Prema pisanju SciTechDailyja, zemaljski zračni i vojni radarski sustavi „možda nas izlažu vanzemaljskim promatračima diljem galaksije“. Novo istraživanje otkriva da bi ti signali mogli djelovati kao nenamjerni svjetionici inteligentnog života, jer ovakvi signali ne dolaze iz prirode i sami ih tražimo u svemiru kao način za pronalaženje inteligentnih civilizacija.

Istraživanje je analiziralo kako bi elektromagnetski signali koji cure iz tih sustava mogli izgledati promatračima udaljenim do 200 svjetlosnih godina, pod pretpostavkom da posjeduju napredne radioteleskope usporedive s onima koji se koriste na Zemlji.

Početni nalazi, predstavljeni na Nacionalnom astronomskom skupu Kraljevskog astronomskog društva 2025. u Durhamu, ističu kako velike međunarodne zračne luke, uključujući Heathrow, Gatwick i njujorški JFK, emitiraju signale koji se mogu detektirati i koji bi mogli služiti kao neizravni pokazatelji inteligentnog života.

Istraživači su koristili simulacije za praćenje kako radarski signali emitirani sa Zemlje putuju kroz svemir tijekom vremena. Njihov je cilj bio utvrditi koliko bi ti signali bili uočljivi iz obližnjih zvjezdanih sustava, uključujući Barnardovu zvijezdu i AU Microscopii.

Analiza je pokazala da radarski sustavi zračnih luka, dizajnirani za praćenje zrakoplova, generiraju kombiniranu radijsku snagu od 2×10¹⁵ vata. Ta je razina emisije dovoljno jaka da bude detektirana do 200 svjetlosnih godina daleko pomoću radioteleskopa s mogućnostima sličnima postojećim zemaljskim radioteleskopima.

Za perspektivu, Proxima Centauri b – najbliži potencijalno nastanjiv egzoplanet – nalazi se samo 4 svjetlosne godine od Zemlje. la nekoliko tisuća godina da ga dosegne.

Vojni radarski sustavi koji su usmjereniji stvaraju jedinstven uzorak – poput svjetioničke zrake i imaju akumuliranu vršnu emisiju koja dostiže oko 1×10¹⁴ vata u danom vidnom polju promatrača. To bi bio očito umjetni radijski izvor  svima koji promatraju s međuzvjezdanih udaljenosti.

Zanimljivo je da se u općoj ratnoj psihozi koja je s nama veći dio 21. stoljeća i ovo percipira kao - potencijalni sigurnosni propust. Sada se mogućnost da smo vidljivi drugim civilizacijama, ako ove postoje, za razliku od prevladavajućeg stava iz 20-tog stoljeća kada se na potencijalne druge razvijene galaktičke civilizacije gledalo kao na miroljubive i prijateljske, sada gleda gotovo isključivo kao na potencijalne neprijatelje i uništavače naše civilizacije.

Od optimizma i humanizma nastalog nakon završetka Drugog svjetskog rata, došli smo do „mračne šume“ kao prevladavajuće hipoteze.

Kao i uvijek, naše shvaćanje svemira i potencijalnih „drugih“ ne govori nam zapravo ništa o njima samima, već isključivo o nama.