Iako su se klonovi ili možda čak bolje rečeno, nasljednici, Panzer Generala pojavljivali svako malo, kod igrača koji su se navukli na potezno nadmudrivanje, želja za novim ratnim avanturama nije jenjavala. Svježi primjer nedavni je plod domaće pameti Unity of Command II, koji nas je oduševio elementima koji su istodobno jednostavni, a opet dovoljno kompleksni da nas potaknu na višesatna druženja s njim. Iako je svaki naslov dodavao nešto novo, upravo je ovaj predstavljao onu kariku između podžanrova “five-star-general” i wargameova koja je dosad nedostajala, i bez sumnje, preporučujemo ga zaigrati svima onima koji žele iskusiti nešto novo. S druge strane, igračima kojima dodatni elementi ne trebaju i zadovoljavaju ih minorna poboljšanja davno utabane igrivosti, uvijek ostaju Order of Battle i Panzer Corps, a upravo je potonji nedavno dobio dostojnog nasljednika, kojim smo se u ova, ne baš sjajna, vremena pozabavili više no što smo planirali.

Iako sumnjamo da treba posebno objašnjavati, Panzer Corps 2 vodi nas u nemirna vremena Drugog svjetskog rata i donosi kampanju njemačke vojske, počevši s napadom na Poljsku, pa sve do obrane Berlina, ili, pak, ovisno o ishodima određenih bitaka koje su označavale prekretnice na bojištu, fiktivnog napada na SAD. Kampanja je izvrsno koncipirana i u određenim misijama nudi nam se izbor zone u kojoj želimo voditi naše virtualne bojovnike, što s ranije spomenutim grananjima osigurava veliki faktor ponovljivosti. Iako kampanju nije moguće zaigrati s vojskama Saveznika, iskustvo nam govori da će one stići u naknadnim DLC-ovima, kojih je za prethodnika, usput rečeno, naknadno izbačeno gotovo dvadesetak, a mala zadovoljština za pobornike “dobrih” momaka stiže u obliku nekoliko zasebnih scenarija, gdje je to omogućeno.

Uz poznatu igrivost “kamen – škare – papir”, nadogradnje jedinica i poteza u kojima je istodobno moguće pomicati jedinice i napadati, Panzer Corps 2 dolazi s nekim novostima. Jedna od većih je zasigurno mogućnost razdvajanja jedinica na dvije manje, što je nas je na prvi pogled zbunilo, no itekako ima logike. Mape su, naime, prilično prostrane te je s više jedinica lakše okružiti protivnika i prisiliti ga na predaju, uz moguću priliku zarobljavanja opreme koju kasnije možemo koristiti. Dakako, pritom treba pripaziti da nam se Blitzkrieg ne obije o glavu i da naše oslabljene jedinice protivnički protunapad ne pregazi, što je posebno važno u kasnijim stadijima ratovanja, u kojem su naši vojnici već iskusni. Nadalje, zrakoplovi se nakon svakog poteza automatski vraćaju u bazu, a kako se linija fronte pomiče, potrebno ih je dodijeliti drugim aerodromima, što, pak, troši jedan (ali vrijedan) potez. Od ostalih noviteta, u Panzer Corpsu 2 možemo jedinicama dodjeljivati heroje, čime stječu neke manje beneficije, a našeg generala moguće je ugađati, no svaka pozitivna stvar zahtijeva ulaganje bodova i u negativne, poput, primjerice, nepostojanja zračne podrške, što nije mala stvar.

Uz sve navedeno, spomenimo i iscrpni tutorial, vjerojatno jedan od ponajboljih u igrama ovog žanra, te prelazak na 3D prikaz, koji nas osobno nije impresionirao. Dapače, smatramo ga korakom unatrag, jer je teško razlikovati jedinice, no opći je dojam da Panzer Corps 2 zaslužuje preporuku.