Kad netko pred vječito prevrtljivim holivudskim kamerama provede pedeset i pet godina svoga života poput Ala Pacina, onda su barem tri stvari i više nego izvjesne.

Prva je ta da spomenuto glumatalo valjda ipak nečemu vrijedi jer tko bi mu inače (i zašto) davao uloge više od pola stoljeća. Druga da će ga se s vremenom najvjerojatnije početi povezivati s određenim tipom uloga – recimo gangstera ili policajca. Treća je, pak, ta da neće baš svi filmovi koje je snimio pronaći svoje mjesto u američkom Nacionalnom filmskom registru, a kako bi se pomoću njih mogle kulturno uzdizati nadolazeće generacije.

Drugim riječima, osim klasika koji neće sjesti samo najbeznadnijim filmofobima (Kum, Serpico, Pasje poslijepodne), bit će tu i sablažnjivih pokušaja atentata na sedmu umjetnost (Ludi blizanci, Gigli, Simone), kao i pregršt relativno poznatih filmova koji, avaj, nit' smrde, nit' mirišu (Frankie i Johnny, Gradska vijećnica, Đavolji odvjetnik)

Bit će, isto tako, tu i onih filmova koji su nesretnim spletom okolnosti ostali (ili završili) u većoj ili manjoj sjeni, a unatoč tome što su i više nego gledljivi. Recimo...

Panika u parku droga / The Panic in Needle Park (1971.)

Postoji li bolji način da se započne od Panike u parku droga – prvog filma s Pacinom u glavnoj ulozi, ali i upravo onog zahvaljujući kojem će dobiti ulogu Michaela Corleonea?

Nastala u režiji Jerryja Schatzberga te bazirana na romanu američkog pisca Jamesa Millsa, u središtu Panike u parku droga nalaze se – nećete vjerovati – droga i njeni najvjerniji potrošači. Točnije, sitni, ali drčni diler Bobby (Al Pacino) koji operira po naslovnom njujorškom parku (nadimak za Shermanov trg) i Helen (Kitty Winn) – mlada djevojka koja će se u ovog perspektivnog momka zaljubiti, što bi se reklo, na prvi pogled.

Međutim, kako heroin baš i nije na glasu kao neki afrodizijak, prekomjerno degustiranje kobnoga praha neće se pozitivno odraziti na njihovu tek propupalu (a već toksičnu!) ljubav čije rastakanje čini okosnicu filma.

Sirova, intimna i novoholivudska od glave do pete, Panika u parku droga drama je koja vrsno ocrtava naličje Amerike koja je raskrstila s naivnim idealima prethodnih desetljeća, ali također i jedna fina, poučna pričica na temu „Djeco, evo zašto se nije dobro drogirati”.

U tri riječi: Di ćeš bolje!

Strašilo / Scarecrow (1973.)

Ako je Schatzberg prethodnim filmom dokazao da umije napraviti nepatvoreno emotivnu drogerašku dramu, onda će Strašilom dokazati da umije napraviti i nepatvoreno emotivan film ceste koji neće previše zaostajati za Hopperovim Golima u sedlu ili Schlesingerovim Ponoćnim kaubojem.

Tumačeći dobrodušnog Francisa i svadljivog Maxa, tandem sveameričkih potucala koji se zaputio prema istoku, Pacino i Hackman u Strašilu će, pak, još jednom potvrditi da pripadaju najboljim glumcima svoje generacije.

Iako će u prednjem planu uvjerljivo progovarati o iskrenom drugarstvu dvojice životnih gubitnika koji snivaju o otvaranju vlastite autopraonice, a u onom stražnjem (opet) o Americi promotrenoj kroz pikarsko-stajnbekovske naočale, Strašilo po izlasku neće biti dočekano razgaljenim poklicima gomile.

Naime, unatoč uspjehu koji je polučio na 26. Canneskom filmskom festivalu, dotični će u komercijalnom smislu biti teški promašaj. Srećom, uvijek pošteno vrijeme ovaj će topao, gorko-sladak i sanjiv film svojim prolaskom ipak uspjeti iskupiti te će Strašilo na kraju završiti kao kultno ostvarenje koje, kao takvo, nije teško objeručke preporučiti.

Kineska kava / Chinese Coffee (2000.)

Jedne vraški hladne veljačke noći polupropali pisac/netom otpušteni vratar Harry (Al Pacino) i umjetnički fotograf/nadobudni kazalištarac Jake (Jerry Orbach) sastat će se u skromnom stančiću u Greenwich Villageu.

Iako će se isprva činiti kako je razlog njihova rendezvousa utjerivanje duga, ubrzo će se ispostaviti da Harryja zapravo živo zanima što Jake misli o njegovoj najnovijoj knjizi. Međutim, kada staloženi Jake neurotičnom Harryju otkrije kako knjigu nije ni pipnuo, kratki posjet prerast će u cjelonoćni razgovor o nataloženim zamjeranjima, patnjama sredovječnosti, smislu umjetnosti i života, bivšim i sadašnjim ljubavima te svemu između...

Kao što se to već i iz ovog minijaturnog sažetka da zaključiti, posrijedi je jedan neopisivo nabrijani film do vrha ispunjen bjesomučnom akcijom, eksplozijama i jurnjavom. Šalimo se, dakako.

Inače adaptacija jednočinke Ire Lewisa (te režirana od strane samoga Pacina), Kineska kava nezavisna je drama u punom smislu te riječi, pa bi se kao takva mnogom gledatelju mogla učiniti barem pretencioznom, ako već ne i beskrajno dosadnom.

Ipak, ako se kojim slučajem ubrajate među poklonike Moje večeri s Andreom, čudnjikava, minimalistička te besramno retrospektivna Kineska kava mogla bi vam prijati baš poput jutarnje šalice ovog nezaobilaznog crnog napitka. Ne nužno kineske proizvodnje.

Ne poznajete vi Jacka / You Don't Know Jack (2010.)

Kao što to i sam naslov poručuje, vi (vjerojatno) ne poznajete Jacka, no ako se odlučite na gledanje ove HBO-ove biografske drame mogli biste ga upoznati.

Tko je Jack? Jack je „Dr. Smrt”. Ili je to barem nadimak koji su ovom američkom patologu prišili neskloni mu mediji, a hoćete li se i vi složiti s njihovom prosudbom ili ne, ovisit će ponajviše o vašem stavu prema potpomognutoj smrti.

Vođen parolom „Umiranje nije zločin”, Jack Kevorkian je pomoću vlastitoga izuma nazvanoga „Mercitron” s ovoga svijeta ispratio najmanje stotinu i trideset ljudi, a od kojih su tek neki bili terminalno bolesni i/ili trpjeli neizdrživu bol. Drugi su, pak, ranije u svojim životima patili od depresije, a problematično je, između ostalog, i to što Kevorkian s pacijentima nije uvijek provodio dostatno duga savjetovanja, pa je tako najmanje njih 19 eutanazirano unutar jednoga dana nakon inicijalnog susreta.

Premda Ne poznajete vi Jacka definitivno nije najuspjelije Levinsonovo ostvarenje (Dobro jutro, Vijetname, Kišni čovjek, Predsjedničke laži), nemoguće je poreći da je ipak u stanju ostaviti snažan utisak na gledatelja, odnosno postaviti mu nemali broj škakljivih etičkih pitanja.

Ne samo zato što je Kevorkianova životna misija (kao, uostalom, i način na koji joj je pristupio) bila i ostala, u najmanju ruku, kontroverzna, već i stoga što je Pacino tumačeći ekscentričnog Kevorkiana ostvario jednu od svojih ponajboljih „zrelijih” uloga.

More ljubavi / Sea of Love (1989.)

Kada dobije zadatak istražiti umorstvo muškarca pronađenog golog u svome stanu na Manhattnu, usamljeni, rastavljeni i alkoholu sklon policijski detektiv Frank (Al Pacino) neće moći ni naslutiti da ga je upravo dopao najvažniji slučaj u njegovoj dvadesetogodišnjoj karijeri.

Naime, tragajući za serijskom ubojicom koja svoje žrtve pronalazi putem rubrike „Usamljena srca” (aka predinternetski Tinder), Frank će nabasati na Helen (Ellen Barkin) – zamamnu strankinju u noći koja bi se mogla pokazati ženom njegova života... baš kao i ženom koja stoji iza netom navedenih zločina.

Tako bi, u najkraćim crtama, izgledala premisa ovog trilera starog kova s redateljskim potpisom Harolda Beckera, a koji je inspiraciju za naslov, polovicu soundtracka te provodni motiv pronašao u onom milozvučnom evergreenu Phila Phillipsa.

Opipljiva kemija između Pacina i Barkin, uvijek prvoklasni John Goodman u funkciji comic reliefa, gusto tkana neo-noirovska atmosfera te, više od svega, njegova neporeciva pitkost, samo su neki od sastojaka koji More ljubavi čine jednim bezrazložno zapostavljenim filmom.

P.S. Svi oni koji film nisu gledali, ali su zato imali prilike pročitati epizodu Dylana Doga naslovljenu „Bogomoljkini zločini”, mogli bi ostati još ugodnije iznenađeni!