TV serije: Lost in Space

Lost in Space pustolovna je SF serija koja bi doživljajem neobičnog planeta i vanzemaljskog robota mogla nagraditi one s dovoljno strpljenja.

Hrvoje Mostarac nedjelja, 22. travnja 2018. u 07:00

Trideset godina u budućnosti kolonizacija je već moguća i isprobana. Netflixov Lost in Space priča pustolovnu priču o obitelji Robinson i izazovima s kojima se suočavaju nakon što se brodom sruše na nepoznat planet. Serija je objavljena u cijelosti prošlog petka, a kao remake napušta mnoge sličnosti s originalom iz 1965. godine.

Lost in Space bi lako mogli zamisliti kao obiteljsku seriju da nije Dr. Smith (Parker Posey) i svega što ona čini. No bi li serija bila bolja da je nema? Kao zlikovac koji beskompromisno prati vlastiti interes, Dr. Smith kroz manipulaciju stvara barem privid slojevitosti. Ako tražite lika kojeg ćete mrziti, na pravom ste mjestu.

Ono što se najviše zamjera je SF aspekt. Lost in Space se neprestano poigrava zakonima fizike kako bi protagoniste ubacila u nevolju. Primjerice, u prvoj epizodi u svrhu napete scene jezero se ne ledi od vrha prema dnu. Ili pak kiša koja pada normalno unatoč gotovo trenutnom smrzavanju jezera, bez ikakve indikacije da je atmosfera imalo drugačija od one na Zemlji. To je prva prepreka koja bi mnogima mogla otežati nastavak gledanja.

Onda kad ne iskrivljuje fiziku, inspiraciju za problematične situacije vuče iz toga što su tri lika djeca. Koliko ih to opravdava - uzimajući u obzir rigorozne (psihološke) testove koje su morali proći da budu odabrani za međuzvjezdano putovanje - skripta nam uglavnom prepušta da sami odlučimo; s izuzetkom Willa Robinsona (Maxwell Jenkins) kojeg njegova dob, ali i jedna od otkrivenih scena, većim dijelom opravdavaju.

Kako bi zadržala dinamični tempo - što je čini prilično lakom za pogledati u komadu - serija iskušava strpljenje gledatelja likovima. Do spomenute scene o Willu, i drugih dijaloga koji objašnjavaju motivaciju članova obitelji Robinson, treba čekati poduže. Tako će se njihova disfunkcionalna komunikacija u prvoj epizodi činiti potpuno stranom i nejasnom. Iako se njome izaziva zanimanje, ona ne ostavlja najbolji prvi dojam.

Ipak, scenarij nije tek niz nasumičnih događaja kao što se čini na prvu. Priča uglavnom nastoji da jedni događaji proizlaze iz drugih. Problem je što se događaju tako često u tako kratkom razdoblju da djeluju isforsirano i kontrolirano. Iznenadno iskustvo nasukanosti na nepoznatom planetu, te njegova promjenjiva i neprijateljska klima i geografija, donekle bi trebala biti opravdanje.

Lost in Space najviše se ističe u vizualnim efektima, scenografiji i modelima, te dizajnu robota i liku Dona Westa (Ignacio Serricchio), i njegove kokoši, naravno. No kao najveći adut serije bih ipak uzeo njen završetak zbog onoga što bi moglo uslijediti u već najavljenoj drugoj sezoni.

Prvo, jer je karakterizacija Robinsona kroz osobne probleme dovoljno prikazana, te bi stoga u nastavku mogli dobiti ujedinjeno i vratolomnije suprotstavljanje pravim prijetnjama. I drugo, jer završetak nagovještava susret s vanzemaljskom vrstom koja bi - ako je vjerovati karakteristici robota da poprimi formu one vrste kojoj služi - mogla biti insektoidnog tipa.

U međuvremenu, i s malo strpljenja, Lost in Space može poslužiti kao razbibriga dok čekate nove epizode serije The Expanse. Svi biramo kojim ćemo djelima dati osobni oprost za glupost. Stoga se Lost in Space, kao serija koja nema pretenzije gurati se u vrh ičega, čini kao dobar kandidat za progledat kroz prste i grešni užitak.