Ljudi obično misle da se vojne tajne čuvaju tako da neprijatelj o neprijatelju ništa ne može znati, da se o svemu šuti, sve drži pod ključem, u sefu, pod šifrom itd., itd. Baš obratno: protivniku se plasira toliko informacija da on više ne zna što je istina, a što laž, što je prava informacija, a što dezinformacija, podvala. Čak i istinita informacija može biti dezinformacija. Primjer za to je potpuni nacrt, sa svom pratećom tehničkom dokumentacijom, za proizvodnju lovačkog aviona što su ga u Drugom svjetskom ratu Britanci poslali Nijemcima. Od toga su Britanci imali koristi, a Nijemci nisu. Britancima je to trebalo da povećaju vjerodostojnost svoga dvostrukog špijuna, a Nijemci od sve te dokumentacije nisu imali nikave koristi, jer je bila riječ o zastarjelom modelu koji se prestao proizvoditi.

Na te su me misli navele sve ove priče o koroni i oko korone, a još više znanstveni članak (preliminarno priopćenje) riječkog fizičara i filozofa znanosti Marka Grbe pod naslovom „What is cost of scientific illiteracy in time of global pandemic (Koja je cijena znanstvene nepismenosti za svjetske pandemije)“ što je izišao ove godine u 19. broju časopisa za filozofiju medija In medias res (doi:10.46640/imr.10.19.3). Kakve veze ima globalna pandemija sa špijunažom? Veza je u vici i buci koja se oko nje stvorila, u velikom broju informacija iz kojih se ne može stvoriti prava slika o razmjerima i opasnostima od epidemije. Ili, da citiramo autora, „Glavna teza [ovog rada] je da je nedovoljna razina prirodoznanstvenog obrazovanja – a ponekad i nedostatak osnovne znanstvene pismenosti – koja se očituje kako kod najviših predstavnika političke vlasti tako i kod takozvanih teoretičara zavjere, stajala premnogo izgubljenih života uz još nesagledive štete u budućnosti.“

Neznanje je plodno tlo za sijanje straha i panike, no i za manipulaciju javnim mišljenjem, bilo da to čine političari ili teoretičari zavjere. Je li baš riječ o svijesnom činu, o namjernoj manipulaciji (kao kod špijunaže) ili je to samo posljedica neznanja samog manipulatora (demagoga) teško je reći. No bit će bolje ako se osvrnem na nekoliko činjenica što ih spominje Marko Grba, a koje se nedovoljno jasno (i glasno) ili pak krivo prikazuju u javnosti.

Prva važna činjenica je da zaraznost virusa ovisi o broju virusnih čestica u zraku: više udahnutih čestica – teži oblik bolesti. To izravno proturječi antimaskerima, jer iako maska može propuštati virusne čestice, jasno je da će u prostoriji u kojoj svi nose maske virusnih čestica biti manje nego u prostoriji u kojoj ih nitko ne nosi. Znanstvena se nepismenost ovdje očituje u neshvaćanju kvantitativne naravi svake prirodne pojave, naime da pojava nije uzrokovana uzročnikom nego količinom uzročnika (razlika između navodnjavanja i poplave).

Druga predrasuda u pogledu ove epidemije proizlazi iz prastare zablude da je bolest uvijek povezana sa simptomima: teža bolest – teži simptomi. Kako netko može biti bolestan, a da ga ništa ne boli? Može, može, dakako da može. Išijas boli za poludjeti, a melanom uopće ne boli – do mjesec dana prije smrti. Već nakon dva do četiri dana nakon infekcije virusom COVID-19 zaraženi može širiti zarazu, no tek se sedmog dana pojavljuju prvi simptomi bolesti (a mogu se uopće ne pojaviti). Drugim riječima, „zdravi“ ljudi mogu isto tako širiti bolest kao i bolesni.

Treća zabluda možda je najčešća, a na njoj se temelji sva antivakserska ideologija. Riječ je naime o tvrdnji da treba cijepiti samo rizične skupine, ljude starije dobi i one krhkoga zdravlja. Na stranu činjenica da i oni posve mladi i zdravi mogu umrijeti od korone (jer, kao što rekoh, težina bolesti ovisi o broju udahnutih virusnih čestica), na taj se način ne može steći kolektivni imunitet, a bez postizanja kolektivnog imuniteta pandemija će se protezati u nedogled. Za postizanje kolektivnog imuniteta treba procijepiti barem 70 % stanovništva. I tu se očituje prastara mudrost: ako želiš najbolje za sebe, radi za boljitak ljudi oko sebe – jer čovjek je društveno biće.

Zašto se ove i ovakve istine dovoljno ne komuniciraju ili se pak iskrivljuju? Autor spomenutog članka nikoga ne oslobađa krivnje, jer su oni koji donose odluke u javnom prostoru, političari, isto tako znanstveno nepismeni kao i oni koji ih donose za sebe, naime građani. Među krivce ja bih uvrstio još znanstvenike i liječnike koji, iako im se ne može predbaciti znanstvena nepismenost, može im se predbaciti medijska, da ne kažem opća nepismenost. Sada se tek vidi koliko vrijedi znanje popularizacije znanosti, djelatnosti koja se u znanstvenim krugovima slabo cijeni, pa čak i prezire.

I što na kraju reći? Na svijetu neće biti mira dok vladari ne postanu filozofi ili filozofi vladari. Tako je govorio Platon. No demokracija zahtijeva da svi budu „vladari“, pa stoga i „filozofi“. Nije li to idealizam? I jest – zar Platon nije kruna idealističke filozofije?

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir te, naravno, Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda, a danas je urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 13 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.