Kada vam pionir robotike, koji je proveo desetljeća gradeći humanoidne strojeve, preporuči da stojite "najmanje tri metra udaljeni" od bilo kojeg hodajućeg robota u punoj veličini, vjerojatno biste ga trebali poslušati. Upravo to savjetuje Rodney Brooks, suosnivač tvrtki iRobot (poznate po Roomba usisavačima) i Rethink Robotics, u svom nedavnom eseju koji, kako prenosi Ars Technica, baca sumnju na trenutni optimizam u industriji.

Brooks, profesor emeritus s MIT-a, vjeruje da tvrtke koje ulažu milijarde u razvoj humanoida zapravo love skupu fantaziju. Upozorava da su današnji dvonožni roboti suštinski nesigurni za ljude zbog goleme kinetičke energije koju generiraju kako bi održali ravnotežu. Ta pohranjena energija može uzrokovati teške ozljede ako robot padne ili njegovi udovi udare nekoga u blizini. Dok s jedne strane tehnološki svijet bruji o napretku umjetne inteligencije, a lideri poput Elona Muska tvrde da bi Tesla Optimus roboti mogli generirati prihode od trideset bilijuna dolara, Brooks spušta loptu na zemlju podsjećajući nas na neoprostive zakone fizike.

Hardver je teži od softvera

Glavni problem, prema Brooksu, leži u temeljnom pristupu treniranju ovih robota. Tvrtke poput Tesle i Figurea javno su izjavile da koriste pristup temeljen isključivo na vizualnim podacima. Radnici nose opremu s kamerama i snimaju zadatke poput slaganja odjeće, a ti se podaci zatim unose u AI modele koji uče imitirati pokrete. Brooks tvrdi da ovaj pristup zanemaruje ključni sastojak za razvoj spretnosti – osjet dodira.

On ističe desetljeća istraživanja koja pokazuju da ljudska spretnost ovisi o izvanredno složenom sustavu osjetila dodira. Primjerice, istraživanje sa Sveučilišta Umeå pokazalo je da zadatak paljenja šibice, koji inače traje sedam sekundi, postaje gotovo 30 sekundi nespretnog petljanja kada su osobi anestezirani vrhovi prstiju. Ljudska ruka sadrži oko 17.000 mehanoreceptora, a samo u jednom vršku prsta ih je tisuću. Današnji robotski sustavi ne mogu ni približno prikupiti ili simulirati toliku količinu senzornih informacija.

Fizika padajućih robota

Osim problema spretnosti, postoji i neposrednija briga za sigurnost. Današnji humanoidi koriste snažne elektromotore i desetljećima star algoritam nazvan "točka nultog momenta" (zero moment point) kako bi održali ravnotežu. Ovaj pristup funkcionira, ali zahtijeva upumpavanje ogromne količine energije u sustav čim se detektira nestabilnost.

Fizikalni zakoni čine robote u punoj veličini eksponencijalno opasnijima. Brooks objašnjava da se udvostručenjem veličine robota njegova masa povećava osam puta. To znači da padajući humanoid ima osam puta veću kinetičku energiju od verzije upola manje. Ako ta ubrzavajuća metalna noga naiđe na prepreku, udar može biti fatalan. Brooks se i sam prisjeća incidenta otprije nekoliko godina kada je bio "previše blizu" robota Digit tvrtke Agility Robotics kada je pao. Od tada se, kaže, ne usuđuje prići nijednom dok hoda.

Budućnost "humanoida"

Brooks predviđa da će za 15 godina zaista postojati roboti koji obavljaju razne zadatke i koje ćemo zvati "humanoidima", ali oni neće nalikovati današnjim dvonožnim strojevima. Umjesto nogu imat će kotače, različit broj ruku i specijalizirane senzore koji nemaju veze s ljudskim očima. Definicija "humanoida" će se promijeniti, baš kao što danas "leteći automobili" označavaju električne helikoptere, a ne cestovna vozila koja mogu letjeti.

Dok promotivni videozapisi prikazuju robote koji elegantno obavljaju zadatke, stvarnost je daleko od toga. Brooksovo pravilo "od tri metra" stoji kao praktično upozorenje na izazove koji su pred nama. Jaz između marketinga i primjenjive stvarnosti ostaje ogroman, mjeren ne samo u godinama već i u temeljnim neriješenim problemima fizike humanoidnih robota, senzorike i sigurnosti.