Crni trepćući zaslon koji prikazuje pomalo romantična zelena slova računalnog terminala tipična je vizija svih onih koji još uvijek nekako žive u zabludi da su računala na kojima se nalazi neka od brojnih distribucija Linuxa isključivo namijenjena iskusnim računalnim stručnjacima. Dakako, takva je vizija apsolutna zabluda koju dodatno potpiruje filmska industrija. Istina, Linux svojim korisnicima nudi vrlo veliku fleksibilnost kada u pitanje dođe, ne samo kako će izgledati operacijski sustav, nego i prilično dubinsku razinu prilagođavanja i personalizacije, a to znači da prema tim i nekim drugim svojstvima inklinira prema naprednim korisnicima.

No, to ne isključuje početnike, jer je tijekom vremena Linux postao prilično korisnički orijentiran, čak i onda kada se ne želi previše upuštati u jezgrovite prilagodbe, a neke su distribucije Linuxa i vizualno vrlo impresivne. Ključna prednost praktično svake distribucije Linuxa, pa čak i onih koje su namjenski usko specijalizirane, činjenica je da ih se može podrediti vlastitoj volji, prilagođavati prema želji, iskoristiti niz aplikacija otvorena kôda, ali i to što je Linux prema svojoj prirodi slobodan softver. Zapravo, sama ideja Linuxa utemeljena je na slobodi. Slobodi izbora, bijega od restrikcija drugih zatvorenih operacijskih sustava kao što su Windows ili MacOS, te slobodi da ga se mijenja i s operacijskim sustavom radi gotovo ono što se poželi. Upravo je ta ideja mnogima jednostavno neodoljiva, i to ne samo zbog prizemnog motiva kao što je činjenica da se za Linux u pravilu ne treba izdvojiti ni lipe, nego upravo zbog apsolutne slobode.

Što je zapravo Linux?

Većina pod terminom Linux smatra neku od brojnih dostupnih distribucija operacijskog sustava koji je temeljen na Linuxovom kernelu, a to je ono što Linux zapravo jest, jezgra sustava. Kernel je središnji dio operacijskog sustava koji povezuje hardver i aplikacije, a onda se oko njega gradi cjelokupni operacijski sustav sa svojim sučeljem, dodatnim aplikacijama i nekim karakterističnim mogućnostima svojstvenim upravo distribucijama kojih je tijekom vremena nastao pozamašan broj, a koje udahnjuju vlastiti šarm i funkcionalne mehanizme (primjerice, ažuriranje). Zapravo, jednom kada se dublje uroni u svijet Linuxa, ovlada se njegovim značajkama i specifičnostima, stvaranje vlastite distribucije i nije toliko nedostižno teško koliko se možda na prvi pogled to početnicima može činiti, no to nije predmet ove teme.

Iako neki Linuxom nazivaju razne distribucije operacijskog sustava koji je građen na Linuxovom kernelu, drugi puristi tvrde kako bi se Linuxom trebalo smatrati isključivo njegov kernel, a operacijski bi se sustav trebao nazivati GNU/Linux. Ipak, čak i sam tvorac kernela Linus Torvalds mišljenja je da ne treba cjepidlačiti i distribucije Linuxa jednostavno tako i nazivati, bez obzira na to što je to zapravo doista ime kernelu. Zanimljivo je dodati kako je Linus svoj osobni projekt razvoja kernela inicijalno nazvao Freax, smatrajući da je naziv Linux suviše egoističan, no administratoru FTP poslužitelja, kamo je Linus uploadao vlastiti projekt, to se ime nije dopalo, te ga je preimenovao u Linux, a da se nije konzultirao s Linusom.

Kasnije je Torvalds to ime prihvatio, i razvoj se nastavio pod tim nazivom. Danas je općeprihvaćeno da se distribucije nazivaju Linuxom, unatoč tome što neki i dalje inzistiraju na tome da se sam operacijski sustav naziva GNU/Linux, vođeni idejom da je GNU projekt, iza kojega stoji poznati američki aktivist i žestoki zagovaratelj slobodnog softvera Richard Stallman, začeo ideju o stvaranju otvorenog operacijskog sustava, koji će biti materijaliziran u obliku raznih distribucija, opremljenih upravo slobodnim softverom. No, neće se pogriješiti ako se samo kaže, Linux.

Linux protiv Windowsa

Linux se prilično razlikuje od Windowsa, a svaki od tih operacijskih sustava ima svoje prednosti i mane te se nerijetko oko toga koji je sustav bolji ili lošiji, vode žustre rasprave. Oni skloni šali, nerijetko korisniku koji traži pomoć oko problema s Windowsima sugeriraju da jednostavno instalira Linux ili, nešto rjeđe, obratno, ako je u pitanju problem s Linuxom. Bilo kako bilo, Windows ima neke ključne prednosti u odnosu na Linux, i obratno. Naime, Linux većinom nije previše privlačan strastvenim ljubiteljima računalnih igara.

Tijekom godina dogodile su se značajne promjene i, iako se nekada davno Linux smatrao platformom na kojoj se mogu igrati samo igre u terminalu, što ima određeni šarm, danas je situacija daleko drukčija. Kako većina razvojnih studija igraće naslove radi i optimizira za Windows, kao najrašireniju korisničku platformu za stolna i prijenosna računala, situacija je tu nedvojbeno jasna. Barem zasad. Ipak, to ne znači da Linux treba ocrniti kao operacijski sustav na kojemu igre ne rade, jer to jednostavno nije istina. Ponuda igara čak i nije loša, a tu je i Steam, s ograničenom ponudom igara koje će raditi na Linuxu, kao i rješenja poput PlayOnLinuxa, koji pojednostavljuje korištenje WINE-a, a koji omogućuje instalaciju i pokretanje programa i igara namijenjenih Windowsima na Linuxu. Doduše, tu je i Valveov ProtonDB, koji također koristi WINE te alate kao što je DXVK i omogućuje igranje igara namijenjenih Windowsima.

Za razliku od Windowsa, Linux je besplatan. Točnije, kako je već rečeno, riječ o slobodnom operacijskom sustavu pa za njega u većini slučajeva ne treba izdvojiti ni lipe (premda je sve češće moguće vidjeti da se za određena izdanja nekih distribucija mora platiti, ili barem donirati proizvoljni iznos šuštavih novčanica). Nadalje, može ga se dubinski prilagođavati prema volji, nešto što je kod Windowsa zapravo nemoguće, a zahvaljujući bogatoj ponudi slobodnog softvera i činjenici da ga se može ukrotiti prema osobnim preferencijama, Linux vrlo lako može postati idealno okruženje za onaj tipičan uredski rad (ako se može podnijeti činjenica da se neće moći koristiti neke jako popularne aplikacije koje su dostupne samo na Windowsima), može ga se prilagoditi za studentsko računalo ili za znanstveno istraživanje, može se izraditi alat za oporavak sustava ili sveobuhvatno rješenje za rješavanje računalnih problema.

Od Linuxa se vrlo lako može napraviti multimedijski centar, upogoniti ga kao poslužitelj ili nešto treće. Ograničenja gotovo kao da i nema. No, većina će se Linuxu okrenuti onda kada žele stvoriti moćno razvojno okruženje sa svime onime što bi pritom trebalo imati pri ruci. Stoga oni koji namjeravaju tek krenuti u svijet razvoja softvera, svakako bi trebali razmisliti o nekoj distribuciji Linuxa. Osim toga, Linux se čini idealnim operacijskim sustavom kada se život želi udahnuti u starije računalo. Zahtjevi za resursima su manji, i neke distribucije radit će na doista starom hardveru, a zgodan je detalj i to što postoje tzv. live distribucije Linuxa, koje će raditi bez instaliranja, izravno s USB memorija ili prijenosnih diskova. Osim toga, zahtjevi za diskovnim prostorom daleko su manji od onoga što traži Windows.

Što se podrške hardvera tiče, i onog famoznog pristupa, priključi i radi, Windows tu i dalje prednjači, premda danas Linux radi s većinom hardvera na koji se može naići. To podrazumijeva i moderne grafičke kartice, čiji su proizvođači počeli raditi i prilagođene upravljačke programe, a tu su i oni otvorena tipa, ako ovi prvi zbog nekoga razloga ne rade onako kako se to od njih očekuje. Ipak, još uvijek ima raznovrsnog hardvera koji nema službenu podršku na Linuxu, a to znači da će se u tom slučaju morati okrenuti za pomoć Linux zajednici, koja okuplja tehnički potkovane korisnike, pa se rješenje u konačnici može naći, ili jednostavno treba biti oprezniji pri kupnji hardvera.

Kako početi s Linuxom?

Svijet Linuxa isprva može biti prilično zbunjujuć, a prva stepenica obično je izbor neke od distribucije Linuxa. Njih ima zaista mnogo, a jedan od razloga je taj što zapravo svatko s dovoljno tehničkog znanja može napraviti vlastitu distribuciju, čak i na temelju neke postojeće, i onda je slobodno ponuditi. Tu su i neki zbunjujući elementi kao što su različita grafička korisnička sučelja (desktop environment), među kojima su najpopularniji Cinnamon, MATE, Gnome, KDE, LXQt i Xfce, a brojne distribucije nude i različite varijante grafičkih sučelja pa se za jedno treba odlučiti već pri preuzimanju instalacije (sučelja je moguće i naknadno instalirati i prilagođavati). Međutim, upravo sloboda izbora i tako velika raznovrsnost, ono je što početnike nerijetko odbije od Linuxa. Zato se za početak time uopće ne treba previše zamarati. Kako će se Linux koristiti, tako će se stjecati više znanja, a onda će se moći izabirati rješenja prema vlastitom ukusu, uključujući i grafičko sučelje.

Ono što je dobro kod Linuxa, činjenica je da ga u dobrom dijelu slučajeva ne treba instalirati, a ako se to već mora, onda ga se vrlo lako može instalirati u virtualnom okruženju, kao što je ono koje nudi VirtualBox, te željenu distribuciju iskušati i provjeriti ispunjava li očekivanja. Štoviše, distro hopping isprva je čak i poželjna aktivnost kako bi se što više upoznao Linux, no u konačnici je za stabilan rad uputno izabrati jednu od popularnih distribucija i od tada nadalje držati se nje. Od same instalacije Linuxa ne treba zazirati, jer odavno su prošla vremena kada je to bilo složeno. Većinom je potrebno napraviti bootabilnu USB memoriju, za što je vrlo lako pronaći upute, a onda s njom pokrenuti računalo te dalje na zaslonu pratiti upute.

Dakle, početak upoznavanja Linuxa ne treba odgađati nego se jednostavno treba upustiti u tu svojevrsnu avanturu bez previše razmišljanja i okolišanja, izabrati neku od distribucija Linuxa i početi je koristiti isto onako kako bi se koristio i Windows. Nešto što na prvi pogled možda izgleda nemoguće, ali iznenađujuće je blizu. Kako bismo ipak pripomogli snalaženju u šumi brojnih distribucija, odlučili smo izdvojiti nekoliko njih koje su doista najprikladnije za potpune početnike, uz nekoliko korisnih savjeta i nezaobilaznih uputa, i tako pomoći pri tim prvim neodlučnim koracima.

Deepin - kineski ljepotan

Ova estetski iznimno dojmljiva distribucija Linuxa kineskih korijena, utemeljena na Debianu, privući će ponajprije one kojima je vizualni dojam od velike važnosti, a čini se da je takav broj korisnika popriličan. Naime, popularnost joj u posljednje vrijeme strelovito raste pa se svrstava među najpopularnije distribucije Linuxa uopće…

Unatrag nekoliko godina nastao je svojevrsni trend u svijetu Linuxa te je postalo dostupno nekoliko raznih distribucija koje, prije svega, naglašavaju baš estetiku i jednostavnost. Među najljepše i najzanimljivije distribucije svrstava se upravo Deepin, a ono što će se odmah uočiti, činjenica je da je riječ o estetski iznimno dotjeranoj distribuciji Linuxa. Štoviše, već je pri instalaciji jasno da je prioritet naglasiti estetiku i sve učiniti jednostavnim, i time prikladnim upravo potpunim početnicima. Deepin definitivno nudi jednu od najjednostavnijih instalacijskih procedura, koja ne samo da je prilagođena početnicima, nego je i vizualno dotjerana i usklađena, pa je dojam tim bolji.

Deepin se obavezno mora instalirati, i nije zamišljen da ga se koristi kao live distribucija. Ipak, može ga se bez problema instalirati u virtualno okruženje, ako ga se želi isprobati, s time da treba računati na nešto smanjene performanse, a jednom kada ga se doista i instalira te se računalo pokrene s novim operacijskim sustavom, prikazat će se i kratak vodič s pregledom onoga što distribucija nudi, kao i kratki pregled specifičnosti njegova sučelja. Taj se vodič nipošto ne bi trebao preskočiti zato što će se tako vrlo lako upoznati s onime što Deepin nudi, i zašto se toliko razlikuje od brojnih drugih distribucija.

Osim što mu je sučelje vizualno lijepo i prilično usklađeno, ono je i vrlo praktično. Štoviše, u redovnom korištenju Deepina na trenutke će se posve zaboraviti da se zapravo radi o distribuciji Linuxa koja je utemeljena na Debianu. Sve su postavke dostupne preko lijepo osmišljene upravljačke konzole (Control Center), a tu je i niz drugih praktičnih stvarčica, kao što je dock na dnu zaslona, notifikacijski centar koji nalikuje na onaj u Windowsima 10, famozni Multitasking view te brojne druge sitnice i detalji. Zanimljivo je istaknuti kako je njegovo sučelje, Deepin Desktop Environment (DDE), utemeljeno na HTML-u 5 i WebKitu, a mora ga se pohvaliti i zbog činjenice da su njegovi dizajneri doista obratili pozornost na svaku sitnicu.

Deepin dolazi i s hrpicom vlastitih aplikacija, kao što su DPlayer, DMusic, Deepin System Monitor te App Store, koji je zapravo ljepši klon softverskog centra s Ubuntua, pa ni ne čudi da koristi upravo Ubuntuove repozitorije za instalaciju softvera. Zasmetati mogu jedino njegovi naglašeni kineski korijeni, no to je vrlo lako sasvim ignorirati. Osim toga, tu je i niz drugih aplikacija otvorena kôda koje su sasvim tipična oprema za Linux. Podrška za hardver je solidna, a korisničko iskustvo izvrsno. Na umu samo treba imati da lijepo sučelje nosi i određene zahtjeve, pa se u računalu očekuje minimalno 2 GB memorije s dvojezgrenim procesorom Intel Pentium G3250 s taktom od 3.20 GHz. Optimalna konfiguracija je računalo s 8 GB memorije i četverojezgrenim procesorom Intel Core i5-4460 s taktom od 3.20 GHz te barem 64 GB diska. No, to su zahtjevi s kojima danas baš nitko ne bi trebao imati problema, ali ovo svakako nije distribucija kojom bi se oživjelo neko doista starije računalo.

elementary OS - šarm estetskog minimalizma 

Ovo definitivno nije nepoznata distribucija Linuxa koja se temelji na Ubuntu, a srca svojih je korisnika osvojila apsolutnom estetikom koja neodoljivo podsjeća na ono koje nudi MacOS. Kada se tome pridodaju i neke zanimljive i praktične mogućnosti, ovoj je distribuciji zbilja teško odoljeti pa ni ne čudi da je mnogi izabiru kao svoj primarni operativni sustav…

Ova se distribucija Linuxa temelji na distribuciji Ubuntu, a vrlo se brzo popularizirala među onima kojima je vizualni dojam visoko na listi prioriteta. Nema što, elementary OS doista nudi iznimnu estetsku kakvoću, a istodobno i sve ono što bi se od jedne distribucije, namijenjene ponajprije kućnim korisnicima, i moglo očekivati. Svaka sličnost sučelja s onim u MacOS-u uopće se ne skriva, a upravo je njegovo dotjerano sučelje ključni motivacijski faktor koji je, kod brojnih korisnika, donio prevagu da se, umjesto kupnje nekog od Appleovih računala, iskoristi postojeći hardver (uključujući i starija Appleova računala) i začini ga ovom distribucijom.

Dakle, elementary OS dolazi s vlastitim sučeljem Pantheon te šačicom njemu svojstvenih aplikacija. Oslanja se na upravitelja prozora Gala, zahvaljujući kojemu sama distribucija obiluje lijepo napravljenim animacijama te vizualno sjajnim dodatkom za lako prebacivanje između radnih površina (kako bi ga se aktiviralo, potrebno je pritisnuti kombinaciju tipki Win+S). Osim toga, tu je i dodatak za brz pregled otvorenih prozora, koji neizmjerno podsjeća na Exposé, popularan na MacOS-u, a taj će se pregled aktivirati prečacem Win+W. Za lakše pokretanje aplikacija zadužen je Slingshot, praktičan panel na kojem su aplikacije nanizane i predstavljene ikonama, a prednost je to što nudi i pretraživanje.

Jednako je tako praktičan i zgodno napravljen Plank, dock za brzo pokretanje aplikacija, koji je smješten na dnu zaslona. S obzirom na to da mu je baza Ubuntu, i to Ubuntu 18.04 LTS, sve one aplikacije koje se mogu instalirati na Ubuntu, radit će na elementary OS-u, a za traženje i instalaciju aplikacija, koristit će se AppCenter. Osim toga, elementary OS nudi i niz drugih aplikacija te neke zgodne detalje. Primjerice, tu je podrška za prikaz slike u slici kada se gleda neki videozapis, a svakako je zgodan detalj i činjenica da je tu poseban modalitet rada, u kojem će biti isključena potencijalna smetala (Do Not Disturb). Jednako je zgodno istaknuti i podršku za roditeljsku zaštitu, pa je lako vremenski ograničiti korištenje računala djeci, ali i ograničiti i korištenje Interneta ili individualnih aplikacija.

Za surfanje je tu Epiphany, koji je ujedno i službeni web-preglednik za GNOME, kao i druge tipične aplikacije, poput reproduktora glazbe, preglednika slika, videoreproduktora, tekstualnog editora za programere, kalendar i tome slično, koje se sve odreda ističu funkcionalnim minimalizmom. Kada su performanse u pitanju, tu nema posebnih zamjerki, no oni koji eventualno traže naprednije mogućnosti, vjerojatno će elementary OS naći previše ograničavajućim, dok se idealnim čini upravo za početnike. Za razliku od Deepina, moguće ga je isprobati bez instalacije, pa je to i uputno napraviti. No, gotovo je to sigurno, jednom kada se elementary OS proba te se doživi njegov estetski minimalizam (diskretne animacije definitivno upotpunjuju ukupan dojam), teško će mu se odoljeti.

Linux Mint - najbolje za po doma i ured 

Ovo je daleko najpopularnija distribucija Linuxa, i to pogotovo među početnicima i onima koji razmišljaju o prelasku na Linux, a jedna od njegovih ključnih prednosti činjenica je da je odmah u potpunosti upotrebljiv nakon relativno jednostavne instalacije, pa se nameće kao idealno rješenje, ne samo kućnim korisnicima, nego i onima koji traže solidan uredski operacijski sustav…

Linux Mint iznimno je popularna distribucija, kojoj je teško pronaći ozbiljniju manu, i to pogotovo ako je se isključivo promatra kao klasični OS za stolna ili prijenosna računala. Prvi se put pojavio još relativno davne 2006. godine, no to zapravo samo znači da je to jedna od mlađih distribucija, iako se tako možda to ne čini. Korisnici su ga vrlo brzo objeručke prihvatili, smatrajući ga boljom alternativom i tada vrlo popularnoj distribuciji Ubuntu, koju i danas uzima kao temelje, jer jednostavno je nudio bolje korisničko iskustvo, kao i neke dodatne mogućnosti koje su Ubuntuu kronično nedostajale.

Zapravo, princip kako nastaje Mint nije se mnogo promijenio i, pojednostavljeno, zajednica koja ga razvija uzima posljednju inačicu Ubuntua, pridodaje mu stvarčice kao što je, primjerice, podrška za zatvorene multimedijske formate, zatim u tu mješavinu ubaci dodatna grafička sučelja i pokoji vlastiti programski dodatak koji upravljanje samim Linux Mintom čini lakšim, i tako se dobije nova inačica trenutačno ponajbolje univerzalne distribucije Linuxa za svakodnevno korištenje. Linux Mint dolazi u tri okusa koja se, zapravo, razlikuju samo prema zadanim sučeljima. Tako je tu svima omiljeni i moderniji Cinnamon, a njega slijede MATE i Xfce, koji su oba prikladniji za starija računala, a nije na odmet znati i da je posljednja inačica Minta dostupna samo za 64-bitne sustave.

Instalacija mu je poslovično jednostavna, a zahvaljujući prilično dobroj podršci za upravljačke programe, jednom kada se s instalacijom završi i prijavi se na svježe instalirani operacijski sustav, sve bi trebalo raditi bez ikakve posebne dodatne intervencije. To ne uključuje samo sav hardver koji se nalazi u računalu, nego i aplikativni dio, jer Linux Mint dolazi dobro opskrbljen softverom, pa su tako odmah dostupni LibreOffice, poznati paket uredskih alata, Mozillin Firefox za surfanje Internetom, Thunderbird za čitanje e-pošte, GIMP za obradu slika, Transmission za rad s BitTorrentima, a tu su i brojne druge aplikacije poput Timeshifta, Celluloida, Hexchata i relativno novog Warpinatora za dijeljenje mapa preko mreže.

Naravno, kako se temelji na distribuciji Ubuntu, tu je i prepoznatljivi softverski centar (Software Manager) preko kojega je u tren oka moguće instalirati na desetke tisuća drugih aplikacija, no Mint ide i korak dalje, nudeći podršku za brojne druge načine instalacije aplikacija (Synaptic Package Manager, Flatpak, podrška za Debianove pakete i drugo). Naravno, u svakom se trenutku mogu instalirati i WINE, PlayOnLinux i slično, ako se namjerava prekratiti vrijeme igranjem igara. Osim toga, nekima će sigurno biti zgodno i to što je sučelje sasvim lokalizirano na hrvatski jezik, nešto što je slučaj i s brojnim drugim distribucijama. Što se performansi tiče, Mintu se doista nema što prigovoriti. Bootanje je brzo, zahtjevi za sistemskih resursima mali, a zahvaljujući Cinnamonu, djeluje vrlo poletno i agilno. Ukratko, ovo je distribucija Linuxa koja se prema svim karakteristikama nameće kao idealna upravo za početnike, ali i za sve ostale tipične desktop korisnike.

Manjaro - kotrljajuće ažuriranje 

Manjaro je distribucija Linuxa koja se oslanja na Arch Linux, poznatu rolling-release distribuciju, koja je ponajprije namijenjena iskusnim i tehnički orijentiranim korisnicima, željnima apsolutne kontrole nad sustavom koji će koristiti. Manjaro, s druge strane, približava Arch Linux potpunim početnicima, nudeći sve njegove prednosti, zadržavajući istodobno jednostavnost…

Uzimajući u obzir prirodu distribucije Arch Linux, koja je, u to nema nimalo sumnje, namijenjena tehnički iskusnim i dovoljno upornim korisnicima da njome u potpunosti ovladaju, malo je vjerojatno da bi joj se bilo koji početnik uopće usudio prići, a da vrlo brzo ne odustane od Linuxa. Međutim, već neko vrijeme dostupan je Manjaro, koji ga približava potpunim početnicima, nudeći sve one prednosti koje Arch, kao rolling-release distribucija, zapravo nudi. Arch Linux mnogima je prava noćna mora za instalaciju, no Manjaro čitav postupak instalacije čini doista bezbolnim, zahvaljujući grafičkoj instalaciji Calamares, što će biti prikladno početnicima. Oni koji se smatraju iskusnijima i radije bi stvari imali u svojim rukama, mogu se poslužiti Manjaro Architectom i sve konfigurirati kroz terminal.

Preferirano grafičko sučelje koje Manjaro službeno i podržava je Xfce, no lako je moguće odlučiti se i za bilo koje drugo od poznatih sučelja, ako netko to poželi, a izbor je tu doista velik jer zajednica uredno pruža podršku za Awesome, Bspwm, Budgie, Cinnamon, i3, LXDE, LXQt, MATE i Openbox. No, za time zapravo i neće biti neke posebne potrebe, zato što Xfce, ne samo da solidno izgleda, nego nudi i prilično dobre performanse. Posebnost je i to što Manjaro uredno radi i na arhitekturi ARM, a to će nekima sigurno biti zanimljivo. Stoga su pripremljene ISO slike za PineBook Pro, Raspberry Pi i Rock Pi 4 te druge uređaje. Ključna prednost Manjara je činjenica da je, baš kao i Arch, ovo rolling-release distribucija, no s nešto manjim razlikama.

Kod klasične rolling-release distribucije ažuriranja su kontinuirana i zapravo se, pojednostavljeno rečeno, uvijek ima posljednje izdanje, bez potrebe da se provedu veće instalacije ažuriranja, što je tipično za standardni distribucijski model ažuriranja. Manjaro testira ažuriranja prije nego što ih učini dostupnim korisnicima, odgađajući ih i do nekoliko tjedana, ali princip je u konačnici zapravo isti. Zanimljivo je da svojim izdanjima dodaje čak i verzije, što inače nije uobičajeno; kod takvog ažuriranja zapravo postoji samo jedna verzija, no koja je kontinuirano ažurirana. Prepoznavanje hardvera na prilično je visokoj razini, a tu je i alat za detekciju hardvera MHWD, koji će prikazati prepoznate uređaje, a onda samo valja kliknuti na Auto Install i pričekati da se upravljački programi instaliraju, ako se to nekim čudom nije dogodilo pri samoj instalaciji.

Manjaro nudi klasični set aplikacija, ali tu je i pristup Arch User Repositoryju (AUR) a aplikacije se instaliraju kroz Pamac software manager, koji nudi i podršku za Snap i Flatpack. Nećemo ulaziti u detalje, no dovoljno je reći da aplikacija definitivno neće nedostajati, što se može reći i za druge distribucije. Naravno, uredno će raditi i Wine, PlayonLinux ili ProtonDB kroz Steam, pa je igranje također moguće. Što se performansi tiče, tu također nema nikakvih zamjerki, pa se nameće kao solidno rješenje za svakodnevni rad. Sve u svemu, Manjaro je još jedan dobar kandidat za ulaz u svijet Linuxa, a zanimljiv će biti svima onima koji žele iskoristiti prednosti rolling-release ažuriranja.

Ubuntu - dašak jednostavnosti 

Slavna distribucija, koja, ne samo da je dugi niz godina bila prvim izborom za one koji tek ulaze u svijet Linuxa, nego nerijetko služi kao temelj za brojne druge distribucije, a to već mnogo govori. Ipak, popularnost mu u posljednje vrijeme jenjava, dok pozornost polagano preuzimaju brojne distribucije koje se zapravo temelje upravo na njemu…

Velika je vjerojatnost da su, čak i oni koji dosad nisu gotovo ništa znali o svijetu Linuxa, čuli za Ubuntu. Riječ je, naime, o slavnoj distribuciji Linuxa, koja se prvi put pojavila 2004. godine te se temelji na Debianu. Ubuntu razvija Cannonical, engleska tvrtka koju je osnovao južnoafrički biznismen Mark Shuttleworth za promociju projekata slobodnog softvera. Slavu je stekla svojim pristupom, nastojeći Linux približiti što većem krugu korisnika, čineći stvari daleko jednostavnijima nego što su dotad možda bile, ali i time da se vrlo brzo razvija. Naime, nova inačica izlazi svakih šest mjeseci ili dvaput godišnje, pa se samim time tako i označavaju inačice.

Aktualna inačica je 20.10 (listopad ove godine), a prethodna je bila 20.04 (travanj ove godine). Svaka od tih inačica dobiva devet mjeseci ažuriranja, a onda je potrebno prijeći na novo izdanje, a svake se dvije godine pojavi inačica s produljenom podrškom (LTS), a to je trenutačno Ubuntu 20.04.1 LTS, koja sada ima punih pet godina podrške (to su ujedno i preporučene verzije koje bi trebalo instalirati). Kako bi sve bilo zabavnije, svako izdanje dobiva i neko zabavno ime, pa je tako aktualna inačica nazvana Groovy Gorilla, prethodna Focal Fossa, a iduće godine u travnju trebala bi se pojaviti inačica Hirsute Hippo.

Ubuntu se oslanja na grafičko sučelje Gnome, koje pomalo odudara od drugih, kojima je jedan od istaknutih detalja relativno tipičan startni izbornik (nekoliko je izdanja nudio Unity, no taj je pokus pomalo neslavno završio, i Cannonical ga je napustio u korist Gnomea). Oni koji prvi put vide Gnome, gotovo sigurno s njime neće imati problema, jer sučelje je zapravo prilično intuitivno, ali ako se prelazi s Windowsa, onda će biti potrebno ponešto navikavanja. Slično kao i neke druge distribucije, Ubuntu se može početi koristiti odmah nakon instalacije zato što je opremljen hrpicom tradicionalnih aplikacija. Doduše, na umu valja imati da se Cannonical odlučio tvrdoglavo držati zamisli slobodnoga softvera, pa će se za dodatke koji ne prate tu filozofiju morati posebno potruditi.

To će se možda najviše primijetiti po činjenici da Ubuntu ne raspolaže svim kodekima, pa ako se želi nesmetano reproducirati sva multimedija, bit će ih potrebno naknadno instalirati, ili se jednostavno osloniti na VLC. Uz solidnu ponudu aplikacija, tu je i nezaobilazni softverski centar Ubuntu Software, preko kojega je moguće instalirati ogroman broj aplikacija, ali i stvarčice kao što su WINE ili Steam, za one koji imaju namjeru igrati računalne igre. Ubuntu ima ogromnu bazu korisnika, solidnu podršku i zaista velike mogućnosti, a tijekom vremena evoluirao je i ušao u poslovni segment, pa sada nudi podršku za tehnologije poput Openstacka ili Kubernetesa te podršku za iOT. No, dobro se snalazi i kao klasična desktop distribucija, nudeći sve ono što korisnicima zapravo i treba, a tu su i njegove brojne varijante kao što su Kubuntu, Lubuntu, Ubuntu MATE, Xubuntu i Ubuntu Studio, koji se ponajviše razlikuju prema sučeljima s kojima dolaze. Sve u svemu, teško je ne reći da je upravo ta popularna distribucija još jedan sjajan kandidat za prvi ulazak u svijet Linuxa.

Zorin OS - najsličniji Windowsima 

Još jedna popularna distribucija Linuxa, koja svojim sučeljem jasno daje do znanja da cilja na sve one preobraćenike koji žele napustiti Windows i prijeći na Linux. No, nije jedino sučelje to što Zorin OS čini zanimljivim korisnicima Windowsa, to je distribucija koja naglašava igranje računalnih igara oslanjajući se na WINE, ali i na Steam s ProtonDB-om te Lutris. Osim toga, to je jedna od distribucija koje jedno svoje izdanje – naplaćuje…

Zorin OS temelji se na distribuciji Ubuntu te nudi sučelje koje daleko više nalikuje onome u Windowsima, nego što je to tipično za druge distribucije Linuxa. Zgodno je to što ga nije potrebno instalirati, nego je računalo moguće isprobati uživo, a moguće ga je instalirati i usporedo s već instaliranim operacijskim sustavom, iako je to najmanje prikladna opcija za početnike. Čim ga se pokrene, odmah postaje jasno zašto je Zorin OS zaslužio naslov ponajbolje distribucije Linuxa za korisnike Windowsa. Na dnu zaslona naći će se traka koja bi trebala barem jednim dijelom simulirati taskbar u Windowsima, a tu je i prepoznatljivi startni izbornik.

Istina, valja imati na umu da je razmještaj opcija tek sličan i kako, bez obzira na sve, Zorin OS ne može pobjeći od svojih temelja (ostalom, sučelje se temelji na GNOME-u), pa je ipak potrebna određena razina navikavanja. No, treba biti otvorena uma i jednostavno prihvatiti funkcionalnosti novoga operacijskog sustava i tome se prilagoditi. Ističe se i prilično visokom razinom fleksibilnosti, pogotovo kada je sučelje u pitanju, a to će potvrditi i činjenica da se njegov izgled drastično može prilagoditi. Moguće je primjenjivati različite stilove, i pronaći onaj s kojim će iskustvo prijelaza s Windowsa na Zorin OS biti najugodnije. Isto vrijedi i ako se prelazi s MacOS-a, jer je tu i prilagođeno sučelje upravo za takve korisnike.

Kako bi podignuo ukupni vizualni dojam, tu su i neki vizualni dodaci, poput trodimenzionalnog prebacivanja između prozora, koje će se aktivirati prečacem Win+Tab, baš kao što je to nekoć bilo moguće u Windowsima. Od drugih atraktivnih vizualnih detalja valja izdvojiti Zorin Background Plus, koji omogućuje postavljanje videozapisa kao pozadine na radnoj površini, a tu su i neke druge sitnice. Ponuda softvera također je prilično izdašna, a kako se Zorin OS temelji na distribuciji Ubuntu, uz već dostupne aplikacije, moguće je instalirati i na desetke tisuća drugih softverskih naslova preko prepoznatljiva softverskog centra. Zgodno je to što nudi vlastiti Zorin Connect, aplikaciju za upravljanje telefonima s Androidom.

Međutim, jedna od njegovih ključnih prednosti leži u činjenici da Zorin OS mnogi izabiru kao idealna distribucija Linuxa za igranje računalnih igara. Osim što je moguće instalirati aplikacije uz pomoć PlayOnLinuxa, koji i sâm koristi WINE, naglašava korištenje Steama, koji, pak, može koristiti ProtonDB te druge alate kako bi omogućio igranje igara koje inače nativno rade na Windowsima. Uza sve to, nudi i vrlo jednostavnu mogućnost instalacije modernih upravljačkih programa za Nvidijine grafičke kartice, a ta je opcija dostupna čak i prilikom same instalacije OS-a ili naknadno, koristeći ugrađeni softverski centar.

Zorin OS specifičan je i prema tome što se ubraja u nešto rjeđe distribucije Linuxa koje nude i naplatna izdanja. Dolazi u četiri varijante s različitim razinama opreme (Ultimate, Core, Lite i Education), s time da se treba platiti 39 dolara samo za izdanje Ultimate, u kojem dolazi 20 igara, tehnička podrška te dodatna sučelja (MacOS, Gnome i Ubuntu).