Mjesec polako hrđa, a krivac za to je – Zemlja
Nova studija objavljena u časopisu Science Advances pokazuje kako na Mjesečevim polovima postoje naslage željeznog oksida hematita, koji se tamo pojavljuje na predjelima bližima Zemlji
Prva indijska svemirska misija koja je uspješno spustila sondu na Mjesec, Chandrayaan-1, još 2008. i 2009. godine je na Zemljinom prirodnom satelitu otkrila postojanje hematita, željeznog oksida. Uspoređujući njihove rezultate s uzorcima Mjesečevog tla, regolita, koje su na Zemlju donijeli astronauti iz misija Apollo, znanstvenici su došli do zaključka da se količina hematita razlikuje od regije do regije.
Ova otkrića navela su znanstvenika Shuaija Lija s havajskog sveučilišta, odnosno tamošnjeg Instituta za geofiziku i planetologiju, na daljnje istraživanje. On je svoja otkrića sabrao u članku objavljenom u časopisu Science Advances. Njegov rad pokazuje da je nastanak hematita na Mjesecu, gdje ga najviše ima oko polova, izravno povezan s blizinom Zemlje.
Prijenos kisika na Mjesec
Naime, kisik za oksidaciju željeza nije mogao doći iz regolita, jer tamo nije u slobodom obliku već je vezan u mineralnim strukturama. Količine hematita koji se nalazi na Mjesecu, dakle, nisu mogle nastati od tamo već postojećeg kisika, nego ga je Mjesec morao odnekuda "uvesti". Kao glavni "donor" kisika, koji je bio potreban za nastanak velike količine oksida, ističe se Zemlja.
Kisik iz viših dijelova atmosfere solarni vjetrovi najvjerojatnije ponesu u svemir, a dio njega potom završava na Mjesecu. Kako bi nastala količina hematita koja je danas prisutna na Zemljinom prirodnom satelitu, bilo je potrebno da se ovaj proces odvija 100 milijuna godina, kaže Li, jer se godišnje do Mjesečeve površine tako može prenijeti tek 1,5x1027 molekula kisika. Dakako, prijenos kisika događa se vjerojatno već milijardama godina.
Dodatni dokaz da je "krivac" za hrđanje Mjesečeve površine zemaljski kisik je i činjenica da je hematit prisutniji na strani Mjeseca koja je stalno, zahvaljujući "gravitacijskom zaključavanju" odnosno sinkronoj rotaciji, okrenuta prema Zemlji. Osim kisika sa Zemlje, oksidaciji Mjesečeve površine vjerojatno su doprinijele i molekule vode sa samog Mjeseca, oslobođene udarima čestica svemirske prašine u njegovu površinu, zaključuje Li, i kaže kako je ovo otkriće pokazalo da su kemijski procesi u Sunčevom sustavu daleko složeniji nego se to do sada smatralo.
