Prateći promet koji se neprestano odvija kroz mreže transkontinentalnih telekomunikacijskih kabela otkrili su i olujne udare, ali i potrese. Ovaj pristup ne zahtijeva novu infrastrukturu ili instrumente nego se oslanja na korištenje već provedenih zapažanja. 

Kontinuirano praćenje u realnom vremenu

Nova studija, objavljena u magazinu Science, sugerira da bi se ovim pristupom mreža optičkih kabela, postavljenih na dno oceana, mogla transformirati u sustav za kontinuirano praćenje i otkrivanje potresa i tsunamija u stvarnom vremenu. 

Praćenje seizmičke aktivnosti na morskom dnu presudno je za proučavanje Zemljine kore i otkrivanje potresa u moru i prijetnji tsunamijem. Međutim, postavljanje i održavanje geofizičkih instrumenata na morskom dnu komplicirano je i skupo. Zbog toga su podvodne seizmičke stanice relativno rijetke u velikim dijelovima oceana. 

Trenutno se istražuje nekoliko novih tehnologija kojima bi se ispunila ta praznina u podacima, uključujući lasersku interferometriju i metode akustičkog osjetnika koje postojeće prekooceanske telekomunikacijske kabele s optičkim vlaknima učinkovito transformiraju u kilometarske seizmičke senzore.

Optička mreža kao geofizički senzor

Golema poboljšanja u količini seizmičkih podataka i pokrivenosti velikih dijelova morskog dna mogla bi se postići kad bi se djelić optičke mreže iskoristio kao geofizički senzor. Tu su mogućnosti demonstrirane na podvodnom optičkom telekomunikacijskom kabelu u vlasništvu Googlea. Njihov Curie svom dužinom prolazi duž seizmički aktivne istočne obale Tihog oceana između Sjeverne i Južne Amerike. 

U devet mjeseci dugom eksperimentu, istraživači su zabilježili tridesetak oceanskih oluja i dvadesetak umjerenih do velikih potresa, uključujući onaj magnitude 7,4 u blizini Oaxace u Meksiku u lipnju 2020.

Iznenađenje u zoni sudara

Istovremeno, istraživači sa Sveučilišta Macquarie izradili su nove modele koji pokazuju gdje se stijene tope u dubokoj Zemlji. Ta bi nam saznanja trebala pomoći da shvatimo gdje u budućnosti možemo očekivati divovske potrese.

Naime, najveći i najrazorniji potresi događaju se tamo gdje se sudaraju dvije tektonske ploče. U tim zonama sudara, jedna ploča klizi ispod druge, tonući u duboku Zemlju.

Časopis Nature Communications objavio je rad dr. Michaela Förstera i dr. Kate Selway u kojem znanstvenici otkrivaju da se u tim zonama sudara rastopljena stijena i tekućina nalaze na manjim dubinama nego što se mislilo.

Istraživači su proučavali kako se različite stijene tope u zonama sudara između tektonskih ploča. Kako se stijene spuštaju s tektonskom pločom u duboku Zemlju, one se zagrijavaju i mnoge se na kraju otope. 

Zone visoke vodljivosti

Förster izveo je laboratorijske pokuse na uzorcima blata i sedimenta s dna oceana. Zagrijavanjem uzoraka na temperature veće od 1000 Celzijevih stupnjeva, otkrio je da se oni tope na manjim dubinama od većine stijena u zonama sudara, proizvodeći rastaljene stijene, mineralni flogopit i slane tekućine.

Potom je Selway ove eksperimente usporedila s mjerenjima fizikalnih svojstava duboke Zemlje. Otkrila je da postoje zone visoke električne vodljivosti koje se podudaraju s predviđenim mjestima i vodljivostima rastaljene stijene, flogopita i slanih tekućina. Te zone visoke vodljivosti omogućit će istraživačima da mapiraju raspodjelu rastopljene stijene i tekućina u zonama sudara.

Budući da se ovi rezultati ispituju na mjestima povijesnih potresa i primjenjuju na poznata područja sudara između tektonskih ploča, istraživači se nadaju da će time poboljšati točnost procjena rizika od potresa.