Zlatna horda - kad bombe pričaju

Američka vojska je izvela prvi konkretni test Golden Horde tehnologije (zlatna horda) koja omogućava međusobno komuniciranje pametnog oružja i promjenu ciljeva u letu

Drago Galić nedjelja, 17. siječnja 2021. u 18:33

U Carpenterovom diplomskom radu Tamna zvijezda (Dark Star) pojavljuje se pametna bomba-pričalica, filozofski nastrojeno termonuklearno oružje koje želi eksplodirati u spremištu svemirskog broda (nije se uspjela otkačiti i spustiti na mjesto gdje je trebala, a želi se „ostvariti kao bomba“), a sada imamo prave bombe koje komuniciraju, doduše samo međusobno, ne i s ljudima i koje si pomažu „ostvariti se kao bombe“ i to u letu prema cilju.

Još prošle godine američka vojska je najavila da već dulje vrijeme radi na tehnologiji Golden Horde (nazvanom prema mongolskom kanatu iz 13. stoljeća), a kojoj je zadaća napraviti pametno oružje koje međusobno, tijekom djelovanja, komunicira i mijenja prioritete i ciljeve i nakon što je ispaljeno. Radi se o autonomnoj kolaboraciji skupine bombi, raketa ili bilo kojeg drugog pametnog oružja koje je u stanju identificirati i prioritizirati mete po važnosti i mijenjati cilj ovisno o internoj listi prioriteta.

U konkretnom slučaju, početkom godine je, prema pisanju Popular Mechanicsa, prvi puta testirano u praksi ovo oružje, odnosno logika montirana na dvije pametne bombe GBU-39 SDB (CSDB – Collaborative Small Diameter Bombs) od 250 funti (nešto preko 100 kilograma) koje su u letu svojim senzorima otkrile GPS tragač u ciljanom prostoru i jedna drugoj prenijele informaciju i promijenile inicijalno zadani cilj u ovaj novootrkiveni koji im je prema listi prioriteta meta višeg ranga.

Test ipak nije uspješno završen zbog greške u softveru. Iako su bombe otkrile da elektronički ometač (inicijalni cilj) nije najvažniji, zbog greške u programskom kodu komande za upravljanje bombama nisu stigle do navigacijskog sustava pa su na kraju obje bombe eksplodirale u „failsafe“ području poligona.

Ipak, ovo nije obeshrabrilo vojsku koja tvrdi da je „ovo oružje za ratove budućnosti“ (što samo govori koliko smo otišli u barbarizam gdje se ratovi, nasuprot naporima postizanja mira u svijetu, uopće ne dovode u pitanje, već se pitanja svode na rješavanje tehničkih problema efikasnosti i veće ubojitosti).

Tehnologija koju tvorci opisuju „ne kao umjetnu inteligenciju, već kao seriju IF-THEN uslova“, bi trebala omogućiti da čitavi rojevi ovakvog pametnog oružja međusobno u letu komuniciraju i neovisno o prvotno zadanom cilju od strane čovjeka, mijenjaju ciljeve ili dodatno konvergiraju na cilj kojega prva detonacija prve takve bombe nije uspjela uništiti.

Na ovaj se način namjerava pospješiti i inače velika efikasnost postojećeg pametnog oružja ovim „on-the-fly“ promjenama „taskinga“ (zadataka) posve automatiziranoga i bez potrebe za ljudskom interakcijom koja bi vjerojatno bila i nemoguće za veći broj oružja istodobno u letu.

Naime, i sada je za neke tipove vođenog oružja (na vlastiti pogon ili bez njega) moguće pilotu tijekom leta promijeniti cilj (primjerice, ako ispali dvije navođene proturadijacijske rakete na radar i prva pogodi ostavljajući dovoljno vremena za promjenu cilja ovoj drugoj, pilot može to ručno uraditi), ali u praksi pilotima nije moguće aktivno skenirati i mijenjati mete za veći broj oružja koja su već lansirana (rakete) ili ispuštena (bombe).

Sama bomba GBU-39 SDB spada u novu generaciju pametnog, navođenog oružje bez vlastite propulzije. Na cilj se navodi inercijalno, koristeći brzinu i visinu letne platforme s koje je ispuštena.  Primjerice, djelujući s najviše operativne brzine i visine, ispuštena s nekih 15 kilometara visine i s dovoljnom brzinom i unutar dometa senzora, GBU-39 može dosegnuti „jedrenjem“ (točnije, korištenjem navigacijskih krilaca za promjene smjera unutar mogućih odstupanja) cilj do 100 kilometara udaljen bez ikakve vlastite propulzije.