Online škola

Bez nepotrebnog uvoda, dao bih prijedlog da Bug, svojim znanjem i iskustvom, obavi nepristranu reviziju online školovanja koje se sada održava. Naime, kao otac četvero djece (od toga dvoje školaraca) i kao muž profesorice, imam dobar uvid u neke poteškoće i izazove koji su prisutni prilikom takvog načina održavanja nastave.

Već sa “Školom za život” počela je toliko diskutabilna digitalizacija školstva. Možemo se složiti da svaka medalja ima dvije strane te kako je za očekivati da bi (bez pandemije koja trenutačno traje) neke stvari možda “sjele” tek nakon nekoliko godina skupljanja informacija, i za naše pojmove, morala bi se pokazati dodatna politička volja kako bi se u tom procesu neke stvari fundamentalno promijenile bez gaženja ega ili političkih svjetonazora. Da ne govorimo o tome kako školstvo vjerojatno neće imati toliki prioritet nakon tolikih investicija.

Nitko nije očekivao pandemiju pa se moralo skočiti, ne jedan korak naprijed, nego možda i tri. Potpuno nespremni. Dok se ministrica borila s nelagodnim komentara brojnih nastavnika i profesora, ovo je došlo kao dodatni teret i blagoslov da se neke stvari i dalje ne rješavaju. Možda trenutačni ljudi nemaju ni taj kapacitet.

Iako je Ministarstvo podijelilo neke smjernice kako se nastava na daljinu može odvajati, i dalje kao nacija nismo spremni pogledati probleme sa svih strana. Čitajući, razgovarajući s kolegama iz drugih europskih zemalja (Italije, Portugala, Engleske, itd.) više-manje vidim kako se razvoj, način održavanja nastave, iskustvo daleko brže implementira u neku vrstu v2.0, možda i sada već v20.0.

Problemi koje vidim da se ignoriraju kod nas su:

-           Profesori pribjegavaju raznim metodama da budu pristupačniji učenicima, iako te “mjere” nisu i vjerojatno ne mogu biti podržane od Ministarstva

o          Korištenje raznoraznih platformi za komunikaciju (kako se štite prava nastavnika i učenika?!)

o          Materijali su razmjenjivani izvan Microsoftova Teamsa zbog osnovnih infrastrukturnih problema (nemogućnost uploada, brzina Interneta i dr.)

o          Kontrola razmjene materijala ne postoji (u školama se, primjerice, čuvaju ispiti da bi se mogli pogledati bilo kad tijekom školske godine, a sada je u redu poslati sliku na nastavnikov osobni mobitel, osobnu elektroničku poštu, itd.)

o          Ne kontrolirajući i ne podržavajući nastavnike i profesore da se koriste istim alatima, bespotrebno se forsira dodatni rad u izradi materijala za nastavu

o          Pravni, privatni i ostali infrastrukturni problemi, kada bi se djeca uključivala u nastavu s uključenim kamerama itd.

Ministarstvo ne može ignorirati da “Škola za život” ne znači:

-           Zadužiti nastavnike i djecu laptopima/tabletima i reći da su spremni

o          Ima li svako dijete pristup internetu?

o          Ima li svako dijete dovoljno brz Internet za videopozive?

o          Ima li svako dijete svoj prostor u kući da rad?

o          Jesu li poštivana sva prava vezana uz dijeljenje podataka i slično?

-           Napraviti 10-minutna predavanja na televizoru, gdje se nastavnici i profesori trude, no:

o          Vidljivo je da su prezentacije u većini slučajeva “sklepane” na brzinu

o          Kako se djeci, pogotovo u nižim razredima, ne može objasniti neke teme u 10-minutnom formatu

o          Kako se ne može očekivati da je svako dijete sposobno za takav rad

-           Nema roditeljskog sastanka

o          Roditelji moraju komunicirati više nego inače preko osobnih mobitela s roditeljima (to ne piše u “opisu posla”); nema konzultacija

o          Razredno vijeće, “zbornica” i raznorazne “stegovne” mjere gotovo su nemoguće i nisu regulirane s nastavom na daljinu

Doista, i ostale države suočavaju se s istim problemima. Virtualne učionice nisu dostojne zamjene za pravu učionicu. Forsira se više samostalnog rada, što nije loše, no ako učenici nisu pripremani, pritisak pada na roditelje. Rade se razne metode (primjerice, 20 minuta predavanja, 40 minuta samostalnog rada, i onda dodatnih 20 minuta s učiteljem za Q&A) kako bi se održala komunikacija s učenicima. Učenici su više kontrolirani konkretnim fiksnim sastancima s učiteljima, a zadaće ili zadaci zadaju se s agresivnijim rokovima itd. Recimo, čuo sam primjer kako roditelji primaju poruku ako dijete pošalje zadaću sa zakašnjenjem (bilo ono 1 sat ili 1 dan). Da se zadaci ujutro u 10 h zadaju s rokovima do 16 h.

Mišljenja sam da je Hrvatska primorana napraviti korake u neželjenoj dinamici, ali i kako se tako ne iskorištava prilika da se umjesto 5 koraka zaostatka, taj zaostatak smanji na možda 2. Sve što se sada odradi, može se iskoristiti u budućnosti za kvalitetniju nastavu učenika koji nisu u mogućnosti pohađati školu (recimo, djeca na otocima, djeca koja su bolesna) i svaka investicija sada se može vratiti višekratno u budućnosti. Uostalom, koja investicija u obrazovanje je bačen novac?!

Ono što je jasno jest to da se metodologija može ostaviti ministrici Divjak i njenom stručnom stožeru, ali i kako isto tako CARNet i ostali resursi koje država ima mogu daleko bolje iskoristiti da se pronađu kvalitetnije metode digitalizacije. Možda da se ugledaju u neke privatne kompanije koje su odavna prošle slično i koje su na daleko višoj razini rada na udaljenost. Bug svakako može dati svoj doprinos u kreiranju. Preuzeti odgovornost i konzultativno podržati.

Gledajući svoju ženu kako počinje svoj dan rano ujutro kako bi uploadala zadatke, bila kontinuirano za laptopom i mobitelom kao “podrška”, i onda radila dugo u noć kako bi kreirala materijale za drugi dan, evaluirala itd... takav način rada ne bi trebao biti ni opcija. Neki profesori gube razum svakodnevno komunicirajući s nekoliko razreda... Djeca već sada imaju priliku prilagoditi se odgovornom radu na udaljenost, koja će im svakako postati navika za kvalitetan rad kasnije u životu (gledajući trenutačne trendove).

U svakom slučaju, standardizacijom, omogućavanjem bolje infrastrukture, načina rada, kao i svi koraci koje jedna privatna kompanija prolazi kroz digitalizaciju, možemo se okoristiti ovom situacijom za bolju budućnost.

Ne vidim zašto ne biste iskoristili svoju kompetenciju da pomognete Ministarstvu.

Reptilius Maximus

Hvala na opširnom pismu, ali ovako, iako školstvo nije naše područje, rekli bismo da, uz sve opravdane primjedbe koje ste iznijeli, miješate digitalizaciju školstva i “Školu za život” s ad-hoc organiziranjem nastave u karantenskom periodu pandemije u kojoj smo se našli.
Online nastava nije trajna zamjena za školsku nastavu, niti škola, posebno osnovna i srednja, može ispuniti svoju zadaću tako – ODGOJ i obrazovanje.
Škola je više od samo ustanove za davanje informacija učenicima, ona i odgaja male ljude da kasnije budu veliki ljudi i pruža im priliku da budu korisni, vrijedni i respektirani članovi društva, a online nastava nema tu socijalnu i odgojnu dimenziju koja je dio javnog školstva.

Usput, nije jasno zašto se ustručavate potpisati imenom i prezimenom...