Od otpadaka očišćenih lososa rade čistiju, zeleniju, biorazgradivu plastiku
Kanadski istraživači sa sveučilišta u Newfoundlandu razvili su postupak za pretvaranje ribljeg ulja u polimer nalik poliuretanu. Materijal je dokazano biorazgradiv, a sad se istražuje i njegova praktična primjena
Poliuretani, vrsta plastike, nalaze se gotovo svugdje - u cipelama, odjeći, hladnjacima i građevinskim materijalima. Ali ovi svestrani materijali imaju veliku manu. Dobiveni iz sirove nafte, otrovni za sintezu i sporo razgradivi, konvencionalni poliuretani nisu ekološki prihvatljivi.
Na bazi ribljeg ulja
Sigurnija, biorazgradiva alternativa poliuretanu pronađena je u ribljem otpadu - glavama, kostima, koži i crijevima atlantskog lososa. Istraživači će svoje rezultate predstaviti na proljetnom sastanku Američkog kemijskog društva (ACS) koje se održava na mreži do kraja travnja.
Poliuretan na bazi ribljeg ulja mogao bi pomoći u podmirivanju goleme potrebe za održivijom plastikom, kaže dr. Francesca Kerton, glavna istraživačica s Memorijalnog sveučilišta u Newfoundlandu. Kako bi izradili novi materijal, istraživači su ekstrahirali ulje iz ostataka atlantskog lososa, nakon što je ulovljena riba pripremljena za prodaju.
Konvencionalna metoda za proizvodnju poliuretana predstavlja niz ekoloških i sigurnosnih problema. Potrebna je sirova nafta, neobnovljivi izvor, i fozgen, bezbojni i vrlo otrovni plin. Sinteza generira izocijanate, vrlo otrovne spojeve kakvi su 1984. u indijskom Bhopalu prouzročili dosad neviđenu ekološku katastrofu. Uz to, konačni proizvod ne raspada se lako u okolišu, a ograničena biorazgradnja može osloboditi kancerogene spojeve.
Istraživači se okreću zelenijim alternativama pa su razvijeni novi poliuretani na bazi ulja biljnog podrijetla. No, usjevi poput soje od kojih se proizvodi ulje trebaju zemlju koja bi se inače mogla koristiti za uzgoj hrane.
Obećavajuća alternativa
Riblji otpaci čine se kao obećavajuća alternativa. Uzgoj lososa glavna je industrija na području Newfoundlanda. Nakon obrade, riblji ostaci često se bacaju, ali ponekad se iz njih vadi ulje.
Kerton je s kolegama razvila postupak za pretvaranje ribljeg ulja u polimer nalik poliuretanu. Nezasićenom ulju kontrolirano dodaju kisik kako bi stvorili epokside, molekule slične onima u epoksidnoj smoli. Nakon reakcije ovih epoksida s ugljičnim dioksidom, molekule se vežu s aminima koji sadrže dušik kako bi stvorili novi materijal.
No što s mirisom? U početku se osjeti vonj ribljeg ulja no u procesu izrade ribljeg poliuretana neugodan miris potpuno nestane, objašnjava Kerton koja je sad istražuje vijek trajanja dobivenog materijala. Laboratorijski eksperimenti s dodavanjem enzima koji razgrađuju masti poput onih u ribljem ulju, pokazali su da je novi materijal lako razgradiv.
Proučavaju i njegova fizička svojstva kako bi se otkrila potencijalna upotreba "riblje plastike" u stvarnom svijetu, za izradu biorazgradive ambalaže ili vlakana za odjeću.
