Lockheed Martin F-35 Lightning II zrakoplov je iznikao iz eksperimentalnog X-35 kojim je konzorcij predvođen tvrtkom Lockheed Martin osvojio ugovor za razvoj borbenog zrakoplova "za novo tisućljeće" prema Joint Strike Force (JSF) programu. Razvoj zrakoplova započeo je 1992. godine kao odgovor na zahtjeve spomenutog JSF programa, da bi X-35 prvi puta poletio 24. rujna 2000., a F-35A (osnovna izvedba za ratno zrakoplovstvo) 15. prosinca 2006.

Jedna od zamjerki za F-35 zrakoplove je to da su vlasti SAD dozvolile paralelni razvoj, proizvodnju i korištenje što je dovelo do brojnih komplikacija, prerada na ranijim serijama zrakoplova te općenito probijanje rokova odnosno rast budžeta. Program je kroz godine motivirao brojne kritičare koji su još 2014. godine tvrdili da program kasni sedam godina te da budžet premašuje za preko 163 milijarde dolara. Glasne su kritike i na račun toga da u ratovima u kojima SAD trenutno sudjeluju protivnici zapravo i nemaju zračne snage pa nije jasna potreba za borbenim zrakoplovom.

Izvještaj Kongresnog odbora za oružane snage SAD za fiskalnu godinu 2019. nikako ne ide u prilog pobornicima F-35 projekta koji je, sve ukazuje, s vremenom postao "prevelik da propadne", a dok se paradigme ratovanja stalno mijenjaju, Lightning II kao da postaje sve slabije prilagođen zahtjevima. Osnovno upozorenje koje izvještaj Odbora donosi upereno je na mornaričku izvedbu F-35C koja, čini se nema dovoljan doseg da bi izvršavala "stealth" misije, a aktualni zrakoplovi za zračno dolijevanje goriva nikako se ne mogu smatrati nevidljivima.

Istini za volju, do ovog problema je došlo zbog dužine razvojnog ciklusa F-35 zrakoplova koji su osmišljeni te su njihove idealne osobine definirane još 1993. godine, dakle prije četvrt stoljeća. Ratne prijetnje s kojima su se SAD tada suočavale bile su dramatično različite od onih danas, a odličan primjer za to je kineska protubrodska balistička raketa Dongfeng 21D. Ova raketa nazvana je "Ubojica nosača zrakoplova", doseg joj je kojih 1.500 km, a preciznost na tom dometu unutar 20 metara.

Iako je doseg F-35C približno 2.200 kilometara, dakle 10% više nego kod F/A-18, zrakoplova koji treba zamjeniti u službi, ovo prema aktualnim odnosima na bojnom polju nije dovoljno da nosač zrakoplova s kojeg F-35C djeluje bude van opasnosti. Dok zračno dolijevanje goriva može produljiti doseg, aktualni zrakoplovi koji se za to koriste nisu "nevidljivi" pa kao takvi mogu otkriti poziciju nosača, ali i sami lako biti kompromitirani u zračnom prostoru gdje postoji prijetnja.

Riješenje ovog problema nudi se u vidu "nevidljivih", bespilotnih zrakoplova za zračno dolijevanje o kojima smo već pisali, no treba znati da se MQ-25 Stingray u aktivnoj dužnosti može očekivati tek iza 2020. godine. Zanimljivo je istaknuti kako oružane snage SAD planiraju nabavku preko 2.500 zrakoplova F-35 u različitim izvedbama, a ideja je da ovaj model bude okosnica ratnog zrakoplovstva do 2070. godine.

Promatrano iz današnje perspektive, ovo se čini nerealistično jer će napredak tehnologije na drugim poljima ovaj, ne tako davno napredni dizajn ubrzo učiniti zastarjelim te neprilagođenim ratovanju sutrašnjice. Uz ovo ne treba zanemariti niti sve veću zastupljenost bespilotnih letjelica, kako u razvojnim programima tako i u borbenim misijama što bi samo po sebi moglo označiti kraj ere borbenih zrakoplova s ljudskom posadom. Bilo kako bilo, skupi JSF program zasigurno neće stati, koliko god to možda logika nalagala, a da li će Kongres SAD nastaviti upuhivati sredstva u prilagodbe F-35 u svim njegovim izvedbama ili će više sredstava usmjeriti prema razvoju novih borbenih sredstava ostaje vidjeti.