Kada je Kina, po drugi put u šest mjeseci, odbila kupiti Nvidijine čipove koje joj je Washington ponudio, nametnulo se pitanje na koje ni trodnevni samit u Pekingu nije dao odgovor: može li zemlja koja nema pristup najnaprednijoj poluvodičkoj tehnologiji postati dominantna sila u umjetnoj inteligenciji? Odgovor ovisi o tome što točno podrazumijevamo pod riječju supersila.

Samit koji nije riješio ništa

Trump i Xi otišli su kući bez dogovora o AI-ju, iako je tema bila na stolu od prvog dana, a poslovni lideri s američke strane usredotočili su se na ograničenu trgovinu. Američki trgovinski predstavnik Jamie Greer potvrdio je da na sastanku nije bilo govora o kontroli izvoza čipova, što znači da se Jensen Huang, koji je Peking napustio bez konkretnih ishoda, vratio u poziciji u kojoj je bio i prije polaska. Američki ministar trgovine Howard Lutnick potvrdio je pred Senatom ono što je dotad bila špekulacija: kineska centralna vlada nije dopustila tvrtkama kupnju H200 čipova jer investira u domaće poluvodičke tvrtke.

Sve je dakle jasno s američke strane. Washington je dao dozvolu, Nvidia je spremna isporučiti, ali Peking nije dao zeleno svjetlo kineskim kompanijama da kupe. Komentator portala Engadget napominje da bi pristup najnaprednijim čipovima mogao Kini donijeti dovoljno prednosti u ubrzanju AI razvoja da nadjača korist od poticanja domaće industrije, ali Peking očito preferira razvoj domaće industrije.

Što Kina ima

Kina danas raspolaže nečim što se ne može kupiti ni od Nvidije ni od TSMC-a: homogenim tržištem od 1,4 milijarde korisnika, državnim investiranjem kakvo zapadne ekonomije ne mogu replicirati i, najvažnije, strpljenjem koje nije podložno kvartalnim izvještajima. Nacionalni Big Fund, sada u trećoj fazi, obvezao se na više od 47 milijardi dolara ulaganja u razvoj poluvodičke industrije, i to nije jednokratna injekcija nego petogodišnji plan. Stanfordski istraživači zaključili su u godišnjem izvješću da SAD i dalje vodi po kapitalu, infrastrukturi i čipovima, ali Kina ima više patenata, objavljuje više istraživanja i dominira u robotici. U nekim kategorijama tog natjecanja Kina nije pretendent nego suverena sila.

Huawei slabost pojedinačnog čipa nadoknađuje jeftinom energijom i golemim klasterima koji na razini sustava mogu parirati Nvidiinim rješenjima, i Peking tu strategiju ne doživljava kao privremenu zakrpu nego kao svjestan izbor. Kina je sebi zadala cilj da AI uđe u 70 posto ključnih industrija do 2027. Kinezi ne traže da u tvornicama ili ustanovama bude čip bolji od Nvidijina, nego dovoljno dobar da ga nitko izvana ne može isključiti.

Što Kina nema

Sjedinjene Države trenutno imaju mnogostruku prednost nad Kinom u ukupnom računalnom kapacitetu, i taj jaz može samo rasti jer američka industrija kontinuirano ulaže u nove podatkovne centre i ima pristup najnovijim Nvidiinim arhitekturama. Problem nije samo u apsolutnoj količini dostupne računalne snage nego u kvaliteti same proizvodnje čipova. SMIC, najveći kineski proizvođač čipova, radi na razini 7 nanometara koristeći zastarjelu litografsku opremu, s kapacitetima koji su znatno ispod TSMC-ovih. Huawei nema pristup fabovima TSMC-a i Samsunga, vodećih svjetskih proizvođača poluvodiča, koji koriste najnapredniju litografsku tehnologiju za proizvodnju čipova s tranzistorima manjim od 5 nanometara, što izravno određuje koliko je čip brz i energetski učinkovit. Konkretna posljedica te inferiornosti vidljiva je u samim planovima razvoja: prema Huaweijevom vlastitom javnom planu, njegov sljedeći čip u 2026. imat će niže performanse od najboljeg čipa koji kompanija danas proizvodi, što upućuje na ozbiljne probleme s domaćom proizvodnjom naprednih čipova, javlja portal Tom's Hardware.

Čak i pod najagresivnijim pretpostavkama o Huaweijevim proizvodnim kapacitetima, kompanija proizvodi tek oko pet posto ukupne AI računalne snage koju generira Nvidia, a pod realističnijim pretpostavkama taj udio pada ispod tri posto i nastavlja opadati. Portal Seeking Alpha o tome konkretno: "Strategija nadoknađivanja slabijih čipova njihovim većim brojem ima fizikalna ograničenja koja se ne mogu premostiti investicijama, posebno dok ASML-ove najnaprednije litografske mašine ostaju nedostupne kineskim fabovima zbog zapadnih izvoznih kontrola. Huaweijev ključni deficit nije financiranje ni inženjerski talent nego široka korisnička baza koja zajedno s proizvođačem generacijama dorađuje softver i hardver, što je vrsta ekosustava koja se ne gradi proglasima ni državnim fondovima, nego godinama zajedničkog razvoja."

Razdvajanje kao strategija

Pitanje može li Kina postati tehnološka supersila pretpostavlja da se radi o natjecanju, a u biti radi se o razdvajanju. Kineski AI ekosustav odvaja se od globalnog, s različitim alatima, performansama i zahtjevima, a kineska tehnološka industrija konsolidira se oko malog broja nacionalnih platformi koje funkcioniraju unutar vlastitih granica i ne trebaju globalnu kompatibilnost da bi bile funkcionalne.

Kina 2030. vjerojatno neće imati bolje čipove od Nvidije. Ali imat će vlastite čipove, softverski ekosustav, AI modele i, najvažnije, vlastito tržište od kojeg ostatak svijeta neće moći odustati. Supersila u tradicionalnom smislu, koja tehnološki dominira globalnim tržištem, vjerojatno neće postati, barem ne u ovom desetljeću. Bit će to tehnološki suverena sila koja nije ovisna ni o čijoj volji da joj proda čipove ili odobri izvoznu licencu, što je za Kinu, a i cijeli svijet, važnije nego tko ima brži GPU.