Stogodišnjaci su najbrže rastuća demografska skupina u svijetu, čiji broj se još od 1950-ih udvostručuje svakih 10 godina. Ljudska dugovječnost je od pamtivijeka jedan od najistaknutiji svetih gralova filozofije i prirodnih znanosti.

Složen međuodnos genetike i okoliša

Nebrojeni istraživači već stoljećima pokušavaju definirati čimbenike koji ljudskoj vrsti određuju dug i zdrav život: Platon i Aristotel su promišljali i pisali o procesu starenja još prije više od 2300 godina, a suvremena znanost svojim sve detaljnijim spoznajama i uvidom u najskrivenije mehanizme humane fiziologije, genetike i biokemijskih procesa otvara brojne nove mogućnosti za znanstvenike koji se time bave.

Razumijevanje onoga što stoji iza dugovječnosti ljudskog života uključuje otkrivanje detalja u mozaiku složene međuigre između naslijeđa (genetske predispozicije), životnog stila (utjecaja okoliša) i načina na koji oni međusobno djeluju.

Premda se često tvrdi da u postizanju iznimno dugog života važnu ulogu igra slučajnost, više puta je pokazano da su stogodišnjaci tijekom svojega života uvijek bili dio populacije s manje invaliditeta i komorbiditeta (istovremenih akutnih ili kroničnih bolesti), s manje hospitalizacija i s boljom kognitivnom funkcijom u odnosu na osobe koje nisu bile dugovječne.

Slijedom logike, ako su stogodišnjaci još tijekom svoje ranije životne dobi prosječno zdraviji od svojih tadašnjih vršnjaka, tada bi njihovo bolje zdravlje trebalo već godinama prije biti vidljivo iz nekih specifičnih laboratorijskih nalaza (biomarkera).

U časopisu GeroScience su ovih dana objavljeni rezultati vrlo opsežne populacijske studije u kojoj su u Švedskoj kod ljudi starijih od 90 godina istraživači analizirali njihove laboratorijske nalaze, među kojima biomarkere kao što su razina kolesterola, kreatinina i šećera (glukoze).

Jednokratne i nedostatne japanske analize

Tom istraživanju prethodile su i neke druge populacijske studije, no manje detaljne i manje opsežne. Primjerice, jedno japansko istraživanje iz 2020. pokazalo je da niske razine upalnih markera (definirane niskim titrom citomegalovirusa, interleukina, faktora nekroze tumora-alfa i C-reaktivnog proteina) važan prediktor iznimno dugog života, kao i da je dugovječnost povezana s nižim razinama kreatinina i kolesterola, te višim razinama albumina i nekoliko drugih biomarkera (pro-BNP, IL-6, cistatin-C i ChE), kao i većom tolerancijom na inzulin.

Međutim, budući da se svi ti biomarkeri mijenjaju s godinama, a japanska je studija koristila jednokratne nalaze (dakle, trenutni presjek stanja laboratorijskih nalaza, bez dugogodišnjeg praćenja), iz takvog istraživanja koje je uspoređivalo pojedinačne uzorke kod ispitanika različite životne dobi je bilo teško i nepouzdano donositi dugoročnije zaključke.

Upravo stoga se u švedskom istraživanju, jednom od najdužih i najopsežnijih koje je do sada provedeno na području analize laboratorijskih nalaza najstarije populacije ljudi, uspoređivalo 35-godišnje razdoblje tijekom kojega se promatralo i uspoređivalo biomarkere kod osoba koje su nadživjele dob od 100 godina s nalazima njihovih vršnjaka koji su bili kraćeg životnog vijeka.

Trideset i pet godina praćenja

Podaci su prikupljeni od preko 44.000 Šveđana kod kojih su retrogradno analizirani laboratorijski nalazi učinjeni između njihove 65. i 100. godine. Svi sudionici su bili dio tzv. AMORIS kohorte, populacijske skupine u Švedskoj koju se longitudinalno prati od 1985. godine. Uzorci krvi sudionika su prikupljeni početkom AMORIS-studije (1985. godine), a potom su novi uzorci prikupljani svakih pet do deset godina, sve do 2020. godine. Uzorci su analizirani na niz krvnih biokemijskih markera, uključujući markere za metabolizam, upalu, funkciju jetre, funkciju bubrega, anemiju i prehranu.

Nadalje, iz zdravstvenih kartona je putem centralnog švedskog zdravstvenog registra tijekom tih 35 godina praćeno stanje njihovog zdravlja. Od ukupnog broja praćenih ispitanika njih 2,7 posto (točnije, 1224) doživjelo je dob od 100 godina. Od tih 1224 stogodišnjaka, njih 85 posto su bile - žene.

Zdrav metabolizam i prehrana za dugovječnost

Dakle, rezultati detaljno analiziranih laboratorijskih biomarkera svih 44.00 ispitanika tijekom promatranog razdoblja od tri i pol desetljeća pokazuju da su osobe koje su dožive svoj stoti rođendan imale urednu funkciju jetre, te statistički značajno višu razinu kolesterola i željeza, a nižu razinu glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od svojih sunarodnjaka koji nisu doživjeli priliku da otpuhnu troznamenkasti broj svjećica na svojoj rođendanskoj torti.

S obzirom da su glukoza (šećer), kreatinin (pokazatelj funkcionalne sposobnosti bubrega u pročišćavanju krvi od neželjenih tjelesnih produkata) i mokraćna kiselina (otpadni metabolički proizvod u tijelu uzrokovan probavom određene vrste hrane), kao i normalna razina jetrenih enzima usko povezani s prehrambenim navikama i zdravim metabolizmom, zaključak studije je da nalazi sugeriraju snažnu povezanost metaboličkog zdravlja i zdrave prehrane s iznimnom dugovječnošću.

Povrh toga, činjenica da se desetljećima prije smrti mogu primijetiti razlike u biomarkerima između stogodišnjaka i onih koji nisu dosegli tu dob, sugerira da i genetika i stil života igraju podjednako veliku ulogu u određivanju stupnja dugovječnosti.

Rezultati ove studije mogu se iskoristiti kao temelj za razvoj novih strategija za promociju zdravog starenja i dugotrajnog kvalitetnog životnog vijeka ljudi.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}