Iako na remastere gledamo kao na simpatične povratke u prošlost s kozmetičkim prepravkama i rijetkim novostima koje same za sebe ne utječu na igrivost prikazanu u originalima, remakeovi su nešto posve drugo. Uz zadržavanje osnovnih elemenata, poput priče i likova, kao poveznica na izvornik, njima igrači dobivaju potpuno novo iskustvo i elemente igrivosti, koji ponekad i ne ispadnu pretjerano inovativni. Iako smo u prošlosti odigrali nekoliko takvih projekata, niti jedan se do sada ne može mjeriti s novim Resident Evilom 2, koji je Capcom majstorski odradio i natjerao nas da se u njemu ne osjećamo sigurni čak i kada to u rijetkim trenucima predaha jesmo.

Priča nas, baš kao i u originalu, vodi u Raccon City usred izbijanja epidemije koja se proteže kroz praktički sve dijelove serijala, i suočava nas sa zombijima i raznim grotesknim čudovištima, čija pojava izaziva stres i ubrzani rad srca. Odmah u početku imamo na izbor zaigrati kampanju kao Leon S. Kennedy ili Claire Redfield, koja je onako usput, sestra Chrisa Redfielda iz prvog dijela. Za razliku od izvornog RE2, njihove priče se ne prepliću i odluke u jednoj ne utječu na drugu, već nakon što odigramo kampanju s jednim likom, imamo priliku za novi prolaz s drugim. Premda drugi pokušaj nije toliko interesantan kao prvi, donosi nova unikatna područja, nepredvidljive susrete s protivnicima, drugačije zagonetke i scenarije, što sve zajedno obogaćuje čitavu priču novim detaljima.

Koliko god promjena pogleda na igrivost izgledala riskantnom, poglavito naspram starih fanova, koji su 1998. godine uživali u statičnim kamerama koje su se mijenjale ovisno o poziciji igrača – no uglavnom statički pratile naše kretanje po sobama policijske postaje u kojoj se odvija prvi dio igre – slobodno možemo reći da je potpuni uspjeh. Pogled preko ramena savršen je za ovakve igre, u kojima čudovišta ispadaju iz ormara i svakim ulaskom u novu sobu možemo očekivati vrisak koji će nam slediti krv u žilama, poglavito u mračnijim područjima, u kojima se, osim dijela osvijetljenog ručnom svjetiljkom, okolne sjene pomiču svakim korakom, što dovodi do napada panike i mahnitog vrludanja mišem ili gljivom na kontroleru. Tome u prilog ide i vrhunska grafika, upakirana s dizajnerskim rješenjima, kako okoline, tako i protivnika koji niti u jednoj varijanti nisu tek puka smetala koja možemo eliminirati pogotkom u glavu. Čak i osnovni zombiji mogu primiti nekoliko hitaca, a kako je streljivo rijetkost i valja ga čuvati, zamijetili smo da je najbolje pucati im u koljena i ostaviti ih da pužu.

Doduše, zbog postavki zagonetki koje od nas zahtijevaju konstantno lutanje istim hodnicima u potrazi za predmetima i rješenjima, ponekad se isplati investirati nekoliko metaka više zato da se ne nađete u okruženju. Naime, glavno smetalo, famozni Tyrant ili MR. X, kako god želite, neuništiv je i u stalnoj potrazi za vama, i ako se tijekom bijega nađete između njega i nekoliko zombija, teško da ćete se iz takve situacije izvući. Zvuk njegovih stopa koje vas slijede, mumljanje i vriska ostalih protivnika gotovo su stalni, što će vas držati napetim čitavo vrijeme druženja s ovim, prema našem mišljenju, jednim od dosad najboljih horora. Opravdanje kako ste igrali original u slučaju Resident Evila 2 nije nimalo valjano.