Uskrs je jedan od rijetkih velikih blagdana na temelju kojeg se, unatoč svojoj važnosti, nikada nije izgradio osobito bogat filmski i televizijski repertoar. Dok je Božić tijekom desetljeća postao gotovo zaseban podžanr, s nebrojeno mnogo filmova koji svake godine ponovno pune televizijske programe (a i kino dvorane), Uskrs je u popularnoj kulturi ostao prisutan u znatno skromnijoj varijanti.

Razlog tomu dijelom leži u samoj prirodi blagdana. Riječ je o izrazito religijski utemeljenom datumu, čije je značenje mnogo teže prevesti u široko prihvaćen, sekularni narativ. Božić je s vremenom dobio čitav niz prepoznatljivih (u prvom redu konzumerističkih) motiva koji funkcioniraju i izvan vjerskog okvira – od Djeda Božićnjaka i darova do snijega, obiteljskih okupljanja i sentimentalne ikonografije zime. Uskrs, s druge strane, izvan liturgijskog i obiteljskog konteksta rijetko nudi takvu vrstu univerzalno prepoznatljive filmske scenografije.

Zato se uskrsni program tradicionalno svodi na očekivane naslove: filmove za djecu ili filmove koji izravno tematiziraju Kristovu muku, smrt i uskrsnuće. Drugim riječima – dvije krajnosti – ili „zeko i jaja” ili „biblijski spektakl”. No upravo izvan tog najužeg okvira krije se prostor za nekoliko „drugačijih” uskršnjih filmova – uradaka s neobičnim odmakom od onoga što se od blagdanskog repertoara očekuje. Je li riječ o odreda vrhunskim filmovima? Apsolutno ne, no neki su od njih zaista kvalitetni, drugi vrlo zanimljivi, a treći... poprilično bizarni.

8. Critters 2: Glavno jelo (Critters 2: The Main Course, 1988)

Počnimo odmah s bizarnima. Ako na listi tražimo naslov kojem Uskrs nije samo ukras nego stvarni pokretač radnje, Critters 2: Glavno jelo vjerojatno je jedan od boljih primjera. Riječ je o izravnom nastavku filma Critters iz 1986., koji je režirao Mick Garris u svom redateljskom debiju, uz povratak Scotta Grimesa, Dona Oppera i Terrencea Manna. Radnja je smještena dvije godine nakon prvog filma: Brad se vraća u Grover’s Bend, a preostala jaja Kritea završavaju u lokalnoj uskrsnoj proslavi što vrlo brzo potakne novi val kaosa.

U kratkim crtama, film funkcionira kao mali provincijski čudovišni film (eng. creature feature) s jasnim zapletom. Brad dolazi baki u posjet baš uoči uskrsnog vikenda, dok se u mjestu organizira potraga za jajima. Problem je u tome što su među obojanim jajima završila i izvanzemaljska jaja Crittera. Iz njih se najprije izlegu male, a zatim sve proždrljivije beštije koje ponovno pretvaraju Grover’s Bend u poprište opsade. U isto vrijeme vraćaju se i svemirski lovci na glave, pa film paralelno vodi priču o invaziji čudovišta i priču nastavka već uspostavljene franšize.

Garris vrlo jasno gura nastavak prema spoju horora, slapsticka i razuzdanosti B-filma, pa je Critters 2 bliži bezobraznoj verziji obiteljskog čudovišnog spektakla nego čistom hororu. Upravo zato često priziva usporedbe s Gremlinima: ritam je brži, ton je lakši, a čudovišta su istodobno prijetnja i izvor gegova. Film je s vremenom stekao bolji status među ljubiteljima žanra (no što je to bio slučaj 1988.), no – imajte na umu – Rogert Ebert je s razlogom rekao da filmu manjka stila i osjećaja zabave u odnosu na prethodnika te da „nema razloga za postojanje”.

7. Hank i Mike (Hank and Mike, 2008)

Hank i Mike je kanadska crna komedija redatelja Matthiewa Klincka, čija je osnovna ideja dovoljno apsurdna da odmah definira film: Hank i Mike nisu ljudi u zečjim kostimima, nego stvarni uskrsni zečevi, zaposleni u korporativno organiziranom sustavu koji upravlja blagdanima. Kada zbog jednog propusta završe na ulici, film se pretvara u priču o dvojici otpuštenih radnika koji izvan vlastitog rituala više ne znaju tko su ni što bi sa sobom. Radnja je postavljena gotovo kao kombinacija „buddy komedije” i „radničke satire”. Mike je uredan, povučen i suviše pristojan, Hank je ciničan, neuredan i samodestruktivan, a njihova dinamika nosi cijeli film. Obojica godinama žive unutar jedne vrlo specifične profesije, pa otkaz ne znači samo gubitak plaće nego i raspad identiteta (za daleko bolju filmsku alternativu vidi Bez izbora). U tom smislu film se puno manje oslanja na samu dosjetku s uskrsnim zečevima nego što se na prvi pogled čini; ispod kostima je priča o muškarcima u tridesetima koji su shvatili da su cijeli život bili formirani jednom institucijom koja ih se odrekla „preko noći”.

Kritike su bile podijeljene: Rotten Tomatoes bilježi 53 posto na temelju malog broja recenzija, ali i oni manje oduševljeni uglavnom priznaju da je, ako ništa drugo, riječ o vrlo neobičnom filmu.

6. Sretan Uskrs (Joyeuses Pâques, 1984)

Na ovoj listi Sretan Uskrs vjerojatno je, bez obzira na naslov, najlabavije povezan sa samim blagdanom, ali upravo zato i jest zanimljiv izbor. Za razliku od horora i žanrovskih naslova koji od Uskrsa rade okvir za krvoproliće ili čudovišta, film Georgesa Lautnera koristi blagdan kao polazište za francusku komediju zabune. Riječ je o filmu iz 1984., snimljenom prema kazališnom komadu Jeana Poireta, s Jean-Paulom Belmondom u glavnoj ulozi, uz Sophie Marceau i Marie Laforêt. U francuska kina stigao je 24. listopada 1984., a cijeli njegov mehanizam počiva na jednoj laži izrečenoj u krivom trenutku.

Radnja prati Stéphanea Margellea, bogatog poslovnog čovjeka i notornog ženskaroša, uvjerenog da ima slobodan vikend nakon što suprugu isprati na put. U kuću dovodi mladu Julie, no plan se raspada kada se supruga Sophie neočekivano vrati. U panici Stéphane izgovara prvo što mu padne na pamet: Julie predstavlja kao svoju kćer. Problem, naravno, nije u samoj laži nego u činjenici da ona odmah traži dodatna objašnjenja i nove improvizacije, pa film zatim gradi čitav niz sve zamršenijih situacija oko identiteta, ljubomore i održavanja apsurdne konstrukcije na životu.

Drugim riječima, film ne može biti dalje od biblijske drame: Joyeuses Pâques je komedija za odrasle u kojoj uskrsni vikend služi kao praktičan okidač za nevjeru, povratak supruge i čitav niz nesporazuma. To je sasvim dovoljno da zasluži mjesto među drukčijim uskrsnim filmovima – ne zato što predstavlja Uskrs, nego zato što ga koristi kao alibi.

5. Easter Bloody Easter (2024)

U svojoj recenziji filma Tiha noć, smrtonosna noć (Silent Night, Deadly Night, 1984), poznati je američki filmski kritičar Leonard Maltin napisao: „Što je sljedeće, uskršnji zeko kao zlostavljač djece?”. Pa, skoro. Peto je mjesto na ovoj listi rezervirano ne samo za Easter Bloody Easter (čiji naslov nikad nije službeno preveden, vjerojatno zato što nitko ne želi filmu nadjenuti ime „Krvavi Uskrs”), već i za sve one filmove koji bi upali pod ono čega se Maltin pribojao. Ako je Critters 2 primjer uskrsnog horora koji koristi blagdanski okvir za zaplet, Easter Bloody Easter ide još dalje i od Uskrsa radi cijeli kičasti, krvavi spektakl. Film je režirala Diane Foster u svom dugometražnom redateljskom debiju, a pritom je i odigrala glavnu ulogu; scenarij potpisuje Allison Lobel, koja se također pojavljuje pred kamerom. Riječ je o nezavisnoj horor komediji čija je radnja postavljena u mali teksaški gradić koji se priprema za lokalnu uskrsnu manifestaciju, dok Jeanie pokušava shvatiti što se dogodilo njezinu nestalom suprugu. Istraga je vodi prema staroj lokalnoj priči o Jackalopeu, koje je u ovom filmu zamišljen kao ubojito, preobražavajuće stvorenje koje uz sebe vuče i čitavu vojsku zečeva. Kako broj nestanaka i krvavih napada raste, Jeanie se udružuje s prijateljicom Carol i profesionalnom lovkinjom na zečeve Megan, pa film vrlo brzo prelazi iz male bračne i provincijske drame u apsurdni obračun s čudovištem usred uskrsne euforije.

Da se razumijemo, Easter Bloody Easter zna da je jeftin, prenaglašen i rubno blesav film, od čega ni ne bježi. Umjesto da skriva ograničenja budžeta, on ih pretvara u dio identiteta: praktični efekti imaju tzv. šund-estetiku, a Jackalope namjerno izgleda kao svjesno pretjerano utjelovljenje noćne more. Slično vrijedi i za ostale filmove na istom tragu, kao npr. Easter Bunny, Kill! Kill! (2006), no film sa petog mjesta naše liste potencijalno je ipak najbolji od njih. U svakom slučaju, koji god da odaberete – sigurno ćete pogriješiti.

4. Mrtvi snijeg (Død snø, 2009)

Kakvi su to uskršnji praznici bez nacističkih zombija? Norveški film Tommyja Wirkole (inače motivacija za domaći nam zom-com) prati skupinu studenata medicine koji tijekom uskrsnih praznika odlaze u izoliranu planinsku kolibu kako bi skijali, pili i proveli vikend daleko od svega. Tamo ih sustiže lokalna priča o nacistima koji su pred kraj Drugog svjetskog rata nestali u snijegu, da bi se pokazalo da nisu nestali zauvijek.

Ono po čemu se film zaista izdvaja jest spoj norveških pejzaža, samosvijesti i (abnormalne) količine krvi. Wirkola je i sam otvoreno govorio da je odrastao na hororima, a taj utjecaj se vidi u načinu na koji film tretira nasilje: ne kao realističnu ugrozu, nego kao groteskni spektakl. Likovi su, da se razumijemo, tek dovoljno funkcionalni da nose zaplet, a pravu atrakciju čine ritam, specijalni efekti i spremnost da se horor pretvori u crni humor bez puno objašnjavanja. Mrtvi snijeg ne redefinira zombi filmove, već jedan potrošeni podžanr uspijeva premjestiti u norveški uskrsni pejzaž i iz toga izvući dovoljno brutalnosti i humora da film i danas djeluje kao sasvim legitimna sezonska alternativa predvidljivijim blagdanskim naslovima. Ah, taj kemp i samosvjesni kič.

3. Čokolada (Chocolat, 2000)

Od svih naslova na ovoj listi Čokolada je vjerojatno najbliža „pravom” uskrsnom filmu, ali na posve drukčiji način od onoga što se obično podrazumijeva. Lasse Hallström je prema romanu Joanne Harris snimio priču smještenu u francusko selo 1959. godine, gdje Vianne Rocher s kćeri dolazi na početku korizme i preko puta crkve otvara čokoladarnicu. Sama postavka odmah definira sukob: s jedne strane strogo uređena zajednica koja se odriče užitaka, s druge žena koja nudi upravo ono što korizmeni režim pokušava potisnuti. Film je režirao Hallström, scenarij potpisuje Robert Nelson Jacobs, a uloge nose Juliette Binoche, Judi Dench, Alfred Molina, Lena Olin i Johnny Depp.

U kratkim crtama, radnja prati kako Vianne svojim dućanom polako mijenja mjesto koje je naviklo na red, šutnju i strogu hijerarhiju. Njezine praline i topla čokolada bude potisnute želje, popravljaju narušene odnose, vraćaju samopouzdanje zlostavljanoj Josephine, otvaraju prostor za pomirenje između Armande i njezina unuka i, najvažnije, izravno provociraju Comtea de Reynauda, samoproglašenog čuvara javnog morala. 

Za ovu listu film je važan zato što Uskrs ovdje nije ni dekor ni puki kalendarski podatak, nego vrhunac cijelog sukoba. Čokolada je doslovno izgrađena na temu korizmenog odricanja: Vianne dolazi upravo na početku posta, a završni obračun s Comteom događa se oko uskrsne proslave. Drugim riječima, film koristi blagdanski ciklus da bi govorio o zabrani, iskušenju, disciplini, tjelesnosti i oslobođenju.

2. Kordon (2002)

Na ovoj listi Kordon je vjerojatno najneobičniji izbor jer s Uskrsom nema nikakve veze na razini ikonografije, nego isključivo na razini kalendara i društvenog konteksta. Film Gorana Markovića, snimljen prema tekstu Nebojše Romčevića, smješten je u Beograd tijekom uskrsnog vikenda 1997., usred prosvjeda protiv režima Slobodana Miloševića. U kratkim crtama, film prati šestoricu policajaca koji tijekom „najduže” noći patroliraju Beogradom, suzbijaju demonstracije i sve više pucaju pod pritiskom umora, straha, privatnih problema i političke konfuzije. U središtu je zapovjednik Zmaj, čovjek rastrgan između posla i obitelji, dok se oko njega nižu drugi policajci, svaki sa svojim teretom. Kada im u ruke padne snimatelj Aca, nasilje se više ne prikazuje kao usputni eksces nego kao logika sustava koji je izgubio svaki oslonac osim sile.

Poveznica s Uskrsom ovdje je zato bitna, ali drukčija nego u svim prethodnim naslovima. Dok drugi uskrsni filmovi računaju na simboliku obnove, Marković pokazuje društvo u kojem ni blagdan ne donosi smirenje, nego samo nastavak sukoba. Ono što film izdvaja jest i perspektiva (fokalizacija). Umjesto da prosvjede prati iz redova prosvjednika, on bira policijski kombi, odnosno ljude koji provode represiju. To ne znači da ih oslobađa odgovornosti; naprotiv, film ih prikazuje kao istrošene, degradirane i često moralno kompromitirane figure koje više ne razumiju ni sustav kojem služe ni građane prema kojima su okrenuti. Formalno, Kordon je tvrd, zbijen i lišen uljepšavanja: kamera iz ruke, frenetičan ritam i kaos stvaraju dojam polu-dokumentarne neposrednosti.

1. Crni petak za gangstere (The Long Good Friday, 1980)

I za kraj, vrhunski film Johna Mackenzieja kojeg smo lako mogli upisati i na listu gangsterskih filmova koje ste možda propustili. Slično kao i kod prethodnika, veza s blagdanom je u vremenskoj konstrukciji priče: film (prema scenariju Barrieja Keeffea) prati londonskog gangsterskog šefa Harolda Shanda, kojeg igra Bob Hoskins, dok pokušava američkom podzemlju prodati viziju novog, profitabilnog Londona...za vrijeme uskršnjih blagdana (ergo Veliki petak u naslovu). Radnja je postavljena tijekom uskrsnog vikenda, upravo u trenutku kada Harold pokušava zaključiti veliki posao s Amerikancima i pretvoriti svoj kriminalom stečeni kapital u legitimni biznis kroz razvoj Docklandsa. No niz bombi, smaknuća i sabotaža počinje rušiti njegovu mrežu baš onda kada mu je stabilnost najpotrebnija. Za ovu listu film je važan zato što Uskrs koristi kao vremensku bombu (kakva igra riječima!), produženi vikend tijekom kojeg grad usporava, za vrijeme kojeg Harold vjeruje da konačno ulazi u novu fazu moći...prije no što sve krene po zlu.