Riječ „radioaktivnost“ tjera strah u kosti i budi bolna sjećanja na Černobil i Fukushimu, no radioaktivnost je – (ne) zna se – prirodna pojava poput kiše ili potresa. Većina se kemijskih elemenata pojavljuje u više atomskih vrsta, svaka vrsta s različitim brojem neutrona u atomskoj jezgri, što znači da atomi istog elementa mogu imati različitu relativnu atomsku masu. Ili, drugačije rečeno, kemijski element može imati više izotopa.

Neki izotopi mogu biti nestabilni, a to znači radioaktivni. I to bi bilo sve što bi o tome trebalo znati, uz jednu nadopunu. Danas se izbjegava riječ „izotop“. Umjesto toga radije se govori o „nuklidima“ i „radionuklidima“ (nestabilnim, radioaktivnim nuklidima): ²¹⁰Pb, ²²²Rn, ²³⁸U i ²³⁵U su radionuklidi, no ²³⁸U i ²³⁵U su izotopi, izotopi uranija. Toliko o terminologiji.

Radioaktivnost je, rekoh, prirodna pojava: radionuklidi su prirodni sastojci zemlje, zraka i vode. Upravo je to bila tema opsežnog istraživanja hrvatskih znanstvenika iz dvije naše ustanove, zagrebačkog Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) te Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultate istraživanja objavili su početkom ove godine u časopisu Arhiv za higijenu rada i toksikologiju u obliku dva znanstvena rada. Naslov prvog rada, „Radioactivity of soil in Croatia I: naturally occurring decay chains“, govori sam za sebe,  dok se drugi rad „Radioactivity of soil in Croatia II: ¹³⁷Cs, ⁴⁰K, and absorbed dose rate“, iako to nije istaknuto u naslovu, bavi i jednim umjetnim (¹³⁷Cs), dakle čovjekovim djelovanjem nastalim radionuklidom. Što su dakle napravili naši znanstvenici?

U dvije godine, 2015. i 2016., sakupili su na 138 mjesta diljem Lijepe naše uzorke tla, na svakom mjestu po deset, te potom mjerili koncentracije aktivnosti radionuklida uranija (²³⁸U), torija (²³²Th), radija (²²⁶Ra), olova (²¹⁰Pb), cezija (¹³⁷Cs) i kalija (⁴⁰K) – te dobili vrlo nejednake rezultate. To kažem ne samo zato što se srednja koncentracija aktivnosti za radionuklide podosta razikovala, od 25 Bq/kg za cezij-137 do 423 Bq/kg za kalij-40, nego i zbog velikih razlika po područjima. Tako je primjerice koncentracija aktivnosti uranija-238 u nekim područjima bila manja od 25 Bq/kg da bi se u drugim penjala na vrijednosti od 140 Bq/kg, a radija čak na 281 Bq/kg – iako je prosječna vrijednost za uranij-238 bila 45, a za radij-226 57 Bq/kg.

Pogled na kartu otkriva i razlog: prirodna koncentracija aktivnosti, pripisana tim dvama radionuklidima, posljedica je ponajviše geološkog sastava tla. Ona je veća u južnim krajevima Hrvatske („tijelu hrvatske ptice“), u kamenitim, krškim krajevima. Radij je zemnoalkalijski metal, sličan kalciju i magneziju, pa se očekivano ugrađuje u vapnenačke (CaCO₃) i dolomitne (CaCO₃·MgCO₃) stijene. Druga je priča radioaktivni cezij, nuklid koji dolazi s oborinama poslije havarija na nuklearnim elektranama. On se koncentrira tamo gdje ima najviše vlage, posebice u predjelima s mnogo magle.

Kada se pak govori o koncentraciji aktivnosti radionuklida treba uzeti u obzir i njihovo vrijeme poluraspada: od 4,5 milijardi godina za ²³⁸U do samo 30,1 godinu na ¹³⁷Cs.To znači da će ista masa cezija-137 imati mnogo veću aktivnost od iste mase uranija-238, no cezij će se – za razliku od uranija – brzo raspasti: od postanka svijeta raspao se samo svaki drugi atom uranija-238.

No iza uranija zaostaju drugi radionuklidi, između ostalog i vrlo opasni izotop radona (²²²Rn), plemenitog plina koji se miješa sa zrakom te ulazi u pluća gdje može izazvati rak. (Koncentraciju aktivnosti tog izotopa naši znanstvenici u ovom istraživanju nisu mjerili jer su, razumije se, istraživali radioaktivnost tla, a ne zraka.)

Koliko je sve to opasno ne kazuje nam međutim koncentracija aktivnosti izražena u bekerelima po kilogramu tla (Bq/kg) nego brzina apsorbirane doze izražena u (nano)grejima po satu, nGy/h. I što se dobiva?

Dobiva se posve neočekivan rezultat. Prosječna brzina apsorbirane doze iz prirodnih izvora za Hrvatsku iznosi 63 nGy/h, a kada se tome doda i brzina apsorbirane doze za umjetnu radioaktivnost (¹³⁷Cs) dolazi se do samo 5 % više vrijednosti, 66 nGy/h. Ako nas u Hrvatskoj nešto zrači to je priroda, krš i kamen, a ne Černobil i Fukushima!

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.