U modernim pravnim sustavima, poticanje zaposlenika i građana da prijave nezakonita postupanja moguće je jedino ako se osigura sveobuhvatna i učinkovita zaštita od odmazde. Posebno značajna izmjena Zakona odnosi se na proširenje prava na zaštitu i na osobe koje nepravilnosti prijavljuju izravno policiji ili državnom odvjetništvu, čime se otklanja ranija pravna praznina i nedoumica o trenutku stjecanja statusa zaštićenog prijavitelja. Osim toga, prošireno je područje primjene zakona, uvedeni su stroži i brži sudski rokovi, a prekršajne kazne su znatno povećane kako bi se ojačala prevencija i odgovornost poslodavaca. Sve ove promjene osmišljene su kako bi se sustav zaštite prijavitelja nepravilnosti učinio učinkovitijim, dostupnijim i transparentnim.

Ključne promjene

Prošireno područje primjene Zakona

Zakon sada izričito pokriva prijave nepravilnosti koje su povezane s kaznenim djelima: protiv gospodarstva, protiv službene dužnosti, pronevjerom i podmićivanjem zastupnika. Dodana je i primjena na “druge akte EU”: zakonom se proširuje primjena i na akte Europske unije koje možda prije nisu bili obuhvaćeni. Time je sustav zaštite prijavitelja bolje usklađen s europskom pravnom stečevinom 

Pravo na zaštitu i za prijave izravno policiji i državnom odvjetništvu

Osobe koje prijavljuju nepravilnosti izravno policiji ili državnom odvjetništvu sada imaju pravo na zaštitu sukladno zakonu, pod istim uvjetima kao oni koji prijavu podnose pučkom pravobranitelju (tj. tijelu za vanjsko prijavljivanje).

Ako u prijavi (ili naknadno) prijavitelj navede da je izložen (ili bi mogao biti izložen) osveti zbog prijave, tada policija i/ili državno odvjetništvo moraju bez odlaganja proslijediti prijavu pučkom pravobranitelju. Također, ako povezana osoba (npr. netko blizak prijavitelju) navede da je već počinjena ili pokušavana osveta prema njoj zbog prijavitelja, vrijedi ista obaveza prosljeđivanja.

Međutim, postoji iznimka: ako su policija ili DORH jedina nadležna tijela za postupanje po sadržaju prijave, ne mora doći do prosljeđivanja drugim tijelima. Ova promjena je značajna jer rješava “nedoumice o trenutku stjecanja prava na zaštitu” pitanje kada prijavitelj počinje uživati zaštitu zakona je sada jasnije regulirano.

Rokovi u sudskoj zaštiti prijavitelja

Novi zakonski rokovi su uvedeni za sudske postupke kako bi zaštita prijavitelja bila brža i efikasnija. Tuženi mora odgovoriti na tužbu u roku od 15 dana. Prvo ročište mora biti održano unutar 30 dana od primitka odgovora na tužbu. Prvostupanjski postupak (sud) mora završiti u roku od 6 mjeseci od početka (od odgovora / ročišta). Žalbeni sud (drugostupanjski) mora donijeti odluku u roku od 30 dana od podnošenja žalbe. Ovi rokovi su usmjereni na bržu zaštitu prijavitelja, da postupci ne traju predugo.

Povećanje kazni (prekršajne sankcije)

Značajno su povećane novčane kazne za prekršaje vezane uz kršenje zakona o zaštiti prijavitelja. Za pravne osobe (npr. tvrtke) su predviđene kazne od 5.000 do 100.000 eura za “najteže povrede” zakona (npr. sprječavanje prijave, otkrivanje identiteta prijavitelja, osvetnički postupci). Kazne su povećane i za odgovorne osobe u pravnim osobama, te za fizičke osobe (obrtnike) koje krše odredbe Zakona. 

Usklađivanje s EU propisima

Zakon je dopunjen s novim propisima EU koji su proširili područje primjene Direktive (EU) 2019/1937 o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije. Time se osigurava da hrvatski sustav “hvata korak” s novim europskim propisima koji su doneseni nakon prenošenja Direktive u nacionalno zakonodavstvo. Prema TEB-ovom pregledu, ove izmjene su dijelom motivirane preporukama OECD-a (npr. u sklopu procesa pristupanja Hrvatske OECD-u).

Kritike i potencijalni problemi

Kapacitet institucija: Pučka pravobraniteljica (Tena Šimonović Einwalter) upozorava da bi broj novih prijava mogao znatno rasti s obzirom na prošireno područje primjene i veću mogućnost prijave (npr. izravno DORH-u/policiji). To znači veći teret za pučkog pravobranitelja, analiza velikog broja prijava, provjera materijalne/pravne primjenjivosti zakona, komunikacija s prijaviteljima.

Pravna i psihosocijalna pomoć: Pravobraniteljica traži bolju podršku prijaviteljima, ne samo pravnu (odvjetnik), nego i psihosocijalnu, zbog stresa, mogućih posljedica prijave i osvete. Posebno je kritiziran imovinski cenzus za sekundarnu besplatnu pravnu pomoć (odvjetnika), koji mnogim prijaviteljima može onemogućiti pristup toj pomoći.

Motiv izmjena: Dio kritika ide u smjeru da su izmjene donijete prvenstveno da bi se zadovoljile preporuke OECD-a, a ne nužno da bi se sustav zaštite prijavitelja stvarno ojačao.

Također, prema Glasu Slavonije udruge za promicanje dobrog upravljanja (npr. Pomak) smatraju da proces izmjena nije dovoljno sudjeljujući: da određene udruge i praktičari (iskustvo sa zviždačima) nisu bili dovoljno uključeni. Postoji zabrinutost da, unatoč većim kaznama, postupci i sankcioniranje mogu biti i dalje spori. Prijavitelji bi mogli i dalje biti u težim položajima, posebno ako nemaju resurse za dugotrajne sudske postupke. 

Što to znači u praksi

• Za prijavitelje nepravilnosti (zviždače): Ove izmjene donose jaču zakonsku zaštitu. Širi se pravilo po kojem se određuje tko se može zaštititi, te pod kojim uvjetima. Ako netko prijavi nepravilnost policiji ili DORH-u, sada bi trebao biti eksplicitno pokriven zakonom.

• Za poslodavce i organizacije: Rizik od kazni značajno raste (budući da su kazne vrlo visoke za teške povrede). To znači da bi organizacije trebale ozbiljnije planirati politike prijave nepravilnosti (whistleblower politike), edukaciju zaposlenika i procedure kako reagirati na prijave.

• Za sustav pravosuđa: Suđenje u slučajevima zaštite prijavitelja mora biti brže prema novim rokovima, što može zahtijevati dodatne sudske resurse ili reorganizaciju da bi se ispoštivali rokovi.

• Za državu i javne institucije: Veća usklađenost s EU standardima i OECD preporukama može pozitivno utjecati na kredibilitet Hrvatske u međunarodnim okvirima (posebno u pitanjima borbe protiv korupcije).

• Za nevladine udruge i zagovornike zviždača: I dalje je važno pratiti kako će se zakon provoditi u praksi tj. da li prijavitelji imaju stvarnu podršku, da li se kazne primjenjuju, te da li institucionalni kapaciteti (poput pučke pravobranitelja) mogu podnijeti veći broj prijava.