Nevjerojatna disonanca dogodila se hrvatskom gospodarstvu unutar svega nekoliko sati, tijekom jučerašnjeg dana. S jedne strane, Nanobit je prodan švedskom gamerskom divu za impresivnih milijardu kuna, a uz to se doznalo i da je tvrtka Rimac Automobili u finalnoj fazi dogovora s Volkswagenom oko preuzimanja Bugattija. S druge strane, hapse se gradonačelnici, direktori naftnih kompanija i saborski zastupnici dvaju najvećih političkih stranaka u zemlji - zbog korupcije, gospodarskog kriminala, mita...

Slično smo doživjeli i prošlog tjedna. Na jednoj strani gospodarkog spektra, onoj svijetloj, Infinum je s Porsche Digitalom pokrenuo razvojni studio za automobilsku industriju u Zagrebu, a k tome se i Photomath, promoviran od Applea, približio broju od 200 milijuna korisnika. Na drugoj, pak, tamnijoj strani, ponovno je na površinu isplivao Ivica Todoroić kojeg se tereti da je iz tvrtke kojoj je bio na čelu nelegalno izvukao milijardu i još nešto sitno - valjda stotinjak ili dva milijuna - kuna te ih spalio s obitelji na jahtarenja, putovanja i zajebanciju. 

Kada smo se - evo još jednog primjera ovih dijametralnih suprotnosti kojima je zajednička tek vremenska podudarnost - ljetos divili Infobipu, prvom hrvatskom "unicornu" u kojeg je investirano 200 milijuna dolara, dakle više čak i od onog što Todorići mogu potrošiti, istovremeno smo se zgražali nad razmjerima bezobrazluka, zloupotrebe položaja i ovlasti i korupcije koju je, s eneregetskim sektorom, godinama upražnjavala gradonačelnica Knina. 

U odnosu na ostatak hrvatskog gospodarstva, domaći tech sektor živi u paralelnom svemiru. Dok gospodarstvo, na državnoj razini, bilježi rekordan pad BDP-a, tehnološke kompanije bilježe povijesne uspjehe na globalnoj razini i predstavljaju rijetko zdravi organ izmrcvarenog tijela koje se rapidno raspada. 

To, međutim, nije nimalo iznenađujuće. Tech sektor je oaza hrvatske gospodarske pustinje baš zato što ne slijedi temljna načela funkcioniranja hrvatskog gospodarstva, među kojima je slizanost i isprepletenost s politikom i državom ono najvažnije. Ni država, srećom, nije nikada imala previše sluha za hrvatski IT, što, vjerojatno, mnoge u tom sektoru i frustrira, no čini se da je tako i bolje...

Tech sektor je, primjerice, jedan od rijetkih u kojem ne postoje nikakvi "poticaji" i za čiju se korist ne prikupljaju nikakvi nameti ili članarine. Za IT-jevce u Hrvatskoj ne postoje porezne olakšice kakve ima velik broj zemalja u Europi (ponajbolji primjer je Rumunjska). Velikoj većini tehnoloških kompanija država nije klijent, obzirom da ima svoju vlastitu IT tvrtku (Apis IT), a kada se politička vrhuška jednom godišnje i sjeti tech firmi, nagrađuje ih za to što su im priskrbili najviše para da si osiguraju uhljebarine, darujući im kipiće Zlatnih kuna i koristeći priliku da se s poznatim licima tog paralelnog, a samim time i uspješnog svemira, zajedno fotografiraju. 

Tehnološke firme se oslanjaju isključivo na rad, na znanje, na razvoj, na samoodrživost, na globalno tržište, ulaganja u obrazovanje i sebe i mladih... i upravo zato nikoga ne bi trebao iznenaditi bilo koji njihov uspjeh. 

Daleko od toga da sličnih primjera - koji ne slijede "tipične principe" hrvatskog gospodarstva - nema i u brojnim drugim granama, od ugostiteljstva, obrtništva, turizma, prometa, kulture, itd... Tehnološki je sektor, ipak, ponajviše imun na kafansku ekonomiju "ispod stola" i baš je zato uvjerljivo najuspješniji.