Kad je Mary Shelley 1818. godine objavila svoj roman Frankenstein; ili, moderni Prometej (Frankenstein; or, The Modern Prometheus), na naslovnoj se stranici nalazio epigraf iz epa Izgubljeni raj (Paradise Lost) u kojem očajni Adam propituje vlastito postojanje i svoju ljudsku formu, a isto to, na stranicama koje slijede, čini i Frankensteinovo Stvorenje napušteno u svijetu koji ne razumije. Za vlastitu verziju Frankensteina, Guillermo del Toro se također obratio Izgubljenom raju, privučen njegovom univerzalnom tragedijom i patosom koji dijeli s književnim predloškom Mary Shelley.

Opus Guillerma del Tora čine maštovite mračne bajke, fantastična čudovišta i gotička vizualna poetika, pa je jedino iznenađujuće da se Frankenstein među njegovim filmovima nije našao i ranije. Budući da se radi o prethodno uvelike ekraniziranom književnom predlošku, filmovi o Frankensteinu su s vremenom ponudili brojne tematske, a čak i žanrovske varijacije – od klasično jezivog horora u režiji Jamesa Whalea do komičnog Mladog Frankensteina (Young Frankenstein) Mela Brooksa. Del Toro se ovom kanonu pridružio s bajkovitom i gotičkom melodramom o okrutnom roditeljstvu čiju je radnju smjestio u viktorijansku Englesku.

U središtu priče je Victor Frankenstein (Oscar Isaac), ambiciozni liječnik koji želi pobijediti smrt. Nakon što ga, ranjenog i naizgled na samrti, pronađe posada broda Horizont koji je na putu prema Sjevernom polu ostao zaglavljen u ledu, Victor s kapetanom Andersonom (Lars Mikkelsen) odluči podijeliti svoju životnu priču, započevši sa svojim djetinjstvom. Del Toro je Victorovo sretno djetinjstvo iz romana pretvorio u nešto znatno mračnije, a njegovu je motivaciju ukorijenio u traumi majčine prerane i tragične smrti te u okrutnom ocu Leopoldu (Charles Dance), također liječniku, za kojeg vjeruje da je nije htio spasiti. Njegove ambicije, koje su ga slijedile od gubitka majke, pritom nisu tek ishod želje za znanstvenim ostvarenjem ili uspjehom – one su ga učinile opsesivnim, zanesenim i razmetljivim.

Victor svu svoju energiju ulaže u to da na svijet dovede Stvorenje (Jacob Elordi), a Guillermo del Toro nimalo ne zazire od odgovornosti da njegovo rođenje pretvori u intenzivnu i sirovu sekvencu. On nakon bitke prolazi smrznutim bojnim poljem i ondje skuplja na desetke tijela poginulih ratnika, a zatim im ekspresivno i manično otkida i ponovno spaja udove, isprepliće mišiće i tetive, dok konačno ne stvori novo biće koje tijekom velike oluje planira oživjeti.

Ovaj nasilan čin stvaranja slijedi emotivan trenutak u kojem Victor konačno upoznaje svoje Stvorenje, ponosan i oduševljen njegovim prvim nesigurnim interakcijama sa svijetom. Ipak, njegov prvotni zanos vlastitom kreacijom uskoro zamijeni frustracija činjenicom da biće koje je stvorio zapravo treba vrijeme i njegovu brigu, naprosto jer mu to ne može dati, pa se Stvorenje vrlo brzo nađe okovano u podrumu. Ovi prizori, čak i uz fantastično i bajkovito okruženje, imaju neočekivanu emotivnu težinu, a Stvorenje na trenutke djeluje kao zanemareno dijete.

Victor Frankenstein svoje Stvorenje gotovo niti ne doživljava kao osjetilno biće dostojno ljubavi – to jedino čini zagonetna Elizabeth (Mia Goth), zaručnica Victorovog mlađeg brata Williama (Felix Kammerer) – premda ne jer to ne želi, nego jednostavno jer to nije u stanju. Naime, Victor čak i svoju krivnju podređuje vlastitom egu, samosažaljenje poistovjećuje s kajanjem i više puta laže kako bi se spasio od posljedica vlastitih djela, pritom uvjeren da to čini s plemenitim razlogom. Sve ovo, uključujući i njegovo okrutno roditeljstvo, proizlazi iz dubokog uvjerenja da mu briljantni akademski dosezi daju pravo da, čak i izvan okvira svoje znanosti, na sebe preuzima božansku ulogu. Jednom mu Elizabeth u šali sugerira da „kao i svaki tiranin uživa u tome da glumi žrtvu", što se konačno ispostavi točnim. Naime, kad ljude oko sebe izloži opasnosti, Victor nije u stanju preuzeti odgovornost za svoje pogreške i jedino što pokazuje je sasvim površan i performativan osjećaj krivnje te i dalje duboko zalazi u samosažaljenje. Dok tvrdi da nikada nije „razmišljao o tome što će uslijediti nakon stvaranja", on u sebi vidi mučenika većeg nego biće koje je stvorio i napustio.

S druge strane, Stvorenje koje ga progoni je zapravo nevino biće osuđeno na život u svijetu koji ga odbacuje, a Jacob Elordi briljira u toj ulozi. Njegova se neobično nespretna i blijeda pojava kreće sa svojevrsnom gracioznošću, a glas mu je zastrašujuće hrapav i dubok te zapravo ne nalikuje ljudskom. Stvorenje istovremeno djeluje neuništivo – rane mu ubrzano zacjeljuju i ima golemu fizičku snagu koja nadilazi onu ljudsku – ali i kao da je neprestano izloženo boli, čak i kad govori.

U uvodnoj sekvenci, Stvorenje je, čitavim tijelom omotano tamnim i taškim plaštom, gotovo bezlično i iznimno osvetnički raspoloženo te progoni svog stvoritelja kroz snježnu oluju, ali jednom kad dođe do brodske sobe u kojoj leži ranjeni Victor, jedino što želi je ispričati vlastitu priču. Budući da je Victor u njemu, umjesto čudesne i nepredvidive strane svoje kreacije, vidio samo nedostatke i razočaranje, priča o njegovom životnom putu je vrlo emotivna, ali ipak puna nade. Naime, odbačeno u ledenu divljinu, Stvorenje zahvaljujući slijepom starcu doživi dobrotu i prijateljstvo, nauči govoriti i čitati te dolazi u izravan doticaj s Izgubljenim rajem, ali istovremeno shvati i da nasilje pokreće svijet u kojem se nalazi.

Frankenstein svoje središnje pitanje – što znači biti čovjekom – dijeli s mnogim ranijim filmovima Guillerma del Tora, a istovremeno potiče publiku da suosjeća i s Victorom i s njegovim Stvorenjem, možda jer nema srca u potpunosti demonizirati svog antiheroja. Oboje su, naime, osuđeni na život ispunjen patnjom te u potrazi za vlastitom svrhom prolaze egzistencijalnu krizu, a završetci im pristaju istom onom epigrafu kojim je Shelley otvorila prvo izdanje svog romana. Del Toro se uvijek bavio pričama u kojima se ljepota ispreplitala s brutalnošću, a Frankenstein je dostojanstveno nastavio taj niz, s donekle romantičnim usmjerenjem i porukom da je u okrutnom svijetu dovoljno ljudski samo odlučiti živjeti.

Film je snimljen u Netflixovoj produkciji, a scenografija, kostimi i rekviziti su izrađeni s izvanrednom maštom i pažnjom prema detaljima. Kamera snimatelja Dana Laustsena je nerijetko prilično udaljena od likova kako bi ulovila veće dijelove bajkovite scenografije, ali je slika, zbog ograničenih planova kino distribucije, ostala optimizirana i osuđena na manje ekrane. Del Toro je izvorno priču htio podijeliti na dva filma od kojih bi svaki bio ispričan iz druge perspektive – najprije Frankensteinove, a zatim i iz one njegova Stvorenja, ali je na kraju obje ukomponirao u ponešto dulji film. Dva stoljeća nakon što je Shelley pronašla rješenje za ljudsku smrtnost, njezina vizija djeluje nešto mračnijom, a del Torovi likovi upozoravaju da si samo čudovišta pripisuju božanske sposobnosti.