Mjesto tišine (A Quiet Place) treći je film u režiji Johna Krasinskog, inače najpoznatijeg po ulozi Jima u seriji The Office (2005-2013). Na čelu produkcije je tvrtka Michaela Baya, s kojim je Krasinski nedavno surađivao na filmu 13 Hours (2016). Krasinski u ovom filmu ujedno i glumi - s Emily Blunt koja mu je žena u stvarnom životu - a radio je i na scenariju.

U post-apokaliptičnoj 2020. godini pratimo obitelj koja živi u potpunoj tišini kako ih ne bi otkrila predatorska stvorenja osjetljiva na najmanji zvuk. Stvorenja koja su osjetljiva na zvuk, ali nemaju aktivni sonar. Oni koji znaju što to znači mogli bi zamisliti jedan sasvim drugi, komičniji film. 

Umjetnička sloboda gotovo uvijek zahtijeva suspenziju nevjerice želimo li da bit te umjetnosti dopre do nas. Cijena je to koju vrijedi platiti za iskustvo nesvakidašnje mašte - bio to prikaz konceptualne 'znanosti', vizualnog doživljaja, iskustva ili ljudske prirode. Što Mjesto tišine nudi osim amaterskog scenarija, predvidljive napetosti i drugorazrednog prikaza požrtvovnosti?

Film Krasinskog nema tu olakotnu okolnost da nudi nešto zauzvrat. Mjesto tišine ne uspijeva biti ništa više od onoga što prikazuje, a ono što prikazuje pravo je bogatstvo nedosljednosti. Manje bi to bilo uznemirujuće da se film, čije pozitivne kritike posvuda odjekuju, ne nadodaje kao produžetak trenda suvremenog horora.

Suvremeni horor odlikuje žanrovska hibridnost koja zastrašuje na način koji nije tek čudovište ispod kreveta. Najnedavniji primjer toga je Oskarom nagrađeni Get Out (2017). Netko će uvrstiti i Stranger Things (2016), a svoje će mjesto naći i hit or miss režiser M. N. Shyamalan i njegov nedavni izazov žanru filmom Split (2016). Da ne potežemo do Kubrickovog Isijavanja (1980), osobni favoriti ipak još uvijek ostaju Let Me In (2010) - Reevesov remake švedskog filma koji drugačije pristupa vampirizmu, te Ink (2009) kao dragulj među hibridima.

Mjesto tišine razbacuje se scenografskim rekvizitima kako bi stvorenja smjestio u naš svijet - od table sa šturim škrabotinama o stvorenjima do hrpe izvješenih novinskih članaka. Tako na tabli piše da je građa stvorenja oklopna, a naslov jednog od članaka ih čak opisuje i kao neuništive. Scenografski je to senzacionalizam kojeg ruši već prvi pogled na organsku građu glave i slušnog organa stvorenja - dvije točke koje se čine onoliko ranjivima koliko su i bitne, dok navodna "neuništivost" podliježe već vatrenoj moći obične sačmarice.

Što više gledamo i saznajemo o tim stvorenjima, to je manje uvjerljivo da su uspjela istrijebiti čovječanstvo. Time uvelike podsjeća na najlošije ocijenjenu "Metalhead" epizodu zadnje sezone Black Mirrora. Ako nisu u pitanju zombiji, smještanje radnje filma u globalni okvir s razlogom je atipično za horor. Scenarističko je to skupljanje bodova iz kojeg proizlaze mnoge nedosljednosti. No, premda je u tom slučaju vjerodostojnost žrtvovana za osjećaj globalnog razmjera, mnoge su druge nedosljednosti potpuno besmislene.

Neki ljudi ne bi nikad trebali imati dijete. Ta izjava za ovaj film ima, iako bezvrijedno, jedno sasvim novo značenje. Film nije samo izgrađen na nedosljednosti, već one u gotovo svakom trenutku guraju i njegovu radnju naprijed. Od ljekarne s početka u kojoj nisu usput uzeli i kontracepciju, pa do najtišeg novorođenča na svijetu. Od prostorije u kojoj nije problem pričati jer je eto stavio madrac ponad otvora, do buke izazvane jednom od brojnih svijeća u prostoriji osvijetljenoj žaruljama i lampicama. Od čavla na stepeništu koje nije ničim prekriveno iako predstavlja rizik po pitanju zvuka, do polja kukuruza koji je netko okružen vanzemaljskim stvorenjima izgleda uzgojio kroz posljednja 473 dana samo da bi u njemu sina mogla uhvatiti panika. Lista ide u nedogled.

Gluma je izvrsna i likovi nisu sasvim bez trikova, ali je očigledno da su glupi ili pametni onda kada filmu to odgovara. Scenaristički trud kao da je potpuno izostao; premda portfolio autora sugerira da se radi i o izostanku sposobnosti. Srećom - i po one koji negoduju, ali i po film - odluka da se izbace retrospektivne scene iz scenarija svela ga je na trajanje od svega 90 minuta. Sve više od toga daleko bi se više osjetilo na ionako razbacanom tempu.

Kako objasniti uspjeh ovog filma? Nastaje li razlika u mišljenjima zato što su jedni slijepi na nedosljednosti koje narušavaju film pa imaju pozitivno mišljenje o njemu? Ili zato što su drugi slijepi na dodanu vrijednost koja proizlazi iz filma pa stoga imaju negativno mišljenje?

Teško je reći koji se fenomen inače češće odigrava u glavama gledatelja, ali Mjesto tišine uzeo bih kao najnoviji primjer slučaja gdje ni uspjeh ni kritika ne odgovaraju kvaliteti 'zabave' koja se nudi. Bilo kako bilo, trik je iskorišten, a publika podcijenjena. Možda bi bolje bilo reći ispravno procijenjena, da cijela stvar ne djeluje kao slučajan uspjeh.