Kada je 1940. godine Henry Ford, osnivač tvrtke Ford Motor Company, čovjek koji je realizirao ideju pokretne trake i masama ponudio mobilnost u vidu dostupnog automobila ustvrdio da dolazi vrijeme letećih automobila zasigurno je mislio na neko ne tako daleko vrijeme kao što je danas. Svejedno, sada nam se čini da je gotovo prebrzo ako se ostvare ciljevi o prvim komercijalnim letovima letećih taksi vozila planiranih za 2020. godinu koje između ostalih najavljuje i Uber.

Upravo je ova znana tvrtka i njihova najava Uber Elevate usluge koja će postati dostupna za približno dvije godine potaknula nastanak ovog članka. Ideju o letećim taksijima iz Ubera smo čuli još 2016. godine no nedavne konkretne najave i rokovi cijelu priču čine vrlo stvarnom. Jasno je da Uber nije sposoban sam razviti tehnologiju letećih taksija, ali zato nemamo sumnje da su je sposobni komercijalizirati ili kako je popularno reći monetizirati. Uberovi partneri u ovom projektu su tvrtke Embraer i Bell Helicopter, ali i drugi, a cilj im je razviti pristupačno VTOL (vertikalno polijetanje i slijetanje) vozilo koje će biti okosnica nove Uber usluge. Prema najavama usluga bi trebala biti dostupna u Dallasu (Texas, SAD) te u Dubaiju i to već 2020. godine, s time da bi prvo usluga obuhvaćala prigradsko prometovanje, a od 2023. godine i prometovanje unutar gradova.

Dok nam kao zainteresiranim amaterima ovi rokovi djeluju optimistično, ako ne i nerealistično, ima ljudi u struci koji smatraju da to nije tako. Među njima je i Richard Pat Anderson, direktor Centra za istraživanje leta pri Embry-Riddle zrakoplovnom sveučilištu koji smatra da je 2020. godina realističan cilj za komercijalizaciju letećeg vozila koje zamjenjuje automobil, ali ne i zrakoplov.

O brzini razvoja svjedoči između ostalih Vahana, odgovor za pitanja urbane mobilnosti koji dolazi iz tvrtke A3, podružnice europskog Airbusa u Silicijskoj dolini. U veljači ove godine je Vahana obavila prvi pokusni let, točnije lebdenje u trajanju od 53 sekunde o čemu smo već izvijestili. I dok to ne djeluje kao mnogo, bitno je znati da je od prve skice "na ubrusu" do ovog leta prošlo tek dvije godine.

Čak i ako je tehnologija unutar zadanih rokova dostupna, pred ovakvim projektima stoje još bezbrojne prepreke koje valja savladati. Iz Ubera govore kako bi za pružanje usluge u prva četiri grada trebali 1.000 vozila, te kojih 83 "vertiporta" odnosno odgovarajuće poletno-sletne površine s po 12 stanica za punjenje električnih letjelica.

Uz infrastrukturne probleme tu je i pitanje legislative koja, ako je suditi po primjeru autonomnih automobila reagira prilično sporo. Ne treba zanemariti niti brigu oko zvučnog zagađenja što znači da će leteći taksiji skore budućnosti morati biti tihi i svojim radom ne mijenjati (na gore) zvučnu sliku gradova. Naravno, veliki gradovi u kojima se planira uvođenje usluge već se diče popriličnim zračnim prometom pa će trebati na mudar način integrirati postojeće komercijalne letove, letove policijskih, ambulantnih i vatrogasnih helikoptera te ostale čimbenike tih "ekosustava".

Temelj za optimizam po tom pitanju daje nam potpisivanje dogovora između Ubera i NASA-e koja već otprije razvija sustav upravljanja zračnim prometom u suradnji s brojnim partnerima iz zrakoplovne industrije. Ovaj sustav je namijenjen upravljanju operacijama bespilotnih zrakoplova (UAV), a NASA je već provela testiranja iznad slabo naseljenih područja dok je za ovu godinu je planirano testiranje iznad područja srednje gustoće naseljenosti. Tijekom 2019. godine NASA planira ovaj sustav testirati iznad gusto naseljenih područja da bi se u toj fazi u projekt izravno uključio i Uber.

Futuristi iz prošlosti nerijetko su slikali sliku budućnosti u kojoj su se prometnice pretvorile u poletno-sletne staze za brojne leteće automobile, ali tako u narednim godinama ipak neće biti. Istraživanja su pokazala kako će biti istinski izazov stvoriti odgovarajuću infrastrukturu koju bi činili vertiportovi kao veće površine namijenjen za započinjanje i završavanje letova letećim taksijima. Odgovor bi prema NASA-inom istraživanju trebala činiti mreža malih stajališta za jedno zračno vozilo nazvanih vertistop čime bi se  usluga učinila dostupnijom i smislenijom.

U svrhu osiguravanja stanica za punjenje električnih letjelica na vertiport lokacijama, Uber je sklopio sporazum s tvrtkom ChargePoint čije iskustvo i sposobnost vezano za stanice za punjenje električnih automobila nema premca.

Trenutno su kao problem za uspješno puštanje ove usluge u rad identificirane i baterije čija tehnologija za sada još ne doseže ciljeve kakve pred nju postavljaju zahtjevi skore budućnosti. Danas dostupna tehnologija teško može omogućiti da električne VTOL letjelice nose dovoljno korisnog tereta na primjerene udaljenosti, pogotovo ako uzmemo u obzir da će gotovo posve sigurno u prvim godinama ove usluge letjelicama ipak upravljati pravi, živi pilot. Neometeni ovim činjenicama u Uberu očekuju da će narednih pet godina donijeti napredak u tehnologiji baterija.

I što kažu u Uberu, koliko će to zadovoljstvo koštati? Kažu kako predviđaju da će cijena putovanja za jednog putnika na udaljenost od 91km što je prevedeno u vrijeme jedan sat i četrdeset minuta koštati 129 američkih dolara. Ovo je tek 17% više od cijene usluge za isti put prevaljen uz Uber X uslugu, a optimizam ne jenjava niti kod najave da bi se cijene s vremenom trebale spustiti na 20 dolara.

Uz Uber i tvrtke s kojima posluje nemali je broj više ili manje znanih imena iza kojih stoje privatni investitori ili pak goleme kompanije, a ujedinjava ih zajednički cilj razvijanja komercijalno uspješnog zračnog prometala koje bi zamijenilo automobil.

Uz gore spomenutu tvrtku A3 odnosno Airbus tu je primjerice tvrtka Volocopter iza koje stoji moćna Daimler korporacija. Njihova letjelica prilično je poodmakla u razvoju pa su tako već prošle godine u svom dronu pogonjenom s 18 motora i rotora provozali princa Dubaija Sheika Hamdan bin Mohammeda.

Za primat u kreiranju usluge i to baš u Dubaiju bori se i kineski Ehang sa svojim modelom Ehang 184 koji je također obavio niz uspješnih testiranja i o kom smo već pisali.

Posve drugačiji pristup kada govorimo o arhitekturi letjelice odabrala je tvrtka Kity Hawk (nazvana po plaži na kojoj su braća Wright izvršila prvi uspješni let) iz Silicijske doline. Njihova letjelica Cora kombinira sposobnost vertikalnog slijetanja i poletanja s krilima i motorom koji ju pogoni u horizontalnom letu.

Ima tu još takmaca s više ili manje kapitala iza sebe te s naoko uspješnijim ili manje uspješnim koncepcijama vozila budućnosti. S vizijom osobnog letećeg automobila skore budućnosti tu su tvrtke AeroMobil iz Slovačke o kojoj smo pisali te Pal-V, a Lilium Aviation za blisku sutrašnjicu smišlja baterijski mlazni zrakoplov.

Uz sve zainteresirane tvrtke kojih ne manjka i napore koje ulažu u razvoj i realizaciju u dvije godine udaljenoj 2020. bi zaista i mogli prometovati letećim taksijima. Ipak, treba uzeti u obzir da posve autonomno upravljane električne letjelice u okruženju gusto naseljenih gradova predstavljaju još puno značajnih prepreka za timove koji na ovome rade. Ova bez sumnje uzbudljiva budućnost mogla bi biti zora jednog novog razdoblja, ali to ćemo vidjeti kada se tamo nađemo.