Remake, iako najčešće prokletstvo – ponekad može biti i blagoslov. U najgorem slučaju, riječ je o lijeno sastavljenoj kopiji koja ne odašilje dojam da filmska ekipa razumije čemu original duguje svoj kultni status. U najboljem slučaju – remake je film koji uzima poznatu priču i obogaćuje ju, oplemenjuje i dodaje joj nove razine interpretacije, ili naprosto bolje izvodi sve što je zamišljeno u originalu. Ponekad čak toliko dobro da zauvijek zasjeni ono što je nastalo prije njega.

Filmska povijest sadrži nekolicinu primjera gdje nova verzija poznatog naslova nailazi na val skepse, samo da bi ga kasnije pomela boljom režijom, glumom ili učinila naslov poetičnijim, emocionalnijim ili tehnički superiornijim. Naravno, pojam „bolji” je subjektivan – ali postoji razlog zašto su Stvar Johna Carpentera ili Lice s ožiljkom Briana De Palme mnogima draži od svojih prethodnika.

Za razliku od mnogobrojnih listi katastrofalnih novijih interpretacija starijih filmova, u nastavku donosimo listu remakeova koji nisu samo preživjeli usporedbe s originalom – već su ih i nadmašili. Pa krenimo, redom, s filmovima koji su dokazali da ponekad druga šansa znači i kvalitetniji uradak.

Muha (The Fly, 1986)

Originalna Muha iz 1958. godine bila je solidan znanstvenofantastični film u vremenu u kojem nastaje, sa zanimljivim konceptom o teleportaciji koja pođe po zlu i čovjeku s glavom muhe. Naime, priča prati znanstvenika koji ulazi u kabinu za teleportaciju bez da primijeti da je u kabinu ušla i muha. Eksperiment teleportacije naizgled uspijeva, no znanstvenik, André, ne primjećuje da je unutar spomenutog eksperimenta došlo i do miješanja materije čovjeka i muhe. Njegovo se tijelo počne izobličavati, muha postupno dobiva ljudsku glavu, a sve postaje dodatno problematično kada muha pobjegne.

Film je, dakako, bio oblikovan tadašnjim ograničenjima – kako budžetskim i tehnološkim, tako i recepcijom, odnosno senzibilitetom publike. Onda je 1986. stigao David Cronenberg.

Njegova verzija Muhe postala je body-horor klasik, film o problematičnoj ljubavi, dezintegraciji sebstva, raspadanju identiteta i strahu od vlastitog tijela. Jeff Goldblum je u ulozi briljantnog, ali impulzivnog znanstvenika Setha Brundlea odigrao možda najbolju ulogu svoje karijere, a Cronenberg je svojom varijantom priče ne samo nadmašio original, već i redefinirao što remake može biti.

Lice s ožiljkom (Scarface, 1983)

Kao što smo već spominjali u listi gangsterskih filmova, tijekom Velike je depresije prikazivanje gangstera kao heroja stvorilo novi filmski žanr koji je simbolizirao propadanje američkog društva. Prvi film ovog žanra, Mali Cezar (Little Caesar, 1930), prikazao je uspon malograđanskog mafijaša na vrh organiziranog kriminala. Film je postao hit, a potom su se počeli raditi novi uradci koji su htjeli replicirati uspjeh Malog Cezara, pa je do kraja desetljeća snimljeno više od 50 gangsterskih filmova – jedan je od njih bio upravo Lice s ožiljkom (1932).

Originalni Scarface bio je jedan od prvih velikih gangsterskih naslova, koji je zbog svoje nasilnosti bio čak i cenzuriran u mnogim saveznim državama SAD-a. No, njegovo značenje danas je više povijesno nego stilski relevantno.

Brian De Palma i Oliver Stone rekli su: ajmo to sve prebaciti u osamdesete, na Floridu, i usred kokainske epidemije stvoriti novog lika – Tonyja Montanu.

Al Pacino je ulogom Tonyja napravio nešto što se ne događa često: stvorio je ikonu. Posrijedi je brutalna, no tragična priča o čovjeku koji želi sve – i gubi sve. Film je isprva naišao na podijeljene kritike, ali s vremenom je stekao status klasika, a Tony Montana postao je gotovo mitski lik u popularnoj kulturi.

Stvar (The Thing, 1982)

Ako želite remake toliko dobar da potpuno izbriše sjećanje na original – teško je pronaći bolji primjer od Stvari Johna Carpentera. Prva verzija iz 1951., Stvar ili u originalu The Thing from Another World, bila je odlična SF-priča o vanzemaljcu u arktičkoj bazi koju je režirao Christian Nyby, a (nepotpisan) surežirao veliki Howard Hawks.

No, Carpenterov film iz 1982. otišao je korak dalje – nihilističan, paranoičan, klaustrofobičan i iznimno dobro režiran. Smješten na Antarktiku, film je pratio skupinu znanstvenika koji se suočavaju s entitetom koji može oponašati bilo koju živuću stvar – uključujući njih same.

Efekti Roba Bottina i danas izgledaju nevjerojatno, Carpenterova je režija maestralna, Kurt Russell kao MacReady fenomenalan, dok je glazba Ennia Morriconea sablasno savršena.

Zanimljivo je da je film na premijeri dočekan s mlakim reakcijama – kritika ga je popljuvala, a publika ignorirala. No, danas je horor klasik i jedan od najcjenjenijih SF filmova svih vremena.

Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven, 2001)

Originalni Oceanovih jedanaest iz 1960. bio je tipični proizvod svog doba – šarmantan, jednostavan i prepun velikih imena na odjavnoj špici (Rat Pack – Frank Sinatra, Dean Martin, Sammy Davis Jr. i drugi), no predvidljivog zapleta i sporog tempa.

Steven Soderbergh 2001. odlučuje napraviti svoju verziju – i pogađa. U njegovom remakeu, George Clooney, Brad Pitt, Matt Damon i ostali „pljačkaši” donose iste vrijednosti koje krase i filmski original – šarm, jednostavnost i glumački ansambl sastavljen od zvijezda – ali uz brži tempo te veliku dozu karizme i stila. Film ne pokušava biti ni mračan niti dubok – on zna da je zabava, i to radi sjajno.

Casino Royale (2006)

James Bond – revitaliziran.

Prva filmska adaptacija Flemingovog romana Casino Royale datira iz 1967., i to kao... parodija – s Peterom Sellersom, Woodyjem Allenom, Orsonom Wellesom i Davidom Nivenom u ulozi Bonda (!).

I onda, gotovo 40 godina kasnije, dolazi Casino Royale iz 2006., film koji ne samo da revitalizira Bond serijal, nego mu udahnjuje novu ozbiljnost, emocionalnu dubinu i donosi sirove akcijske scene. Daniel Craig ulazi u odijelo tajnog agenta 007 bez imalo straha, donoseći liku novu energiju i emocionalnu ranjivost koja je dotad bila nemoguća za ljubitelja promućkanog martinija (u redu, izuzev možda Daltonove verzije), a Martin Campbell režira ozbiljan film koji je istovremeno i punokrvni akcijski spektakl – i tako ne samo da nadmašuje original, nego redefinira što Bond može biti.

Pokojni (The Departed, 2006)

Pokojni, nagrađivani Scorseseov triler je zapravo remake hongkonškog filma Pakleni poslovi (Infernal Affairs, 2002) o policajcu infiltriranom među mafiju i kriminalcu ubačenom u policiju. Original se ističe brzom radnjom, izvrsnom glumom Tonyja Leunga i Andyja Laua te sofisticiranom režijom.

Scorseseov remake je smješten u Boston i koristi poznatu premisu kako bi uronio u svijet kriminala, paranoje, izdaje i moralne ambivalencije. Jack Nicholson, Leonardo DiCaprio, Matt Damon i Mark Wahlberg čine vrhunski ansambl, a Scorseseova je režija ovjenčana zlatnim kipićem Akademije.

Vrućina (Heat, 1995)

Možda najzanimljiviji slučaj na ovoj listi: Vrućina nije remake nekog tuđeg filma, već vlastitog. Redatelj Michael Mann je 1989. godine snimio TV film L.A. Takedown, koji je bio rani nacrt za ono što će šest godina kasnije postati jedno od boljih kriminalističkih ostvarenja u filmskoj povijesti.

Vrućina je vrhunski primjer žanra, epski film koji suprotstavlja dva vrhunska profesionalca – pljačkaša (Robert De Niro) i detektiva (Al Pacino) – u labirintu moralnih sivih zona. To je film o principima i cijenama koje se plaćaju za odabrani život. Odlična režija, hipnotična glazba Elliota Goldenthala, briljantno snimljene scene pljačke i vjerojatno najslavniji razgovor „licem u lice“ između De Nira i Pacina čine Vrućinu ne samo boljom verzijom, nego i djelom kanona američkog filma.

Većina remakeova završava tragično (nekad i tragikomično) jer im nedostaje jedno od dvoje: poštovanje prema originalu ili hrabrost da se od njega odmaknu. No, kad se ta dva principa spoje – kad autori razumiju zašto original funkcionira, ali ne osjećaju obvezu da ga posve oponašaju – rezultat može biti novi doseg na umjetničkoj i žanrovskoj razini. Najbolji remakeovi nisu kopije, već reinterpretacije.

U eri kada su ekranizacije, rebooti i remakeovi često samo alibi za prodaju nostalgije, ovi filmovi pokazuju kako se poznate priče mogu ispričati na nov način – pametnije, dublje, kvalitetnije. Ne zato što original nije bio dobar, nego zato što je filmski jezik evoluirao, kao i publika.