Kad su dokumentarni filmovi posrijedi, Netflix, da se ne lažemo, u pravilu češće pogodi „u ništa“ nego „u sridu“. Ipak, svako toliko omakne mu se neki dokumentarac koji bi bilo šteta preskočiti kao lokvu na cesti (Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese, Wild Wild Country, They Shall Not Grow Old itd.).

Netom izašli Cyberbunker: Darknet u Njemačkoj (Cyberbunker: The Criminal Underworld), a koji potpisuje ne pretjerano iskusan redateljsko-scenaristički duo sastavljen od Kiliana Lieba i Maxa Rainera, baš i ne spada u tu kategoriju.

Zapravo, razina užitka koju će vam dotični biti u stanju pružiti izravno će ovisiti o tome koliko ste zainteresirani za povijest Interneta te volite li bunkere barem upola toliko koliko ih je svojedobno volio Enver Hoxha, odnosno koliko ih je volio jedan zaneseni nizozemski dječarac kojem roditelji nadjenuše ime Herman...

NAPOMENA: U nastavku teksta bit će puno spojlera, pa ukoliko ovaj dokumentarac još niste pogledali, a to svakako planirate, razmislite da li čitati dalje...

Što je muškarac bez bunkera?

...a naš mali Herman volio je bunkere onom rijetkom vrstom ljubavi koju godine ne mogu nagristi po rubovima i koja ga stoga nikada nije napustila. Fascinirale su ga te građevine otporne na sve i sva još od onog trenutka kad je kao tinejdžer prvi put zakoračio u nacistički bunker, taj relikt Drugog svjetskog rata, u rodnom mu Arnhemu i kad se, pretpostavljamo, samome sebi zakleo da će jednog dana i on imati bunker koji će biti samo i isključivo njegov.

Odrastavši u karizmatičnog, vizionarski nastrojenog muškarca zaraznog osmijeha i duge, zlaćane kose kakva priliči rock zvijezdama, obogativši se na prodaji računala, Herman Johan Xennt ispunit će pretpostavljenu zakletvu - i to ne jednom, već dvaput.

Prvi put kad je 1995. godine kupio bivši NATO-ov bunker nedaleko sela Kloetinga u južnoj Nizozemskoj te potom u njemu, zajedno s nekolicinom entuzijasta, osnovao CyberBunker - hosting kompaniju spremnu uslužiti apsolutno svakoga s izuzetkom terorista i raspačavatelja dječje pornografije. Dakako, bez postavljanja suvišnih pitanja.

No, zvijezde, prevrtljive kakve već jesu, nikako nisu bile naklonjene našem Hermanu, pa je tako bunker samo sedam godina kasnije izgorio u požaru. Tada će, između ostalog, biti otkriveno i to da CyberBunker nije iznajmljivao samo virtualni prostor već i onaj fizički - i to ni manje ni više nego poduzetnicima kojima se isti učinio kao idealna lokacija za majušni (uistinu, jedva spomena vrijedan) MDMA laboratorij, a o kojem naš Herman, tobože, ništa nije znao.

Kao sve prominentniji, gotovo filmski negativac koji (kako će na to biti opetovano upućeno) kao da je ispao iz nekog nastavka serijala o besmrtnom tajnom agentu 007, Herman jednostavno nije mogao dozvoliti da se pročuje kako je, eto, baš on jedini siromah koji ne posjeduje vlastitu zlikovačku jazbinu. 

Držeći do vlastitog ugleda naš će Herman 2013. godine zakletvu stoga ispuniti i po drugi put - kupivši bunker smješten u okolicu idiličnog njemačkog gradića Traben-Trarbacha, a gdje će zatim marljivo nastaviti hostati sve od The Pirate Bayja i WikiLeaksa do Cannabis Roada, Flugsvampa, Fraudstersa i Wall Street Marketa.

I tko uopće može znati koliko bi dugo Herman i ostali cyberbunkeraši nastavili u revijalnom tonu samo da se, na dojavu sumnjičavog gradonačelnika, u čitavu priču nije umiješao njemački Ured za kriminalna istraživanja, viši javni tužitelj, FBI i ini kojima su zapeli za oko.

Sudbina će se opet poigrati s našim Hermanom koji će još jednom biti prisiljen gledati kako požar (doduše, metaforički) pohlepno proždire i njegov bunker i njegove puste, anarhističke sanje o internetu kao digitalnom Divljem zapadu, a u što ne želimo dublje ulaziti kako vam ne bi isuviše spoilali rasplet filma.

Umjesto toga, pridodali bismo samo jednu preporuku: ako se nekim čudom u budućnosti nađete u posjedu bunkera nemojte ga prilikom izbivanja ni pod koju cijenu zaključavati običnim lokotom. Ne budite škrti - kupite barem onaj dvostruki.

Dokumentarac ni na nebu ni na zemlji

Cyberbunker: Darknet u Njemačkoj film je koji se tijekom pune 101 minute svoga trajanja ne uspijeva niti posve oduprijeti niti posve prikloniti jednoj od dviju podjednako izraženih, ali zato oštro suprotstavljenih sila koje ga revno povlače svaka na svoju stranu, pa stoga ispada neugledno razvučen.

Nemoguće je poreći fascinantnost bilo priče koju obrađuje, bilo njenih aktera - posebice Xennta i kolege mu Svena Olafa Kamphuisa, a koji, raskošan u svojoj bizarnosti, lagano podsjeća na Trevora iz Rockstarovog GTA V. Nemoguće je, isto tako, poreći i to da je filmu režijski pristupljeno na valjda najnemaštovitiji mogući način. Red rekreiranih scena (koje se pretjerano trude biti napete, pa stoga ispadaju pomalo smiješne), red arhivskih snimaka, red tzv. talking headsa (s mjestimično upitnim odabirima sugovornika kao što je to slučaj s frizerkom čiji je salon Xennt jednom prilikom posjetio), red pejzažnih prizora i tako ukrug sve do odjavne špice.

Tu bi se zatim moglo prigovoriti još i to da „kut upada“ u materiju nije najsretnije odabran.

O Xenntu kao okosnici čitavoga filma (u kojem se pojavljuje tek na početku i na kraju), gledatelj, u konačnici, saznaje relativno malo - izuzev toga da se ne smatra potrošačem već kreatorom, da privatnost smatra neotuđivim pravom i da želi mijenjati svijet. O svakodnevici života u bunkeru (jer cyberbunkeraši su u njemu godinama i radili i jeli i spavali), odnosno o potencijalno najintrigantnijoj podtemi - onoj o „osnutku“ Republike Cyberbunker („tehnološki najnaprednijoj državi na svijetu“) i svemu što taj čin podrazumijeva (zakone, titule, putovnice, registarske pločice...) - isto tako.

Možda se tematici moglo otvorenije pristupiti kroz prizmu snaga zakona i reda te pritom veći naglasak staviti na Harryja i Julie, tajne agente kojima je povjerena zadaća infiltracije u bunker. Možda joj se moglo temeljitije pristupiti kroz prizmu mještana Traben-Trarbacha, a kojima je dolazak cyberbunkeraša jamačno predstavljao događaj života. Možda je bilo moguće intervjuirati i neke druge pojedince (recimo članove Xenntove obitelji) koji bi svojim uvidima gledatelju dodatno približili glavne aktere i tako bliže i tako dalje. Umjesto za jedan od navedenih pristupa (ili, naravno, neki drugi), Cyberbunker: Darknet u Njemačkoj kao da se odlučio za svaki od njih pomalo te zadovoljio tek blagim grebanjem ispod površine.

Ne znamo što se događalo iza kamere i s kakvim su se sve preprekama autori suočavali tijekom snimanja, ali, kako god da se okrene, Cyberbunker: Darknet u Njemačkoj u krajnjoj liniji ostavlja dojam prosječno nemuštog uratka.

Ipak, s obzirom na to da će Xennt relativno skoro okusiti lijepu, dragu i slatku slobodu te da ga poriv za mijenjanjem svijeta, čini se, još uvijek nije napustio, Liebu i Raineru lako bi se mogla pružiti prilika da snime uspjeliji nastavak!