Zanemarimo li poneke časne izuzetke, videoigraće adaptacije filmova, kao ni njihovi bliski srodnici o kojima smo već bili pisali ovdje, ovdje i ovdje, baš i ne uživaju neki ugled.

Kako bi ga, uostalom, i mogle uživati kad svoje postojanje najčešće duguju isključivo nakani kakve uboge multimilijunske kompanije da iskamči koju kintu više na trenutačno aktualnom IP-ju? I ne mislimo pritom samo na nesretni E.T. kojeg se gdjekad nepravedno optužuje za krah videoigraće industrije 1983. godine, poluzaboravljene poluuratke zloglasnog LJN-a (The Karate Kid, Jaws, Friday the 13th...) ili, pak, na hrpetinu promašenih videoigraćih nusprodukata (najčešće podjednako promašenih) superherojskih filmova.

Vidite, čak i kada bismo pobrojane dobrohotno ostavili po strani, katastrofalnih videoigraćih adaptacija filmova i dalje ima na pretek, a mi vam u nastavku donosimo pet komada koji nikada nisu trebali biti odobreni za ljudsku konzumaciju.

Rambo: The Video Game (PC, PlayStation 3, Xbox 360, 2014.)

Premda bi bilo teško pronaći filmski serijal prikladniji za pretvorbu u napetu akcijsku videoigru (dovoljno je spomenuti već i obaranje vojnog helikoptera eksplozivnom strijelom u Rambu 3), Teyonu to nikako nije pošlo za rukom.

Naime, na stranu to što je maštovito nazvani Rambo: The Video Game izašao 2014. godine, kada ni franšiza ni tzv. on-rails shooteri već odavno nisu bili na cijeni, jer ovaj kolaž prvih triju filmova ujedno more neki mnogo, mnogo veći problemi. Recimo, traljava implementacija mehanike pucanja, idiotski AI i pretrpanost QTE-ovima, petparački dizajn zvuka (uključujući korištenje „nepročišćenih” glasovnih zapisa maznutih direktno iz filmova) ili nedolična grafika na razini igara za PlayStation 2.

Pridodamo li ovim boljkama još i neobičnu sklonost crashanju, odluka Teyonovaca da igru ponude po cijeni od 30 (PC), odnosno 40 eurića (PS3, Xbox 360), djeluje još bizarnije. Srećom, Rambo: The Video Game sa Steama je protjeran već 2017. godine, pa tako ne morate strahovati da će vas zaskočiti iz prikrajka dok bezbrižno ganjate najnovije popuste.

Beverly Hills Cop (PlayStation 2, 2006.)

Osam godina prije no što su se Teyonovci latili Ramba, ideja da superturbomega popularni serijal iz osamdesetih pretoče u videoigru pala je na pamet i Atomic Planet Entertainmentu – opskurnom britanskom developeru koji se dočepao Policajca s Beverly Hillsa.

Ljeta Gospodnjeg 2006. tako smo iznebuha dobili pucačinu iz prvog lica koja s Teyonovim uratkom dijeli otužni gameplay (izostanak checkpointova, zamorni stealth segmenti, beskoristan sustav zaklanjanja...), a čiji krunski dragulj predstavlja komična nemogućnost NPC-jeva da Axela pogode sve dok se ovaj nalazi u čučećem položaju.

Međutim, za razliku od Teynovaca, koji su barem osigurali prava na Stalloneov lik, ekipa iz Atomic Planet Entertainmenta nije uspjela čak ni to. Nijem, ćelav i neobično bljedolik virtualni Axel (koji se, usput budi rečeno, vuče kao gladna godina) tako nimalo ne nalikuje Eddieju Murphyju, pa bi vam se stoga lako moglo dogoditi da mjestimično u potpunosti zaboravite da je Beverly Hills Cop igra bazirana na filmu.

Hudson Hawk (Amstrad CPC, Amiga, Atari ST, Commodore 64, ZX Spectrum, 1991.)

Svi oni koji su imali nesreću pogledati Hudsona Hawka, tobožnju akcijsku komediju u kojoj Bruce Willis nikako da popije kapučino, i sami znaju da je posrijedi 100 minuta nesmiljenog napada na moždane vijuge.

Za sve one okorjele mazohiste kojima je 100 minuta torture premalo, Special FX Software specijalno je pripremio istoimeni platformer, a čija bi NES inačica čak i dalaj-lamu nagnala da si počupa kosu od muke (samo kad bi ju imao). Dobro, dobro, možda malčice pretjerujemo, ali kako drugačije opisati igru u kojoj se konfuzni dizajn razina tako skladno stapa s kontrolama koje funkcioniraju 50% vremena, općenito nepravednom težinom (metoda pokušaja i pogreške FTW) te revolucionarnom odlukom developera da life meter bude vidljiv isključivo prilikom pauziranja igre?

Drugim riječima, ako vas je ikada zanimalo kakve igre rade u devetom krugu Danteovog pakla, Hudsona Hawka nipošto ne smijete preskočiti.

Ghostbusters (PC, PlayStation 4, Xbox One 2016.) 

Kad se u kvartu počne događati nešto čudno, nešto što ne miriše na dobro, koga ćete nazvati? Ako je suditi prema FireForge Gamesovom twin stick shooteru iz 2016. godine, zovite koga hoćete, samo ne Ghostbusterse jer život je definitivno prekratak da bi ga se tratilo na ovakve cinične poluproizvode.

Dakako, osim ako vas ideja monotonog napucavanja hordi ratobornih duhova po predimenzioniranim razinama sklepanim od besramno recikliranih asseta već sama po sebi ne obara s nogu. Ipak, s obzirom na to da Ghostbusters ujedno krasi i krindžasti humor, tanašna priča, nagli skokovi u težini na kojima bi pozavidjela i Blanka Vlašić, nestabilan framerate te učestali CTD-ovi, dotični bi vam svejedno mogao prisjesti.

Nažalost, u tom slučaju nećete se imati kome potužiti, jer je FireForge bankrot proglasio samo tri kratka dana nakon što je na tržište lansirao ovaj prvoklasni shovelware.

Tunnel Rats: 1968 (PC, 2009.) 

Ako postoji nešto gore od filma koji je režirao Uwe Boll, onda je to zacijelo videoigraća adaptacija filma koji je dotičnome priskrbio treću Zlatnu malinu za najgoreg redatelja. Točnije, Tunnel Rats: 1968, Replay Studiosov FPS baziran na Bollovoj sličnoimenoj (Tunnel Rats) ratnoj drami smještenoj u doba Vijetnamskoga rata, a koji ne bismo poklonili ni najvećem neprijatelju.

Naime, iako su iskustva tunelskih štakora (nadimak za vojnike zadužene za raščišćavanje vijetkongovskih tunela) nesumnjivo potresnija, zaigrate li Tunnel Rats: 1968, ni vaše neće biti mnogo veselije.

Jedan čas tako ćete proklinjati jednolične tunele ispunjene počesto jedva vidljivim zamkama koje će Brooksa (igrivi lik) instantno lišiti života, drugi se čuditi suicidalnim Charliejima koji na jurišnom puškom naoružanog Brooksa jurišaju s noževima, a onaj treći, pak, već biti istraumatizirani kolosalnim bugovima. Od učestalih clippinga ili, primjerice, „zamrzavanja” prilikom učitavanja checkpointa, pa sve do onog zbog kojeg Brooks, ako pogine, bombe neće moći bacati dok ne resetirate igru.

Uspijete li, avaj, mentalno neokrznuti preživjeti navedene nedaće, Replay Studiosova uzdanica svejedno bi vas mogla osupnuti. Ne toliko svojom ružnjikavom grafikom na razini naslova iz cirka 1999. godine, koliko zbog implementirane mehanike odsijecanja ušiju (u svrhu povećanja health bara), a koja ionako odbojan Tunnel Rats: 1968 čini još odbojnijim...