o bakterijama. To što sam „ekološki potrošač“ znači da jedem sve što se može pojesti. Još sam u djetinjstvu stekao naviku da mi od jabuke baš ništa ne ostane, jer, dok sam je ogrizao, nisam znao kada treba stati s ogrizavanjem. Jedino što mi od jabuke ostane je peteljka – no ni nju ne bacam u smeće nego je zakopam (uguram) u zemlji u tegli za cvijeće. Sada sam u tome napredovao. Više ne bacam ništa ni od lubenice (osim koštica).

To ne znači da jedem koru od lubenice. To ne čini ni slon u zoološkom vrtu. (Da li čini i nilski konj, ne znam, ali mi je živa, neispunjena želja: da bacim lubenicu u njegovu gubicu.) No dobro, što onda da radim s korom od lubenice? (Da znam jesti ono crveno od lubenice samo se po sebi razumije.)

Kada dakle pojedem lubenicu, mislim srčiku, koru izrežem na duge i tanke komade, a potom iz njih u sokovniku (sjeckalica plus centrifuga) iscijedim sok. Iz lubenice od sedam kilograma može se dobiti (iscijediti), vjerovali ili ne, dvije litre soka. Sok je zelene boje, umjereno sladak. Boja mu potječe od „onoga zelenoga“ na površini lubenice, a to „zeleno“ nije ništa drugo nego klorofil, koji je također vrijedan sastojak hrane. Kakav je točan kemijski sastav toga soka, ne bih vam mogao reći, ali da sadrži mnogo kalija i magnezija (od klorofila), to je sigurno.

Meni je sok od lubenice i ovako ukusan. To opet ne znači da ga se ne bi moglo s nečim oplemeniti. Sigurno bi mogao biti dobra podloga za voćne napitke, pa i za koktele. No to prepuštam drugima koji o tome imaju više znanja i iskustva. Mene je, nakon što sam popio sok, počelo mučiti pitanje što učiniti s onima što je još od lubenice preostalo, naime od usitnjene kore koja je stala bez soka.

Uzeo sam što je preostalo od lubenice, stavio to u vodu, a potom procijedio. Nakon što sam postupak ponovio, stavio sam ostatke od lubenice u toplu vodu i dobro ih prokuhao. Opet sam ih ocijedio, a potom rukom iz njih iscijedio vodu, pa od dobivene mase formirao oko dva centimetra velike kuglice koje sam potom stavio na sušenje. Upotreba: od te se mase mogu napraviti kuglice za bor, a dobro dođu i za roštinj. One naime u vatri ne gore, nego pougljene.

Ono što sam od lubenice na kraju dobio bio je papirmaše (fr. papier + mâché = sažvakani papir), vrlo tražen materijal u 19. stoljeću, od kojeg se izrađivao čak i namještaj. Pravio se od namočenog papira, a papirnoj se kaši potom dodavao škrob, gips ili vodeno staklo. Ja to nisam učinio. No mogao sam napraviti još i više: mogao sam usitnjenoj i prokuhanoj kori od lubenice dodati punilo i vezivo, pa tako dobiti papir. Tako nas je priča o lubenici na kraju dovela do govora o tehnologiji papira.

Papir se, općenito govoreći, sastoji od celuloze, punila i veziva. Celuloza potječe od starih krpa (nekoć) ili drvene mase (danas), a kao punilo može poslužiti kreda ili kaolin, dok vezivo može biti želatina (tutkalo) – no tako su, s tutkalom, radili papir u 18. stoljeću. 

Još mi je ostalo da nešto kažem o celulozi. I od čiste se celuloze može napraviti papir – ali papir za filtriranje (filter-papir). Taj papir nije čvrst (jer nema veziva), a usto lako upija vodu (jer nema punila), pa se po njemu ne može pisati. Izrađen je od izuzetno čiste celuloze, koja je još isprana kiselinom kako bi se uklonili tragovi mineralnih tvari, a usto je izrađena od vlakana određene veličine koja su  na poseban način sušena i prešana kako bi papir imao rupice određene veličine. No to su već trikovi kemičarskog zanata.

Kako ne znam pravi kemijski sastav soka od lubenice, tako ne znam ni pravi sastav njezine celuoze. Sve su celuloze jednakog kemijskog sastava, riječ je naime o polimerima glukoze, (-C₆H₁₀O₅-)_n,  no ti se polimeri razlikuju po stupnju polimerizacije, po onom n u formuli. Kod pamuka molekula celuloze ima više od 2000 monomernih jedinica (n > 2000), pa se zato pamučno vlakno može presti. Kod celuloze iz drva n = 1200 – 1600 (smreča) do n = 1200 – 1400 (bukva), no kuhanjem se molekule lome, pa se papir radi od celuloze s n = 700 – 900. Ako su molekule celuloze u kori lubenice tako duge, onda bi se zaista od lubenice mogao napraviti papir – recimo za slikanje akvarela „Mrtva priroda s lubenicom“.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je više stručnih  i 13 znanstveno-popularnih knjiga, među njima i knjige  „Deset kemijskih pokusa koji su promijenili svijet“ koja je izišla 2000. godine kao prošireni katalog istoimene izložbe u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla.