Paket se nastavlja na postojeće inicijative poput Competitiveness Compassa i Strategije ekonomske sigurnosti, a sadrži dva zakonska prijedloga, Akt o čipovima (Chips Act 2.0) i Akt o razvoju računalstva u oblaku i umjetne inteligencije (Cloud and AI Development Act), uz strategiju otvorenog koda i plan za energetiku. Težnja za samostalnošću u kritičnim sektorima posve je razumljiva, no kad se pogleda polazno stanje, jasno je da se suverenost ne može samo proglasiti, pa paket mjera izgleda kao lista želja.

Brojke su neugodne

Prema Draghijevu izvješću, doduše pred nekoliko godina, ali nije se stanje bitnije promijenilo, blok ovisi o dobavljačima izvan Unije za više od 80 posto svojih digitalnih proizvoda, usluga i infrastrukture, a kod poluvodiča je slika još gora. EU proizvodi manje od deset posto čipova na svjetskoj razini i gotovo je posve ovisan o Sjedinjenim Državama i Aziji za najnaprednije čipove ispod pet nanometara, upravo one namijenjene umjetnoj inteligenciji. Pritom nije riječ o tome da se nije ulagalo: u poluvodiče je već uloženo više od 52 milijarde eura javnog i privatnog novca, pa se postavlja pitanje zašto bi sljedeća tranša donijela ono što prethodna nije.

Odgovor Komisije je promjena pristupa

Dok je prvi Chips Act bio pretežno usmjeren na ponudu, Chips Act 2.0 stavlja veći naglasak na potražnju, što u prijevodu znači da se domaća proizvodnja pokušava održati tako da joj se osigura domaći kupac.

No detalji otkrivaju kako bi ta ambicija mogla izgledati u praksi. Prema nacrtu, Komisija bi u slučaju nestašice mogla prisiliti proizvođače poluvodiča da daju prednost narudžbama za kritične proizvode i pritom pregaziti postojeće ugovore, a tvrtkama koje uskrate podatke o svojim kapacitetima prijeti kazna do 300 tisuća eura. U ovom slučaju, suverenost se oživotvoruje poništenjima ugovora i naplatom kazne za prikrivanje podataka, što ne zvuči kao tržišna utakmica, nego više kao planska privreda s boljim marketingom.

Lakše napisati nego izgraditi

Drugi zakon, Cloud and AI Development Act, ide u širinu. Cilj mu je utrostručiti kapacitete podatkovnih centara u Uniji unutar pet do sedam godina, s naglaskom na takozvane gigatvornice umjetne inteligencije, te prvi put pravno definirati što je suvereni oblak.Zakon bi uspostavio četiri razine suverenosti za usluge u oblaku koje bi javna tijela morala uzimati u obzir pri nabavi, ovisno o osjetljivosti slučaja, a usput bi američkim pružateljima ograničio pristup osjetljivim državnim podacima. Problem je što se ambicija sudara sa stvarnošću. Dio industrije već upozorava da bi planovi za umjetnu inteligenciju mogli premašiti stvarne kapacitete koji bi ih trebali nositi. Povećanje kapaciteta podatkovnih centara u EU unutar pet do sedam godina lakše je napisati na papiru nego izgraditi tako sofisticirane objekte.

Proturječja koja prate paket

Europa je godinama slavljena zbog takozvanog bruxelleskog efekta, sposobnosti da svojim propisima postavi globalni standard, od GDPR-a do Akta o digitalnim tržištima, no regulatorno vodstvo nije se pretvorilo u industrijsku snagu nego u administrativni teret. Najbolji dokaz dolazi iz same Komisije, koja je u sklopu iste politike, samo nekoliko mjeseci ranije, predstavila Digital Omnibus, zakonodavni instrument čija je svrha pojednostaviti digitalna pravila i smanjiti administrativno opterećenje. Drugim riječima, ista institucija koja godinama proizvodi pravila uvodi poseban zakon da bi ublažila teret prethodnih, a potom istom rukom piše dva nova. Odgodu primjene pravila za visokorizičnu umjetnu inteligenciju, predloženu u sklopu Digital Omnibusa, Vijeće i Parlament potvrdili su prošli mjesec. Unutra su dva prijedloga: jedan za podatke i kibernetičku sigurnost (dira GDPR, ePrivacy, NIS2, Data Act), drugi mijenja AI Act. Jedna od odluka je odgoda visokorizičnih pravila s 2. kolovoza 2026. na 2027. godinu.

Zaboravljeni slučaj Gaia-X

Ambicije suvereniteta nemaju potvrdu u dosadašnjim pokušajima, na što podsjeća jedan već zaboravljeni slučaj. Gaia-X je predstavljen kao europski odgovor na dominaciju američkih hiperskalera u oblaku, a završio je kao primjer onoga što se dogodi kad se politička ambicija sudari s tehničkom stvarnošću, izgubljen u upravljačkim strukturama, standardima i terminima koji zvuče ozbiljno za medije, ali ne znače ništa korisniku koji treba server. Razočaranje je bilo dovoljno konkretno da iz projekta izađu i sami europski pružatelji usluga u oblaku, među njima Scaleway, uz obrazloženje da projekt nema budućnost ni sposobnost natjecanja s onima koje je trebao zamijeniti. Pouka je neugodno jasna: kad se birokratski okvir stavi ispred izvedbe, dobije se dokument, ne oblak.

Unija bira obrambeni refleks umjesto otvaranja

Kao i uvijek, postoji i pitanje izvedivosti, jer paket tek mora proći kroz sve 27 članica, što znači mjesece pregovora i razvodnjavanja. Prijedloge moraju odobriti sve države članice, a iskustvo govori da se na tom putu ambicija obično skrati za onoliko koliko traži najsporiji član kolone. U međuvremenu odljev mozgova traje godinama, jer kombinacija visokih poreza, složene regulative i skromnog ekosustava rizičnog kapitala tjera najsposobnije prema središtima u kojima su novac i prilike bliže, a nijedan zakon o suverenosti taj smjer još nije obrnuo.

Suočena sa svime time, Unija bira obrambeni refleks umjesto otvaranja. A suverenost se ne propisuje ni ne subvencionira, ona izrasta iz živog tržišta, stvarne konkurencije i suradnje s onima koji su trenutno bolji, sve dok se ne postane bolji od njih. Bruxelles je odabrao drugu rutu, onu na kojoj se neovisnost mjeri brojem novih akata, a ne brojem izgrađenih tvornica.

Zato paket vjerojatno neće biti prekretnica, nego još jedan dokument za ladicu. Europa će dobiti svoju suverenost na papiru, uredno potpisanu, usklađenu s prethodnim aktima i prevedenu na sve službene jezike država članica, dok će čipovi i dalje stizati izvana.